Muzej za umjetnost i obrt, smješten u reprezentativnoj Bolléovoj zgradi na Trgu Republike Hrvatske 10, teško je stradao u potresu 2020. godine, no unatoč toj havariji i nedovršenoj obnovi svoje velebne zgrade, najavljuje u povodu 145. godišnjice postojanja bogat i raznolik program.
U obljetničkoj godini namjerava otvoriti čak deset izložbi, od toga sedam vlastitih, a tri u partnerstvu s drugim kulturnim institucijama, te objaviti tri monografije: prvu o Milanu Vulpeu, jednom od pionira hrvatskog grafičkog dizajna, zatim o velikoj muzealki i dugogodišnjoj ravnateljici Muzeja Zdenki Munk, koja je transformirala Muzej u modernu instituciju, a u suradnji sa Školskom knjigom objavit će monografiju Muzeja, kojom će se obuhvatiti njegov rad od osnutka do kraja 2023. godine.
Izložbeni program slavljeničke godine već je započeo izložbom “Sjaj i boja: oblikovanje stakla u 19. stoljeću” u Gradskom muzeju Nova Gradiška, a nastavlja se projektom “The Best of MUO”, koja se otvara početkom lipnja u Puli u muzejsko-galerijskom prostoru Sveta Srca. Na toj izložbi MUO će predstaviti odabrana remek-djela iz muzejskih zbirki od 13. stoljeća do danas, s idejom da kulturnu baštinu učini dostupnom širokoj javnosti. Program će se nastaviti velikom izložbom o gotičkom i renesansnom zlatarstvu 15. i 16. stoljeća, koja će se otvoriti 7. rujna u Muzeju grada Zagreba na dan ujedinjenja srednjovjekovnih naselja - Gradeca i Kaptola, čime će se ujedno obilježiti i 175. godišnjica ujedinjenja Zagreba.
Nakon toga slijedi izložba o Marijanu Detoniju u Splitu, zatim prezentacija fotografija studija obitelji Arsovski, a pozornost će zasigurno privući i partnerske izložbe o prvim zaposlenicama u zagrebačkim muzejima, zatim izložba u Staklarskom centru u Bärnbachu u Austriji te prezentacija “Arhitektura i kultura stanovanja u Zagrebu 1880. - 1940.”, priređena u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
Od rada u egzilu do otkrivanja velike pronevjere
“U godinama koje slijede i naša će generacija muzealaca nastaviti raditi na osnaživanju ove uloge u domaćim i inozemnim okvirima”, kaže Mihelić, koji se u počeku mandata suočio s mnogim problemima, od rada u egzilu do otkrivanja velike pronevjere, no unatoč tome sanja o MUO 2.0, nalazeći uzor u čuvenom londonskom Victoria & Albert Museumu, najvećemu muzeju primijenjene umjetnosti i dizajna na svijetu. Historicistička zgrada Muzeja za umjetnost i obrt smještena je na zapadnom dijelu Zelene potkove, tj. na prostoru koji je potkraj 19. stoljeća, kako piše Marina Bagarić, kustosica i muzejska savjetnica MUO-a, određen za “društvenu prezentaciju i reprezentaciju”.
Prvo je bogati industrijalac i građevinski poduzetnik Guido Pongratz (kojeg je usput rečeno portretirao Vlaho Bukovac) darovao Zagrebu zemljište na tadašnjem Sveučilišnom trgu za gradnju Obrtne škole i novoga Muzeja. Zatim je općina otkupila okolna zemljišta i potom angažirala arhitekta Hermana Bolléa, kasnijeg autora palače HAZU i kompleksa Mirogoj. On je bio učenik i suradnik Friedricha Schmidta, koji je Bolléu povjerio nadzor nad svojim projektima u Zagrebu i završetak katedrale u Đakovu.
Biskup Josip Juraj Strossmayer i Izidor Kršnjavi postaju njegovi zaštitnici i povjeravaju mu nove poslove, a među njima i projekt novoga Muzeja. Zgrada se gradila između 1887. i 1891. godine, dok se 1888. godina, kako tvrdi Marina Bagarić, odnosi na stavljanje pod krov. Zbog monumentalnosti i ljepote svog pročelja u duhu njemačke renesanse, zgrada Muzeja sjajno upotpunjuje scenografiju jednog od najljepših zagrebačkih trgova. Također se smatra jednim od identifikatora Trga Republike Hrvatske, ali i cijeloga Zagreba.
