Na papiru su bili saveznici. Bratske socijalističke države koje su desetljećima svoje odnose opisivale velikim riječima o miru, prijateljstvu i neraskidivom jedinstvu radničkih naroda. U stvarnosti su se sredinom osamdesetih na hladnom Baltiku poljski i istočnonjemački mornari gledali preko nišana.
Prizori su više nalikovali incidentima između neprijateljskih država nego između Poljske i Njemačke Demokratske Republike. Istočnonjemački patrolni brodovi presijecali su put trgovačkim brodovima koji su plovili prema poljskim lukama. Poljske jedinice pokušavale su ih odgurnuti i zaštititi teretnjake. Manevriralo se na opasno malim udaljenostima, dolazilo je do sudara i pokušaja potiskivanja brodova, a u najnapetijim trenucima posade su bile spremne i na uporabu oružja.
Sve se to događalo gotovo pred očima turista na baltičkim plažama, ali daleko od naslovnica državnih novina. Dok su propaganda Varšavskog pakta govorila o poljsko-njemačkom prijateljstvu, u Pomeranskom zaljevu trajao je jedan od najbizarnijih sukoba unutar sovjetskog bloka.
Bio je to rat bez objave rata, bez poginulih i, srećom, bez prave pomorske bitke. Ali s ratnim brodovima, naoružanim graničarima i otprilike 180 incidenata o kojima su govorili poljski oporbeni i emigrantski izvori. I gotovo svaki od njih mogao je završiti mnogo gore. Novija istraživanja pokazuju da je istočnonjemačka Volksmarine doista uznemiravala plovila na tom području do mjere koja je ugrožavala normalnu plovidbu. Eksplodiralo je 1. siječnja 1985., ali problem je bio puno stariji.
DDR je jednim potezom prisvojio prilaz poljskim lukama
Granica između Poljske i Njemačke nakon Drugog svjetskog rata povučena je uglavnom Odrom i Lužičkom Nisom. Potsdamski sporazum iz 1945. govorio je da poljska granica izlazi na Baltik „neposredno zapadno od Świnoujściea“, tada njemačkog Swinemündea. Zvučalo je dovoljno jasno sve dok tu crtu nije trebalo produžiti po morskoj površini.
Na kopnu možete zabiti granični stup. Na moru je stvar mnogo kompliciranija.
Szczecin pritom nije luka smještena izravno na otvorenom Baltiku. Do njega veliki brodovi dolaze preko Świnoujściea i posebno uređenih, dovoljno dubokih plovnih putova. A upravo su ti pravci prolazili područjem nad kojim su Poljska i Istočna Njemačka desetljećima imale različita tumačenja granice. Saveznici su 1945. riješili sudbinu gradova i kopna, ali morsku granicu nisu precizno definirali. Problem je tako ostao živ gotovo cijeli Hladni rat. Desetljećima se sve nekako održavalo u stanju kontrolirane nejasnoće. Poljaci su produbljivali plovne putove, gradili lučku infrastrukturu i ponašali se kao da je prilaz njihovim lukama nesporno njihov. Istočni Nijemci nisu odustajali od svojih pravnih zahtjeva.
Onda je došla odluka iz Berlina. Vlada DDR-a 20. prosinca 1984. donijela je uredbu kojom je svoje teritorijalno more s dotadašnje tri proširila na 12 nautičkih milja. Na snagu je stupila prvog dana 1985.
Problem nije bio u samom proširenju. Dvanaest nautičkih milja postajalo je međunarodni standard, a Poljska je svoje teritorijalno more proširila još ranije. Problem je bio u tome gdje je Istočna Njemačka povukla novu crtu.
Njome je zahvatila dio sjevernog prilaznog puta prema Świnoujścieu i Szczecinu te prostor važnog sidrišta broj 3, na kojem su veliki brodovi čekali ulazak u poljske luke. Odjednom se pojavila apsurdna situacija: brod koji plovi prema Poljskoj mogao je, prema tumačenju Istočnog Berlina, za korištenje ključnog prilaza poljskoj luci morati odgovarati istočnonjemačkim vlastima.
