Izraz “ground zero” postojao je u vojnoj terminologiji pola stoljeća prije nego što je upotrijebljen za označavanje mjesta katastrofalnog terorističkog napada na New York 11. rujna 2001.
Netom objavljeni tajni dokument vojske SAD-a iz 1956. upotrijebio je tu oznaku više od 4600 puta za označavanje meta diljem sovjetskog bloka koje je u slučaju nuklearnog sukoba trebalo bombardirati nuklearnim projektilom, pri čemu su se mete većinom odnosile na hidrogenske bombe, razorne snage između 1,7 i devet megatona.
Moskva 179 ciljeva za udar nuklearnim oružjem, Lenjingrad 145, Istočni Berlin 91... Više od 1200 gradova od Istočne Njemačke, preko SSSR-a do Kine danonoćno su prema tom dokumentu bili na meti američkih bombardera B-47 i B-52, kako bi ih, u slučaju da je Pentagon ocijenio da Kremlj pokreće napad na SAD, hladnoratovski suparnici mogli zbrisati s lica zemlje prije nego što Sovjeti uopće krenu u napad.
To se zvalo “preventivnim napadom”, a dokument neusporedivo bolje nego ijedan raniji svjedoči kakvim se “nuklearnim holokaustom” čovječanstvo poigravalo tijekom desetljeća Hladnog rata.
Novinar, veteran rata u Hrvatskoj, slomio je polustoljetnu tajnost
Riječ je o planu nuklearnih napada koji je 1956. godine izradilo Strateško zračno zapovjedništo (SAC) Vojske SAD-a za 1959. godinu i, sasvim razumljivo, pola je stoljeća bio zaštićen kao neprikosnovena vojna tajna najviše razine. Međutim, na 50. godišnjicu dovršetka dokumenta 2006. godine, britansko američki novinar Michael Dobbs, koji se tijekom rata u 90-ima muvao i po našim prostorima, zatražio je skidanje tajnosti i javno objavljivanje.
Nacionalni arhiv SAD-a tome je udovoljio tek nedavno, nakon sedam godina pravnih bitaka.
Konačno, prije nekoliko dana prvu cjelovitu studiju objavio je nuklearni povjesničar William Burr iz nevladine organizacije National security archive, koja se dosad izborila za deklasificiranje već 10 milijuna stranica tajnih dokumenata.
800 stranica dokumenta iz 1956. javnosti otkriva da je SAC za 1959. godinu u slučaju preventivnog nuklearnog udara planirao koristiti bombe snage između 1,7 i devet megatona, odnosno između 119 i 630 razornije nuklearne naprave od one koja je 1945. razorila Hirošimu.
1100 sovjetskih vojnih aerodroma u prvoj skupini meta napada
Burr je iz dokumenta doznao i to da su analitičari SAC-a smatrali da im čak ni to nije dovoljno kako bi SSSR sa sigurnošću odvratili od pomisli napadanja Zapada nuklearnim oružjem, pa su već tad spominjali potrebu za hidrogenskom bombom od čak 60 megatona.
Mete su bile podijeljene u dvije osnovne skupine. Prva je označavala sve sovjetske zrakoplovne baze i pogone s projektilima, vladine i vojne kontrolne centre za upravljanje zračnim i nuklearnim snagama, te cjelokupnu naftnu, nuklearnu i industriju vezanu uz vojno zrakoplovstvo.
Dotad je SAD za slučaj potpunog sukoba planirao bombardiranje isključivo industrijsko- urbanih kompleksa. No, nakon što je i SSSR 1949. konstruirao svoje prvo nuklearno oružje, a usto i usavršio bombardere koji bi ga mogli nositi na velike udaljenosti, sve se promijenilo. Samo aerodroma koje bi uništavali nuklearnim bombama, SAC je za 1959. godinu predvidio čak 1100.
Analitičari su pritom nalagali da se najvažnije mete bombardiraju s dvije bombe kako bi se maksimalno isključila mogućnost da jedna zakaže. Uspješnost udara svakom pojedinom analitičari su procjenjivali na oko 90 posto, pa bi udar dvjema značio sigurno uništenje. Procjenama o posljedicama uslijed razaranja i zračenja po civilno stanovništvo studija se nije bavila.