MUO je jedna od prvih institucija takve vrste u Europi
Muzej za umjetnost i obrt osnovan je 1880. godine, u privatnom stanu, na inicijativu Društva za umjetnost i njegova tadašnjeg predsjednika Izidora Kršnjavija kao jedna od prvih institucija takve vrste u Europi. S osloncem na teoretske postavke pokreta Arts & Crafts u Engleskoj, Muzej se strateški usmjerio prema očuvanju tradicionalnih vrijednosti narodnog obrta, ali i stvaranju nove kulture građanskoga društva. Međutim, Kršnjavi ne stvara temelje “obrtnom muzeju”. S obzirom na to da je to vrijeme naglih promjena u obrtu i umjetničkom oblikovanju predmeta, kao i rasta industrije i proizvodnje, Kršnjavi muzej koncipira mnogo progresivnije, otvarajući sintagmom “umjetnost i obrt” mogućnost šireg područja njezina budućeg djelovanja. U skladu s time, već se 1882. uz muzej osniva i Kraljevska zemaljska obrtna škola s internatom i radionicama za različite obrte, koja i danas djeluje kao Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn.
Fundus od oko sto tisuća predmeta
Danas Muzej ima u fundusu oko sto tisuća predmeta lijepih i primijenjenih umjetnosti od 14. do 21. stoljeća, koji su organizirani u tematske zbirke, od zbirki namještaja, skulptura, slikarstva, keramike, grafičkog i produkt dizajna do arhitekture, fotografije, tekstila i mode, glazbenih instrumenata, bjelokosti te tiskarstva.
Kabinetski ormarić s koraljnim inkrustacijama
Danas se u fundusu Muzeja posebno ističe kabinetski ormarić s koraljnim inkrustacijama iz 17. stoljeća, izrađen u mjestu Trapani na Siciliji, koji je ugledni The Burlington Magazine istaknuo kao iznimno vrijedan primjerak pokućstva. Tu je i harfa pariškog majstora Jean-Henrija Nadermana iz druge polovice 18. stoljeća, zatim peć iz dvorca Mirkovec iz 18. stoljeća, te remek-djela starih europskih majstora iz zbirki slikarstva, grafike i kiparstva, kao što je slika “Eneja i Didona” Guida Renija.
U zbirci fotografija, jednoj od najstarijih na svijetu, čuva se i fotoalbum Jurja Draškovića s 57 kalotipija, koje prikazuju članove obitelji i obiteljske posjede. U zbirci se ističe i znamenita fotografija “Skok” grofa Stjepana Erdödyja, koju je 1895. snimio Karlo Drašković. Naravno, zastupljene su i fotografije suvremenijih autora, od Toše Dabca i Milana Pavića do Marije Braut i Damira Fabijanića.
Značajna je i zbirka grafičkog dizajna u kojoj se nalaze gotovo cijeli dizajnerski opusi Ivana Picelja i Mihajla Arsovskog te legendarna “Žar ptica”, svjetski poznat plakat Borisa Bućana, kojemu je londonski Victoria & Albert Museum u svom reprezentativnom katalogu velike izložbe najuspješnijih plakata 20. stoljeća dodijelio naslovnu stranicu. U fundusu se čuva i provokativni plakat “Kada ste u posljednjih sto godina bili u MUO”, koji je Bućan dizajnirao 1980. specijalno za taj muzej.
U zbirci grafike su reprezentativni radovi Vilka Gecana, Marijana Trepšea, Mencija Clementa Crnčića, Ljube Babića i Tomislava Krizmana, a posebno se ističe akt Miroslava Kraljevića “Apres”, nastao u Parizu 1912. godine. Spomenimo još Meštrovićev “Autoportret - Čovjek koji piše”, naslonjače Alvara Aalta i Bernarda Bernardija, porculan Meissen i Sèvres, Murtićevo ulje “Susret na putu”, čašu na nožici iz 16. stoljeća itd.
U razvoju Muzeja veliku i značajnu ulogu odigrao je Vladimir Tkalčić, začetnik hrvatske muzeologije i jedan od najdugovječnijih ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt, koji je vodio Muzej u politički turbulentnom razdoblju od 1933. do 1952. godine. Naime, nakon uspostave NDH, koja je uvele rasne, diskriminacijske i represivne zakone, kultura je bila, kako piše sveučilišni profesor Ivo Goldstein, pod najstrožom kontrolom vlasti. Prema ideološkim kriterijima stvoren je indeks nepodobnih knjiga i autora čija su djela, primjerice Krležina, izbacivana iz knjižnica. Cenzorska služba je sastavila popis zabranjenih pisaca, a uz njih je određena i zabrana ostale marksističke, projugoslavenske, anglofilske i slične literature, kao i sva djela na ćirilici.