Za Varšavu to nije bilo samo pitanje nacionalnog ponosa.
DDR: Gubimo pet tisuća tona haringe na godinu!
Kompleks luka Szczecin–Świnoujście bio je gospodarska arterija zemlje. Prema podacima koje navodi povjesničar Andrew S. Tompkins u studiji o tom sukobu, kroz taj je sustav prolazilo oko 45 posto tereta koji se pretovarivao u poljskim lukama. Njegov kapacitet iznosio je oko 26 milijuna tona godišnje, a preko njega se nije opskrbljivala samo Poljska nego je predstavljao važnu vezu između Skandinavije i srednje Europe. Poljaci su u desetljećima nakon rata u modernizaciju i produbljivanje prilaza uložili golem novac. DDR-u komad mora nije bio važan samo zato da bi na karti imao nekoliko kvadratnih kilometara više.
Sidrište broj 3 nalazilo se u području zanimljivom istočnonjemačkoj vojsci, blizu prostora za vojne vježbe, ali i na kontinentalnom pojasu za koji se vjerovalo da krije energetske resurse. Istočni Nijemci računali su i na ribolovna prava. Procjenjivali su, primjerice, da bi pojedini poljski prijedlozi razgraničenja mogli DDR stajati između 2000 i 5000 tona haringe godišnje. Još je važnija bila nada u nalazišta nafte i prirodnog plina ispod dna Baltika. Energetski gladnoj zemlji, posebno nakon smanjenja povlaštene sovjetske opskrbe naftom početkom osamdesetih, to nije bilo nevažno. Iza socijalističkih parola stajali su vrlo kapitalistički interesi: luke, riba, plin, nafta, promet i novac.
Poljska je u veljači 1985. diplomatskom notom odbila priznati istočnonjemački potez. Isprva se pokušavalo sve zadržati iza zatvorenih vrata. To je bilo razumljivo. Otvoreni teritorijalni sukob između dviju članica Varšavskog pakta bio bi propagandna katastrofa.
Koliko je cijela predstava bila apsurdna pokazao je srpanj iste godine. Poljski i istočnonjemački komunisti okupili su tisuće ljudi u Ahlbecku, praktički pokraj spornog područja, kako bi proslavili 35 godina njihova „prijateljstva“. Govornici su veličali „granicu mira“, dok su iza kulisa diplomatske poruke između Varšave i Istočnog Berlina postajale sve otrovnije. Te 1986. Poljska je odlučila prestati glumiti. Otvorila je sidrište broj 3 za redovitu uporabu. DDR je odgovorio zapovijedi Volksmarineu da brodovima onemogući korištenje tog područja.
Tada je diplomatski spor izašao iz ureda i preselio se na palube.
Gorbačov stiže u Szczecin, a Honecker počinje popuštati
Istočnonjemački brodovi prilazili su trgovačkim plovilima i zahtijevali da napuste područje koje je DDR smatrao svojim teritorijalnim morem. Poljska je kapetanima poručivala da takve naredbe ignoriraju. U zonu su slane poljske pomorske i granične jedinice kako bi štitile promet. Brodovi dviju savezničkih država počeli su se međusobno presijecati, blokirati i gurati iz kursa.
U poljskim prikazima sukoba ostale su dramatične epizode u kojima su posade otkrivale topove i demonstrativno ih usmjeravale prema istočnonjemačkim jedinicama. Pojavljivale su se i tvrdnje da je general Wojciech Jaruzelski bio spreman odobriti otvaranje vatre ako Volksmarine ozbiljno ugrozi poljske brodove. Takve najdramatičnije detalje ipak treba uzimati s oprezom jer nisu jednako dobro dokumentirani kao sami pomorski incidenti.
Da napetost nije bila izmišljena, međutim, potvrđuju arhivi.