Što se radijacije tiče, sasvim je sigurno da bi posljedice bile gore nego u Hirošimi jer je plan nuklearnog preventivnog udara predviđao da bombe ne eksplodiraju u zraku, kao kad je SAD bombardirao Japan, nego na samom tlu kako bi što bolje iskoristili razornu moć. A to bi onda značilo oslobađanje puno veće količine kontaminiranog materijala u atmosferu.
Moskva bi najgore stradala. Ali ne toliko zbog zračnih snaga, jer nijedan njen vojni aerodrom nije bio ni među 400 strateški najvažnijih, nego zbog sjedišta vlade, vojnih zapovjedništava, skladišta i pogona za proizvodnju goriva, vojnih istraživačkih centara, vojne industrije i svega onoga što je radovalo prosječnog hladnoratovskog vođu ili zapovjednika.
Peking je trebao biti izbrisan bez pravog povoda, tek tako za svaki slučaj
Istom logikom u planu je bilo jednako temeljito razaranje Lenjingrada, dok je Istočni Berlin bio osuđen na propast jer je bio okružen s četiri sovjetska vojna aerodroma, od kojih je jedan bio najveći izvan SSSR-a, a bio je i sjedište 16. sovjetske zrakoplovne armije.
Jesu li pritom imali ikakav način kojim bi osigurali da pritom ne strada i Zapadni Berlin, stratezi nuklearnog rata iz 1956. nisu objasnili. Jedna od primarnih meta bila je i Varšava, ali i Peking, unatoč tome što Kina nije bila dio sovjetskog bloka. Kina je, čini se, na meti bila tek za svaki slučaj.
Ukupno 3400 meta od Berlina do Vladivostoka spadalo je, dakle, u prvu skupinu, a još 1200 u drugu.
Drugu fazu plan je označavao kao “sistematsko uništenje” svega što je iole moglo služiti sovjetskom ratnom potencijalu i bila je direktna posljedica strategije bombardiranja iz Drugog svjetskog rata. To je označavalo praktično svu industriju, ekonomiju i prometnice. U toj fazi SAD više ne bi koristio hidrogenske nego “samo” obične atomske bombe snage 160 kilotona, osam puta snažnije od “Debeljka” koji je 1945. zbrisao Nagasaki.
Gužvajući se kroz nebrojene tablice s kodovima za svaku pojedinu vrstu meta i vrstu predviđenih bombi, Burr je uočio da jedan od kodova, “275”, sa sobom ne nosi nikakvo drugo objašnjenje nego samo riječ “stanovništvo”. S
jezom je shvatio da je Pentagon u slučaju preventivnog nuklearnog udara od 1959. nadalje planirao uništavati i cijele gradove kako bi masovne žrtve dovele do potpunog pada morala milijuna građana koji bi onda svrgnuli režime u tim državama. Logično je za zaključiti da ništa milosrdniji u svojim planovima nisu bili ni vojni stratezi u SSSR-u.
Uvid u ludilo koje je 1964. godine Kubrick ovjekovječio u "Dr. Strangeloveu"
Detaljan popis civilnih meta još uvijek je pod oznakom tajnosti u zasebnom poddokumentu “Bombing Encyclopedia”, unatoč pravnoj bici nevladinih organizacija za javnim objavljivanjem i tog dijela.
U vrijeme izrade te nuklearne strategije, dakle u doba prvog mandata američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera, SAD je raspolagao sa 3692 nuklearne bombe ukupne moći od 9189 megatona, što, uz pretpostavljeno dvostruko bombardiranje pojedinih najvažnijih meta, ne bi bilo dovoljno za plan.
SSSR je u to vrijeme raspolagao s tek desetinom takve nuklearne sile. Međutim, već 1959. SAD je imao 12.298 bombi, ukupne snage 19.055 megatona, što je SSSR dostigao tek u 1970-ima.
Unatoč tome, nijednoj strani desetljećima nije palo na pamet odustajanje od doktrine Uzajamno zajamčenog uništenja (Mutual assured destruction, skraćeno MAD, što sasvim prigodno znači lud, mahnit ili umobolan).
Narednih godina hladnoratovska psihoza i paranoja samo su jačali, sve do prvog potpisivanja ograničavanja nuklearnih testova u jesen 1963. za mandata predsjednika Johna Kennedyja koji je ubrzo nakon toga ubijen.
Duh tog vremena briljantno je filmski ovjekovječio Stanley Kubrick u svojoj crnoj političkoj satiri iz 1964. ”Dr. Strangelove”.
