Scena je fikcijska, ali u suštini odgovara istini. Andrej Plenković je, udobno zavaljen u naslonjač, gledao televizijske izvještaje iz Vukovara, čuo da je idući, sličan skup najavljen za godinu dana, pa se zadovoljno počešao po bradi i sjetivši se jednog starog vica sam sebi rekao: "Kad’ te krene, krene".
Da u nedjelju, 14. listopada, nije morao pratiti veliku vježbu HV-a, imao bi idealan vikend, točno onakav kakvim se i trebao završiti kratki period u kojem je ostvario stopostotni učinak. Tri su se, naime, važne stvari dogodile od pretprošle nedjelje do prošle subote i sve tri su ispale kao da ih je on režirao.
Prvo su bili opći izbori u Bosni i Hercegovini, oni na kojima je tamošnji HDZ završio kao jedna od pobjedničkih stranaka - zapravo jedina bez koje se ne može formirati vlast - ali je njezin dugogodišnji lider, Dragan Čović, poražen od Željka Komšića u utrci za člana Predsjedništva, što je premijer prokomentirao žaljenjem zbog činjenice da "postojeći pravni okvir" omogućuje ishod kakav se dogodio te najavio kako će i dalje surađivati s institucijama BiH.
Rezulat izbora u susjedstvu proglašen je u dijelu ovdašnjih medija Plenkovićevim porazom jer se kao jako angažirao oko sestrinske stranke, otišao na njezin posljednji skup u Mostar i... I bilo je, valjda, još nešto.
HDZ BiH, da ponovimo, nije izgubio izbore, nego je među hrvatskim biračima dobio golemu podršku. Izgubio ih je, zahvaljujući famoznom "postojećem pravnom okviru" i dugom nizu osobnih pogrešaka, Dragan Čović - čovjek čije je samoprecjenjivanje proporcionalno podcjenjivanju i, uz ostale, političkih protivnika, bez obzira na to jesu li oni u Sarajevu ili u Zagrebu.
Punih 20 godina je Čović nešto na političkoj sceni BiH, dok je već 12. predsjednik HDZ-a. To što je na čelo stranke došao na sličan način kao Ivo Sanader, ne znači da je u Ivi Sanaderu vidio i pokrovitelja, sasvim suprotno: jedan od prvih Čovićevih poteza bilo je odmicanje od tadašnjeg čelnika HDZ-a Hrvatske, zbog čega će i nastati HDZ 1990., čiji je osnivač, Božo Ljubić, danas zastupnik u Saboru.
Od te 2006. pa do pretprošle nedjelje Čović je sebe doživljavao kao barem ravnoga onima na Trgu žrtava fašizma, a ako je s nekim u posljednje vrijeme bio posebice blizak, taj netko nije Andrej Plenković. Jesu, međutim, Kolinda Grabar Kitarović i Milijan Brkić.
Prema saznanju bosanskohercegovačkih, ali i niza drugih zapadnih sigurnosnih službi, u svibnju ove godine su se Čović i Brkić u jednom hotelu pored Trogira susreli s Nikolajem Petruševim, bivšim šefom ruskog FSB-a i Putinovim balkanskim operativcem. Tad je razrađen plan čiji je cilj bio osigurati predsjedniku HDZ-a BiH još jedan mandat i tako ojačati trojku Kitarović - Brkić - Čović, zaduženu da, uz ostalo, drži pod kontrolom Plenkovića, kojeg Moskva smatra američkim čovjekom u zoni svojeg interesa.
Kako je Čović izgubio, tako je u roku odmah dobio indirektnu ponudu da promijeni ili stranu ili posao. Prema svemu sudeći, odabrao je prvo pa došao na sastanak s premijerom i predsjednicom, nakon kojeg je plasiran niz beznačajnih fraza o nastavku pomoći Hrvatima i neophodnosti promjena u BiH.
Čovićev poraz je samo upotpunio novu sliku Milijana Brkića u javnosti. Godinama je ovaj bivši specijalac, proslavljen odbijanjem izvršavanja zapovijedi, važio za master minda HDZ-a, genija organizacije na terenu i jednog od onih što mogu, kad im dođe, Karamarka zamijeniti Plenkovićem, pa Plenkovića već nekim tko će biti jednako prihvatljiv biračima, ali će svoje mišljenje čuvati kod Vase.
Iako Brkić još nije službeno okrivljen za bilo što - od suradnje s Curićem i Vargom pa do štićenja zagrebačkih prostitutki i njihove klijentele - i bez obzira na činjenicu da Plenković nema ništa zbog čega može narediti, a ne predložiti Brkiću da odstupi, HDZ-ov i saborski potpredsjednik percipiran je kao gubitnik čija politička sudbina ovisi isključivo o dobroj volji stranačkog šefa. Svemoćni Vaso postao je, dakle, nemoćni Milijan, a to što dojam možda i ne odgovara činjenicama je nevažno: politika je, uz ostalo, i umijeće ostavljanja dobrog dojma bez obzira na fakte.
Operacija slabljenja premijera neslavno je i konačno okončala 13. listopada, na prosvjedima koje je tamošnji gradonačelnik Ivan Penava maskirao u brigu za žrtve ratnih zločina čiji su počinitelji neprocesuirani. Umjesto očekivanih 20.000 ljudi došlo je upola manje, dok je od svih onih koji čine vladajuću većinu u publici bio nevažni Stevo Culej, zastupnik čiji će mandat trajati točno do prvih sljedećih izbora.
Jedini konkretan učinak događanja naroda je otkriće potkapacitiranog Ivana Penave - jednog od onih koje je iz blažene anonimnosti mogao izvući samo dvojac Karamarko - Brkić - da uvijek može računati na potporu onih od čije potpore nema nikakve koristi - dijela jalove, radikalno desne oporbe te čuvara kontrarevolucije koje njegova stranka još nije stigla pacificirati, što ne znači da neće ako i kad zatreba. Od odabranog da upriliči paradu zastrašivanja, Penava se pretvorio u usamljenika koji malo prijeti da će napustiti HDZ, a malo da će napraviti reprizu skupa za godinu dana.
To što prvo isključuje drugo i što je godina dovoljno duga za još niz turbulencija zbog kojih će se možda moći posvetiti kineziologiji, što mu je struka, on ili ne može razumjeti ili samo ne zna kako priznati da je, jednostavno, izvisio. Kao, uostalom, mnogi što su zbilja povjerovali da netko napušta Bruxelles kako bi se s njim u Zagrebu igrao tko stigne, od Bože Petrova do Milijana Brkića.