U prosincu 1986. patrolni brod 6. obalne granične brigade Volksmarinea pokušao je otjerati dva poljska broda sa sidrišta. Kapetani su poslušali, premda su iz Varšave imali upute da ignoriraju istočnonjemačke zahtjeve.
Nisu svi bili tako popustljivi.
Volksmarine je mogao prijetiti, ali zaustaviti takav brod nije bilo jednostavno. rnije prošao je školski brod Navigator. Istočnonjemački graničari ukrcali su se na njega u ljeto 1987., a prema poljskoj diplomatskoj pritužbi naoružani su službenici natjerali kapetana da potpiše zapisnik. Brod je potom odveden u Wismar, posada je nekoliko sati držana pod nadzorom, a kapetan je morao platiti kaznu. Volksmarine je toga ljeta izvijestio i da je iz svojih voda izbacio najmanje 60 poljskih jahti. Problem je počeo zahvaćati i brodove trećih zemalja. Istočnonjemačke ophodnje zaustavljale su plovila koja su prema Świnoujścieu dolazila pod ciparskom, pa čak i turskom zastavom.
A tada je došlo do onoga čega su se svi pribojavali.
Kada je patrolni brod Volksmarinea 1988. pokušao blokirati golemi ciparski tanker Panagiotis L. Perivolitis težak desetke tisuća tona, tanker nije uspio dovoljno brzo stati ili promijeniti kurs. Brodovi su se sudarili. Oba su oštećena, u pomoć su morali dolaziti poljski spasioci.
Nitko nije poginuo.
Ali slučaj je morao biti prijavljen samom vrhu istočnonjemačke vlasti, uključujući Ericha Honeckera. Svima je postajalo jasno koliko malo treba da hladni rat među „bratskim narodima“ postane nešto puno toplije. Postojao je još jedan paradoks. DDR je očito bio oprezniji prema Zapadnoj Njemačkoj nego prema vlastitom savezniku. Kada je proširio teritorijalne vode, novu je granicu mnogo odlučnije primijenio na istoku, prema Poljskoj, nego na zapadu, gdje nije želio izazivati Saveznu Republiku Njemačku i NATO.
Drugim riječima, komunistička Istočna Njemačka svog je socijalističkog „brata“ tretirala grublje nego zapadnog ideološkog neprijatelja. To u Poljskoj nije prošlo nezapaženo. Poljska je osamdesetih bila iscrpljena. Nakon uvođenja ratnog stanja, represije protiv Solidarnosti, gospodarske katastrofe, nestašica i rastućeg društvenog bijesa, Jaruzelskijeva je vlast izgledala slabo.
Moglo se pretpostaviti da će Varšava na kraju popustiti. Dogodilo se gotovo suprotno.
Što je poljska država bila slabija, to joj je pitanje njemačkog pritiska na zapadnoj granici postajalo politički opasnije. Komunistička je vlast desetljećima svoju legitimnost dijelom gradila na tvrdnji da je upravo socijalistička Poljska konačno osigurala „zapadne zemlje“ i granicu na Odri i Nisi. Sada se pokazalo da drugi socijalistički režim dovodi u pitanje poljske interese kod Szczecina.
Za opoziciju je to bio dar.
U Szczecinu se otvoreno govorilo o njemačkom pritisku. Radnici, pomorci i stanovnici pisali su vlastima. Oporbeni krugovi govorili su o „gorućoj granici“ i uspoređivali ponašanje DDR-a s njemačkim teritorijalnim revizionizmom koji je istočnonjemačka propaganda desetljećima pripisivala isključivo Bonnu.
Čak je jedan Jaruzelskijev savjetnik 1987. javno priznao da Poljska ima gore odnose s DDR-om nego s bilo kojom drugom socijalističkom zemljom. Problem se više nije mogao sakriti.
