Kolinda Grabar Kitarović pohvalila se preko cijele naslovnice novina da joj je prije desetak dana ponuđeno visoko mjesto u NATO savezu, ali da ga je ona odbila jer je željela još jednom pobijediti na predsjedničkim izborima.
Zoran Milanović spomenuo je prije nekoliko dana, tobože usput, da mu je 2014. godine kao premijeru ponuđeno mjesto potpredsjednika Europske komisije, ali da je odbio kako bi nastavio voditi hrvatsku Vladu.
A evo, Andrej Plenković, glavni pregovarač Europske pučke stranke, vratio se iz Bruxellesa praznih ruku nakon što je danima i tjednima lobirao za svoje mjesto u novoj kadrovskoj križaljci europskih vodećih institucija.
Svi su već o tome pričali: o Plenkovićevu grčevitom lobiranju za svoje interese čime je ugrozio čak i pregovore o podjeli fotelja, o njegovu svrstavanju uz istočnoeuropske članice preko kojih je rušio dogovore Njemačke i drugih velikih država, o licitiranju njegovim imenom u uglednim stranim medijima... Da bi se na kraju vratio praznih ruku u ovu domaću političku čamotinju.
Kolindi mandat služi za lobiranje za novi posao u svijetu
Za mnoge je to bio razlog za naslađivanje: nepodnošljivo je, egoistično i pomalo bezobrazno bilo premijerovo samopromoviranje u prestižnoj i nadasve lukrativnoj EU kadrovskoj križaljci. Zaslužio je stoga da se vrati svom HDZ-u, svojoj koaliciji, HNS-u i Milanu Bandiću, Lovri Kuščeviću i političkom blatu iz kojeg se pokušavao izvući.
No Plenkovićev, ali i drugi primjeri u kojima su se istaknuti politički akteri hvalili ponudama iz europskih struktura, govore nam mnogo o psihologiji i motivaciji ljudi koji se nalaze na važnim funkcijama.
U prvom redu, Plenkovićev, kao i slučaj Marije Pejčinović Burić, nove glavne tajnice Vijeća Europe, potvrđuju da je njima, karijernim diplomatima na privremenom radu u politici, država služi prvenstveno kao odskočna daska za daljnju karijeru i diplomatski angažman.
Samozatajna, neprimjetna i nevažna ministrica vanjskih poslova čitav je mandat posvetila pripremanju svoje kandidature koju je Plenković nazvao “najvećim diplomatskim i političkim uspjehom u zadnjih 30 godina”. A bez te stavke u biografiji, dakle bez ministarskog iskustva, šanse bi joj bile bitno smanjene.
Nema nikakve sumnje da je i Kolinda Grabar Kitarović dobar dio mandata na Pantovčaku posvetila upravo lobiranju za svoj novi posao u svijetu, nakon što - ili ako - izgubi naredne predsjedničke izbore. Donalda Trump ulaznica je za NATO, Emmanuel Macron preporuka je za EU i tako redom.
A Plenković svoj premijerski mandat odrađuje s jednim okom čvrsto prikovanim za Bruxelles. Ratifikacija Istanbulske konvencije progurala je Mariju Pejčinović u Vijeće Europe, ali svi premijerovi potezi, balansiranje, kolebanje, zataškavanje afera, peglanje osobnog imidža, usmjereni su prema nastavku karijere na međunarodnoj sceni.
Pa, tko to njih može doživjeti kao ozbiljne EU birokrate!?
Sve to sugerira da je njima, karijernim diplomatima u politici, Hrvatska zapravo sporedna, kao što im je sporedna i javna funkcija. Odgovornost prema vođenju države marginalna je u usporedbi s ambicijom da se pod svaku cijenu ogrebe za neko bolje plaćeno, uglednije i prestižnije mjesto.
Tu se onda nameće još jedno pitanje: zbog čega bi netko hrvatske premijere i predsjednike ozbiljno kandidirao za međunarodne poslove? Milanović je vodio jednu od najkaotičnijih Vlada u zadnjih petnaestak godina. Plenkovićeva Vlada ne čini ništa drugo osim što se održava na vlasti trulim kompromisima i minimalističkim ambicijama. Grabar Kitarović vodi Pantovčak kao seoski vašar.
Po kojim bi kriterijima, ako ih uopće ima, netko ovakve političare doživio kao ozbiljne europske birokrate? I kad smo već kod toga, što naše političare tjera da se javno hvale tim svojim stranim ponudama?
U prvom redu zato što im to diže rejting kod domaće publike, javnosti i birača više od njihovih konkretnih ostvarenja na domaćim političkim funkcijama. Kao kod nogometaša: ako prodaš priču da te hoće kupiti Barcelona, onda nije bitno što si trenutno najgori igrač u svojoj momčadi.
Zbog čega je Kitarović pustila priču preko cijele naslovnice da su joj nudili posao u NATO savezu? Kako bi je njezini birači u kampanji shvatili ozbiljnije nego do sada. Zašto je rekla da je odbila posao? Da biračima pokaže kako joj je više stalo do njih nego do svoje karijere. I zašto se htjela time hvaliti? Da se Plenković živ poždere što njemu nisu nešto slično ponudili.
Na koncu sve se svodi na jednostavan zaključak da bi za Hrvatsku bila manja šteta kad bi Kolinda, Plenković ili onomad Milanović prihvatili poslove u Bruxellesu ili nekoj drugoj stranoj destinaciji. Ako su dobri drugima, ne znači da su dobri nama. I dokle god ih drugi traže, možda je bolje da pokupe stvari i realiziraju vlastite ambicije, kad se već nisu uspjeli pobrinuti za naše nacionalne interese.
Bila bi manja šteta za hrvatsko društvo kada bi svi oni spakirali kofere i preselili preko granice, a na Pantovčak i u Banske dvore zasjeli oni koji su zainteresirani za svoju funkciju, za dobrobit svih građana, a ne samo za svoju vlastitu. Njihova dobrobit rijetko se poklapa s dobrobiti cijelog društva.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Znaš li gdje mogu naći ženu za jednu noć? Idite na > > > www.Bredhot.Com