Židovskoj djeci zabranjen je nastavak školovanja
Na udaru stroge cenzure našle su se i kazališne predstave. Pred sam ulazak Nijemaca u Zagreb u tadašnjem HDK prekinute su probe Krležinih “Glembajevih” i na repertoaru su tijekom prve dvije godine uglavnom bila djela podobnih hrvatskih autora, zatim njemačkih, kao što su Goethe i Schiller, te talijanskih, što je trebalo označiti početak nove kazališne ere. Ubrzo se urušio i prosvjetni sustav. Židovskoj djeci zabranjen je nastavak školovanja, svi “nepodobni” profesori dobili su otkaze i krenule se deportacije u logore.
“Unatoč utjecaju političkog odlučivanja i odluka državnih vlasti NDH tijekom Drugog svjetskog rata, koji su nedvojbeno obilježili muzejsku povijest, Muzej je zadržao temeljnu profesionalnu ulogu određenu na prvome mjestu brigom za baštinu”, ističe Jasmina Fučkan.
Pojašnjava da su muzejski djelatnici odlukom Konzervatorskog zavoda bili upućeni na popisivanje, snimanje te eventualno pohranjivanje umjetničkih, kulturno-povijesnih i prirodnih spomenika na području NDH te su zbog povećanog opsega poslova zaposleni novi kustosi-vježbenici.
“Neosporno je to da su vješto upravljanje ravnatelja Tkalčića i njegov dobar odnos s vlastima bili podloga za uspješno poslovanje Muzeja u datim političkim okvirima, kako u očuvanju kulturne baštine, tako i u zaštiti pojedinaca, poput tadašnjeg bibliotekara Zdenka Vojnovića, kasnijeg ravnatelja Muzeja, kojega je spasio od progona”, napominje Jasmina Fučkan.
“Popisivanje umjetničke, arhivske, knjižnične i druge građe iz pravoslavnih crkvi i manastira bilo je u nadležnosti Muzeja za umjetnost i obrt potaknutom posredovanjem samoga Tkalčića koju je potvrdilo Ministarstvo bogoštovlja i nastave i uz potvrdu v. d. konzervatora Gjure Szabe. Tijekom 1941. godine, uslijed već opisanih okolnosti, pod rukovodstvom Tkalčića, ekipe stručnjaka zagrebačkih muzejskih ustanova i Konzervatorskog zavoda od dvadesetak suradnika preuzele su u muzejsku pohranu građu iz 14 napuštenih manastira u Fruškoj gori, kao i iz drugih manastira i pravoslavnih crkava na području Hrvatske i Slavonije. Tijekom poslijeratnog razdoblja svi predmeti prikupljeni na području Vojvodine predani su izaslanicima Umjetničkog muzeja u Beogradu, te izaslaniku sv. Arhijerejskog sinoda srpske pravoslavne crkve, prof. Radoslavu Grujiću.
U vezi građe prikupljene na teritoriju RH, na inicijativu Glavnog odbora Srba u Hrvatskoj, Glavnog odbora srpskog kulturnog društva Prosvjeta i Ministarstva prosvjete RH, zaključen je 1946. godine sporazum s dr. Grujićem o uređivanju Muzeja Srba u Hrvatskoj kao zasebnog odjela Muzeja za umjetnost i obrt. Sva građa prenesena u Muzej za umjetnost i obrt nakon Drugog svjetskog rata u dogovoru s novim vlastima djelomično je zadržana u institucionalnom vlasništvu, odnosno vraćena u crkveni posjed”, rekla je a Fučkan i dodala kako je Tkalčić tijekom 1942. godine, zbog priljeva više predmeta, uredio specijalizirane radionice za prepariranje, konzerviranje i restauriranje predmeta, prve takve u Hrvatskoj.
Muzej je također tijekom Drugog svjetskog rata u suradnji s Konzervatorskim uredom prihvaćao predmete koji su bili u vlasništvu židovskih obitelji. Jasmina Fučkan navodi u svom članku da su prema Zakonskoj odredbi poglavnika od 12. svibnja 1941. godine o čuvanju umjetničkih i kulturno-povijesnih spomenika prvenstveno pravo na podržavljene predmete umjetničke i kulturno-povijesne vrijednosti imali hrvatski državni muzeji. Tako je MUO tijekom 1942. godine radio i na prikupljanju ugrožene građe, kao i prigodom preuzimanja i sređivanja građe iz posebnih zbirki u Zagrebu na koje se odnosi Zakonska odredba o zabrani otuđivanja i izvažanja starinskih umjetničkih, kulturno-povijesnih i prirodnih spomenika na području Nezavisne Države Hrvatske.
