Kad se ocjenjuje učinke hrvatskog punopravnog sudjelovanja u Europskoj uniji vide se dvije strane, pozitivna i negativna. Iz više je razloga članstvo u EU dobro, ali teško bi bilo reći da je Hrvatska iskoristila mogućnosti koje su joj na raspolaganju, i za koje se, valja istaknuti, pripremala kao ni jedna zemlja prije nje, čak od 2001. godine kad je potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kao prvi dokument koji je pokrenuo oficijelni postupak pripreme za pridruživanje. Previše se u tom procesu pokušavalo postići taktikom lošeg đaka, aljkavošću, lijenošću, nespremnošću za učenje i promjene. Bilo je premalo iskrene želje za europeizacijom. Sad nam se to na neki način vraća relativno lošim rezultatima koje postižemo unutar Unije.
Niz je pozitivnih učinaka našeg članstva, koje možda ne vidimo, jer mislimo da bi se ostvarile i bez članstva, što je zabluda.
Otvorile su se mogućnosti sudjelovanja u nizu programa EU, od znanosti i obrazovanja do strukturnih fondova. Značajno se proširilo polje djelovanja mnoštva struka, grupa, poduzetnika, pojedinaca, eksperata. Od poduzetništva i istraživanja, preko poljoprivrede, turizma i kulturne suradnje, do obrazovanja i liječenja, nove mogućnosti čekaju da ih otkrijemo i počnemo koristiti. No, one su tu, a da nismo u Uniji bile bi značajno manje.
Nadalje, EU nas je zaštitila od rizika da se sami i bez efikasnog utjecaja sa strane bavimo nekim važnim pitanjima i značajnije padnemo u ambis ultrakonzervativnih i nazadnih ideologija i koncepata. Teško da bi se domaće snage mogle same suprotstaviti ili založiti za pozitivne promjene bez utjecaja iz EU. Bojim se da bismo već sada izgledali kao zemlja posrnulih civilizacijskih stečevina, da nismo u EU.
Pritom je Unija kao prostor s jasnim pravilima igre u raznim djelatnostima i sektorima, od ekonomije i politike do zaštite okoliša, kvalitete proizvoda i ljudskih prava, izvor predvidljivosti i zaštite za svakoga pojedinačno. Pravila o poštenom tržišnom natjecanju, osiguranju kvalitete javnih usluga u obrazovanju, zdravstvu i raznim reguliranim djelatnostima, javnim proračunima, transparentnosti i otvorenosti javne uprave, ograničenjima u korištenju prirode i drugih resursa i slična štite ne samo zajedničke europske vrijednosti i zajednički europski interes, nego i nacionalne, regionalne, lokalne i pojedinačne interese svakoga od nas.
Zajedničke europske politike, kao što su zajednička sigurnosna i obrambena, carinska, porezna, poljoprivredna, regionalna politika, politika za mlade, politika digitalizacije, migrantska, i druge, štite nas i potiču da budemo u svakom od tih područja bolji nego što bismo bili da smo se zatvorili i pokušavamo sami. To naprosto ne možemo radi toga što nemamo dovoljno resursa, nemamo dovoljno institucionalnog kapitala koji bi nas vodio u pozitivne promjene, i nemamo dugog demokratskog iskustva koji bi nas štitio od političkih aberacija. Ove politike bismo trebali znati bolje koristiti, u njihovom oblikovanju što aktivnije sudjelovati, da bismo postigli brži napredak naše zemlje u zajedničkom okviru. One su ipak tu, čak i kad to ne radimo dovoljno dobro, kao stupovi na koje se možemo osloniti ponajprije mi, građani Republike Hrvatske.
Važna pozitivna strana je i suradnja i učenje od drugih. Različiti mentaliteti, kulture, jezici, načini razmišljanja, postavljanja i rješavanja problema omogućavaju brzo međusobno učenje i jačanje našeg kapaciteta. Kao manja nacija možemo učiti od drugih i profitirati iz svakog oblika suradnje, jer se naš kapacitet sinergijski povećava, a da ne moramo izgubiti ništa od naše specifičnosti i identiteta. To je tipična win-win situacija koju daje članstvo u EU.
Negativne strane članstva u EU se ponajprije tiču slabog korištenja mogućnosti koje stoje na raspolaganju za ekonomski, socijalni i kulturni razvoj. U trenutačnom proračunskom razdoblju koje je započelo 2014. i od kojeg su potrošene već četiri i pol godine, Hrvatska je od dostupnih sredstava EU strukturnih i investicijskih fondova koja za nas u tom sedmogodišnjem periodu iznose 10,73 milijarde eura uspjela dobiti samo 13%, odnosno 1,37 milijardi eura. U području javne uprave primjerice do danas nije proveden niti jedan projekt koji bi bio financiran iz sredstava EU koja su nam za reformu dostupna u tekućem proračunskom razdoblju, nego se još koriste sredstava iz ranijih europskih strukturnih instrumenata. Po tome smo – sad već nažalost uobičajeno – na samom začelju EU ljestvice. Svi ovi podaci lako su provjerljivi i dostupni na službenim internetskim stranicama EU.
