Film 'Among the Believers' počinje scenom u kojoj je prikazan sladak petogodišnjak koji se, nakon što mu je otac ostavio majku, okrenuo Abdulu Azizu Ghaziju, poznatijem kao Maulana Aziz. Dječak sav sretan priča kako kad odraste želi biti mudžahedin, te vrlo energično uzvikuje naučene parole o mučenicima koji će prije pasti nego pustiti sotoni da prevlada njima.
Dokumentarni film režirala je hinduistica iz Indije Hemal Trived, uz pomoć Mohammeda Ali Naqvija, pakistanskog muslimana, a u njemu su prikazana petogodišnja zbivanja iza zidina Crvene džamije - kontroverzne medrese (škole) u glavnom gradu Pakistana - Islamabadu.
U Crvenoj džamiji se djeca muslimani (od pet godina starosti) pripremaju za džihad, a ova specifična lokacija baza je cijele mreže crvenih džamija koju čini 30 škola i 10.000 đaka diljem Pakistana.
Prvotno je Crvenu džamiju izgradila vlast 1965. godine, a ime je dobila po crvenom interijeru. Na naslovnice su dospjeli tek 3. srpnja 2007. godine, kad je došlo do krvavih sukoba između studenata koji su postavilil barikade unutar džamije i pakistanske policije koja je optužila članove džamije za različita zlodjela: od otmica i ubojstva do terorizma. Tom prigodom je u pucnjavi smrtno stradalo 20 osoba, a tijekom cijele strke, Maulana Aziz je uhićen dok je pokušavao pobjeći sakriven pod burkom. Cijelu stvar su zabilježile kamere, pa je Aziz u velikoj mjeri izgubio kredibilitet tim javnim sramoćenjem.
10. srpnja iste godine 164 vojnika pakistanske vojske ubila su 50 džihadista, ali djelovalo je kao da su vladini potezi samo ojačali javnu potporu njihovog cilja.
Kad je 16. prosinca 2014. godine sedam talibana napalo javnu vojnu školu u Peshawaru u Pakistanu i masakriralo 132 učenika, Maulana Aziz je odbio osuditi ovaj čin, čime je napokon mnoštvo ljudi odbio od sebe i svoje ustanove. Naime, cijeli Pakistan je bio u šoku nakon ovog najsmrtonosnijeg napada u povijesti Pakistana, a Crvena džamija nije rekla ni riječi.
Djeca iščekuju da im se isplati naporan rad odlaskom u nebo
Inače, Hemal je odlučila početi snimati film nakon što joj je ubijen jedan od najboljih prijatelja u terorističkim napadima u Mumbaiju. Budući da je Indijka i uz to žena, prerušila se kad je išla u Crvenu džamiju, u muslimanku, ali i dalje je trebala mušku pomoć pa je tu 'uletio' njezin prijatelj Mohamed.
Iako nisu smjeli snimati ženske članove Crvene džamije (dapače, Maulana Aziz se pokazao izuzetno narcističnim i inzistirao je da se stalno njega snima), uspjeli su uloviti priču 12-godišnje Zarine koja je pobjegla iz džamije, tvrdeći da su im davali po šnitu kruha dnevno za jelo, da su djevojčice tukli i nisu smjeli zakoračiti izvan zidina džamije.
Na drugoj strani spektra nalazi se Talha, dječak koji je, na zgražanje roditelja, duboko povezan s Crvenom džamijom. Iako se njegova obitelj boji da će skrenuti k ekstremizmu, on je sasvim zadovoljan time da roditelje vidi jednom godišnje. "Bude nas pola sata prije zore. Zatim učimo napamet Kuran sve do odlaska u krevet u 21 sat. Sav taj naporad rad će se isplatiti kad umremo. Otići ćemo u nebo i nosit ćemo posebnu krunu."
Unatoč njegovom ekstremizmu, film pokušava prikazati uravnotežen portret Maulana Aziza, koji ponajviše krivi veće sistematske probleme unutar pakistanske vlade i ekonomije, koji su iznevjerili svoje ljude.
Jedna od smješnijih scena kojoj su snimatelji prisustvovali bilo je uvid u Azizovu kolekciju DVD-a. Iako je djeci zabranjen pristup ičemu osim Kuranu, Aziz posjeduje poveću kolekciju, od 'Planet Eartha' do National Geographicovih dokumentaraca. A sve ih sam ponovno montira, ubacujući dijelove u kojima se slavi Alah, prenosi Daily Beast. Tako dobijete dokumentarac u kojem se izgovara: "Pogledajte ovu morsku zvjezdaču i prekrasne točke koje je Alah stvorio" ili "pogledajte ovu ribu i kako se kreće. Alah joj je to omogućio."
Na taj način učitelji Crvene džamije kontroliraju sve što uče djeca, a jedna od najjezovitijih izjava u dokumentarcu, iz usta jednog učitelja, glasi: "Oni su pokorni u ovoj dobi. Kako ih sad kujete, takvi će ostati cijelog života. Jednom kad istrenitrate njihove glave, neće se promijeniti dok ne umru." I to bi, nažalost, često mogla biti istina. Pogotovo s obzirom na to koliko im dugo traju životi,