“Osim predmeta koje su obitelji ili pojedinci sami povjeravali muzeju, stručni su službenici muzeja u ‘podržavljenim stanovima’ Židova i nekih Srba jednako zbrinjavali zaplijenjene predmete”, napominje Jasmina Fučkan dodajući kako su u potrazi za eventualno rasprodanim predmetima obilazili tjedne sajmove, kao i privatne zbirke, te pratili ponudu staretinarnica i zalagaonica. Nadalje, Zavod za kolonizaciju organizirao je javne dražbe na kojima su se prodavali razni kućni predmeti s iseljenih i napuštenih posjeda, a njihovi službenici su obavještavali Muzej ako bi se pojavili predmeti od potencijalnog interesa za očuvanje. Sva se sakupljena građa pregledavala i znanstveno obrađivala, a zatim pohranjivala u spremišta.
“Upraviteljstvo muzeja vodilo se isključivo muzejskim interesom pa je preuzimalo stvari koje su doista samo muzejske vrijednosti i značaja, bilo po svojoj starosti, bilo po umjetničkom obliku ili po svom kulturno-povijesnom značenju”, zaključila je autorica članka.
U vrijeme njezina mandata priređene su izložbe istaknutih umjetnika, kao što su Josip Vaništa, Miljenko Stančić, Ljubo Ivančić, Ivan Kožarić, Antun Motika, Vjenceslav Richter, Edo Murtić i Tošo Dabac, koji su snažno odredili tad vrlo živu i uzbudljivu te međunarodno respektabilnu zagrebačku umjetničku scenu. Već je u šezdesetima priredila velike izložbe industrijskog dizajna Skandinavije, Italije, Njemačke i Velike Britanije, i tako prvi put predstavila domaćoj javnosti tad vodeće zemlje industrijskog oblikovanja.
Trag je ostavio i Vladimir Maleković, nekadašnji likovni kritičar Vjesnika, književnik i autor 28 likovnih monografija, koji je u svom dvadesetogodišnjem mandatu od ranih osamdesetih godina do prerane smrti 2003. proveo restauraciju interijera i reprezentativnog pročelja zgrade, zatim je u posjed Muzeja vraćeno južno krilo zgrade koje je nekoliko desetljeća bilo u drugim funkcijama, te je temeljito saniran podrumski prostor, gdje su zatim smještene restauratorske i preparatorske radionice te depoi. Također, u tom razdoblju Muzej je afirmirao mlađe umjetnike, priređujući izložbe umjetnicima, kao što su Zlatan Vrkljan, Igor Rončević, Zoltan Novak i Željko Kipke, a daleko je odjeknula i velika izložba Ede Murtića. Uz to, iz njegova mandata pamte se veliki i kulturološki značajni multidisciplinarni projekti, kao što su “Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244. - 1786.”, “Bidermajer u Hrvatskoj 1815. - 1848.”, “Historicizam u Hrvatskoj”, te posebno “Secesija u Hrvatskoj”, “Angažirana umjetnost u Hrvatskoj 1919. - 1969.”, koji su etablirali MUO kao vodeću muzejsku ustanovu u Hrvatskoj. Tom statusu pridonijeli su i međunarodni projekti, kao što su izložba arhitekture Chicaga i Picasso te nova tapiserija.
Za obnovu dali 56 milijuna eura
Nakon prvotnog šoka i unatoč velikim oštećenjima, hrvatski V&A Muzej hrabro je nastavio s aktivnostima, priređujući brojne gostujuće izložbe u Hrvatskoj i svijetu. Zahtjevna konstrukcijska obnova zgrade Muzeja počela je u prosincu 2022. godine, a nakon završetka tih radova krenulo se s cjelovitom i energetskom obnovom koja obuhvaća i uređenje interijera te opremanje do potpune funkcionalnosti. Ukupna vrijednost konstrukcijske i cjelovite obnove procijenjena je na 56 milijuna eura, od čega je iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti osigurano 46,7 milijuna eura, a ostatak novca namaknut je iz Fonda solidarnosti te gradskog i državnog proračuna.
Na pitanje kad se očekuju završetak radova i otvorenje muzeja, ravnatelj Mihelić je odgovorio da ograđeni javni prostor ispred zgrade Muzeja i pročelje zakriveno građevinskom skelom sugeriraju da su od početka ove godine otpočeli radovi na cjelovitoj i energetskoj obnovi muzejske zgrade.
“Izvjesno je da će ti radovi završiti do kraja lipnja sljedeće godine. Na građevinske radove nadovezat će se i aktivnosti koje se tiču opremanja muzeja te izvedbe stalnog postava, a napokon i fizičkog preseljenja, odnosno povratka svih djelatnika i čitavog našeg fundusa od gotovo stotinu tisuća predmeta. Uzevši sve navedeno u obzir, vjerujemo da ćemo svoja vrata posjetiteljima moći otvoriti tijekom 2027. godine”, napomenuo je Mihelić.