Ono što je još lošije od tog općeg početnog pokazatelja nesposobnosti trošenja dostupnih nam EU sredstava je nevoljkost da se priđe važnim promjenama i da se provedu reforme koje su nesumnjivo potrebne. EU nas od 2014., već petu godinu zaredom, u okviru procedure EU semestra traži da provedemo reforme lokalne samouprave, dekoncentrirane državne uprave i javnih agencija kojima bi se riješio problem rascjepkanosti, preklapanja nadležnosti i nejasne odgovornosti za javno upravljanje, ali niz hrvatskih vlada nema volje te reforme barem koncipirati i pokrenuti, nego petljaju i izmotavaju se. Nema ni najmanje želje da se smanji broj županija ili one ukinu kao nepotrebne birokratske institucije, da se temeljne lokalne jedinice povećaju i osnaže za mogućnost preuzimanja važnih lokalnih poslova i decentralizaciju, da se napokon razdvoji potrebne i važne od nepotrebnih uhljebničkih agencija, da se uspostavi integrirano pružanje javnih usluga za građane (ne samo za poduzetnike) na jednom mjestu, da se napravi iskorak u participativnom demokratskom upravljanju zemljom, i sl. Zato se sredstva koja se uspiju potrošiti iz EU fondova koriste za projekte koji su nesumnjivo dobri i pozitivni, ali nisu usmjereni na rješavanje ključnih, najvažnijih hrvatskih problema. Pritom, kultura, znanost, zdravstvo, obrazovanje stoje nisko na listi hrvatskih prioriteta, pa pretežu projekti ekonomskog a zaostaju projekti društvenog i pogotovo kulturnog razvoja.
Za kraj treba spomenuti i neke rizike članstva u EU, koje bi Hrvatska trebala pomoći smanjiti na manju mjeru, što čini se nije spremna raditi, nego se nizom svojih inicijativa i ponašanja pridružuje zemljama koje pokušavaju rastočiti zajedničke EU vrijednosti i politike. Rizici proizlaze iz nekoliko okolnosti. Ponajprije, veličina i snaga Unije za manju zemlju kao što je Hrvatska znači potrebu brzog učenja i mijenjanja, koje prelazi mjeru onoga što nam je ugodno. Svaki otpor takvim promjenama, djelovanje s figom u džepu, zatvorenost i nazadnost osuđuje nas na neuspjeh u svakom mjerljivom pokazatelju razvoja.
EU je kompleksna u institucionalnom smislu, a osim toga i sklona stalno dograđivati i mijenjati svoje institucije. To doduše povećava njezinu adaptabilnost, ali postupnost može dovesti i do veće ranjivosti i sporije reakcije na one najteže, najopakije i duboke probleme današnjeg svijeta. Tu Hrvatska politika nije dala posebni obol, ona kao da ne želi integraciju u punom smislu riječi. Zato Hrvatska samu sebe još uvijek ne doživljava kao ponosnu i aktivnu članicu europske zajednice. Samopercepcija našeg europskog identiteta, pa onda i nastojanje da se za njega aktivno i stalno, predano borimo, još nam je slaba. Za to su odgovorni oni koji imaju mogućnost utjecati, politička elita ove zemlje. Značajni dio te elite, različitih političkih orijentacija, bio je previše pasivan, daleko ispod razine potrebnih sposobnosti i spremnosti na promjene, preplavljen željom za pukim sudjelovanjem u privilegijama koje njima osobno može donijeti hrvatsko članstvo u EU. Za nas kao građane, za javnu stvar i za zajedničke europske vrijednosti kao da ih nije puno briga.
Takvim patroniziranjem i plašenjem građana i iskorištavanjem članstva u EU za svoje uske probitke pasivizirali su građane, demotivirali ih od bavljenja javnim pitanjima, javnim dobrom, zajedničkim vrijednostima, politikom, demokratskom participacijom. Time su omogućili pojavu upravo suprotnih, manipulatorskih inicijativa, koje bi prostor slobode pod krinkom participacije zapravo ograničile, a pojedine elemente slobode i ukinule. Suprotno, građane treba ojačati, osvijestiti potrebu za demokratskom participacijom, naročito na lokalnoj razini, educirati ih za sudjelovanje u javnim pitanjima i procesima te izgraditi nove institucije za sudjelovanje građana. Tek nakon što se to postigne uspjet će se puno bolje iskoristiti naše članstvo u EU za razvojne ciljeve.