Poljski ministar vanjskih poslova Marian Orzechowski upozoravao je istočnonjemačkog kolegu Oskara Fischera da spor raspiruje protunjemačko raspoloženje i da ga opozicija koristi protiv komunističke partije. Honeckerova vlast počela je shvaćati da tvrdoglavost na nekoliko kilometara mora može proizvesti političku štetu mnogo veću od svega što se tamo moglo uloviti ili izvući iz morskog dna. U priču se 13. srpnja 1988. uključio i Mihail Gorbačov.
Sovjetski vođa došao je upravo u Szczecin, zajedno sa suprugom Raisom, a dočekao ga je Jaruzelski. Sama pojava čovjeka koji je tada vladao Sovjetskim Savezom u gradu čija je luka bila u središtu poljsko-istočnonjemačkog spora imala je ogromnu simboličku težinu.
Spor star 40 godina riješili uoči pada Berlinskog zida
U nekim kasnijim interpretacijama Gorbačovljeva posjeta prikazana je kao trenutak u kojem je Moskva stala na poljsku stranu i prisilila Honeckera na uzmak. Dokumenti ipak nude složeniju sliku. Nema čvrste potvrde da je Gorbačov u Szczecinu javno ili jednostavno „presudio“ spor. Novija istraživanja završnicu mnogo više povezuju s političkim pritiskom iz same Poljske, strahom DDR-a od raspada odnosa s Varšavom i činjenicom da se cijeli komunistički sustav već počeo tresti. Nešto kasnije, 1988. razmjena pisama između Jaruzelskog i Honeckera ubrzala je pregovore. Par mjeseci poslije oba su režima već osjećala da vremena nemaju mnogo.
Poljska se približavala pregovorima s opozicijom i izborima. U Istočnoj Njemačkoj Honecker još nije shvaćao koliko mu se brzo približava kraj, ali Moskva više nije bila ona Moskva koja bi tenkovima popravljala političke probleme svojih satelita.
Osnovni kompromis postignut je 10. travnja 1989.
Ni jedna strana nije dobila sve što je željela. Istočna Njemačka pristala je pomaknuti dio morske granice kako bi ključni plovni put prema poljskim lukama ostao slobodan. Poljska je zauzvrat prihvatila kompromis oko ribolovnih područja i kontinentalnog pojasa. DDR je tako dobio dodatni prostor za iskorištavanje resursa na otvorenom moru, a Poljska ono što joj je bilo najvažnije: sigurnost prilaza Szczecinu i Świnoujścieu. je konačno potpisan u Berlinu 22. svibnja 1989.
U njemu je izričito određeno da se sjeverni prilazni plovni put prema lukama Świnoujście i Szczecin, cijelom svojom dužinom, kao i pripadajuća sidrišta, nalaze u poljskom teritorijalnom moru ili na otvorenom moru. Time je pravno zatvorena priča koja je desetljećima tinjala, a četiri godine gotovo proizvodila pomorske obračune između dviju članica istog vojnog saveza.
Samo trinaest dana poslije, 4. lipnja 1989., Poljska je održala izbore na kojima je komunistička vlast doživjela politički potop. Nekoliko mjeseci poslije pao je Berlinski zid. Honecker je izgubio vlast, DDR je krenuo prema nestanku, a u listopadu 1990. prestao je postojati.
Spor koji je mogao završiti pucnjavom između dvije socijalističke mornarice riješen je praktički nekoliko trenutaka prije nego što se raspao čitav svijet koji ga je proizveo.
I zato je zaboravljeni sukob u Pomeranskom zaljevu mnogo više od neobične granične epizode.
On je gotovo savršena slika posljednjih godina istočnog bloka. Na površini su još stajali transparenti o prijateljstvu i internacionalizmu. Partijski čelnici oslovljavali su jedni druge s „drugovi“. Državna televizija prikazivala je delegacije, zastavice i srdačne stiske ruku. A nekoliko kilometara dalje, na Baltiku, njihovi su brodovi jedni drugima presijecali kurs.
I čekali tko će prvi popustiti.
* uz korištenje AI-ja
