Gdje je završilo ustaško zlato, koliko ga je bilo i tko ga je uzeo, jedna je od tema kojom se bave Rašeta i Gavranović.
Od 13 sanduka zlata, iznesenih iz Zagreba u svibnju 1945., ostalo ih je osam (dva su propala u autu dr. Mirka Puka, jedan je bio razdijeljen kraj Wolfsberga, a dva je dr. Draganović odnio u Rim). Svaki je sanduk sadržavao oko 22 kilograma zlata, a to znači da je od prvobitne količine ponesene iz Zagreba u okolici Radstadta bilo zakopano oko 180 kilograma zlata i jedna kaseta dragulja, pišu Boris Rašeta i Goran Gavranović u knjizi "Osam dana u svibnju", čile ulomke ekskluzivno objavljujemo.
Pred odlazak iz Austrije Moškov je iskopao i prenio u Italiju dio zlatnika (850), tamo ih promijenio u lire i kupio auto, a ostatak (760 zlatnika) pohranio u sef banke Conigliano. Moškov je dio zlatnika (1037) u kolovozu 1946. predao Božidaru Kavranu, koji je trebao sredstva za organiziranje poznate akcije upada ustaške grupe u Jugoslaviju, nazvane “operacija gvardijan”.
Na pitanje o pljački zlata kojom je navodno upravljao svećenik Krunoslav Draganović, Božidar Kavran je naveo: “Prema njegovim saznanjima, zlato je u lipnju 1945. godine stiglo u samostan Wolfsburg. Tad je Perović već bio u Rimu. Iz samostana su odnesena dva sanduka, ukupno oko 70 kilograma zlata, i prevezena u Rim. Tim zlatom, prema planu, trebao je upravljati odbor u sastavu Krunoslav Draganović, Vilko Pećnikar i Stjepan Hefer. Namjena je bila pomoć izbjeglicama, vođenje borbe protiv FNRJ i financiranje špijunske mreže”.
Kavran tvrdi da je zlato prisvojio Vilko Pećnikar, koji ga je trošio “za neke političke odbore, ali i za privatne stvari”. Kad je Mate Frković tražio obračun, Pećnikar mu ga nije htio dati i nastavio je raspolagati zlatom po vlastitom nahođenju.
Ivica Gržeta, bivši poštanski službenik koji je tijekom rata radio u Ustaškoj nadzornoj službi, nakon sloma NDH pobjegao je u Italiju i Austriju. Na saslušanju 31. srpnja 1948. iznio je svoja saznanja o kretanju i nestanku zlata Nezavisne Države Hrvatske. Prema Gržetinim riječima, kamion s ustaškim zlatom vozio je do Judenburga vozač po imenu Vutac, gdje ga je napustio. Zlato je potom do Wolfsberga prevezao bojnik PTS-a Ivandić te uz zapisnik predao Božidaru Kavranu i Ivanu Mussi. Zlato je zatim skriveno u samostanu u Wolfsbergu. U kolovozu 1945. dio zlata preuzeo je svećenik Krunoslav Draganović i predao ga Vilku Pećnikaru, navodno zadržavši dio za sebe. Ostatak su Frane Šarić, Božidar Kavran, Ivandić, Marko Čavić i Vjekoslav Moškov prebacili u američku zonu. Kasnije je Moškov ispričao Gržeti kako je, s Čavićem i Šarićem, zlato premjestio na drugu lokaciju, a da Kavran o tome nije ništa znao. Čavić je kasnije emigrirao u Sjedinjene Američke Države. Gržeta navodi da je Moškov u Italiju ponio oko tisuću zlatnika i pohranio ih u bankama u Modeni i Coneglianu. Dio koji je ostavio u Modeni, kaže, nije zaplijenjen ni kad je Moškov uhićen.
U srpnju 1945. pukovnik Frane Šarić, s Pavelićevim opunomoćenjem i preporukom Vjekoslava Moškova, došao je u samostan s nalogom da se zlato prebaci u američku zonu kraj Radstadta, jer je “previše ljudi znalo za njega”.
Zlato su, prema Kavranu, teretnim automobilom prevezli on sam, Ivan Mussa, Frane Šarić i Joža Tomljenović. Zahvaljujući Šarićevim urednim papirima, bez problema su prešli u američku zonu.
Tamo je osam sanduka zlata zakopano u nekom sjeniku pet kilometara od Radstadta. Za lokaciju su znali Moškov, Kavran, Šarić, Mussa i Lovro Sušić, a možda i Marko Čavić. Novac iz posebne kasete podijelili su međusobno, dok je odluka o raspolaganju zlatom prepuštena Anti Paveliću.
U proljeće 1946. Lovro Sušić pitao je Šarića je li o zlatu razgovarao s Pavelićem, no Šarić je odgovorio da nije i da neće. Nakon toga su Frković, Kavran i Sušić otišli do mjesta zakopa, ali zlata više nije bilo. Prema Kavranu, zlato je premjestio Moškov.
Kavran navodi da je u međuvremenu dobio Pavelićev nalog da mu Moškov preda dio zlata. Moškov mu je predao između 1030 i 1050 zlatnika. Taj novac, tvrdi Kavran, korišten je za špijunsku djelatnost, pomoć izbjeglicama i akcije u Hrvatskoj. Novac je izdavao blagajnik Eugen Altman, prema nalozima Kavrana i/ili Sušića. Što je bilo s ostatkom zlata, znali su samo Moškov i Šarić, a Kavran o tome nema saznanja.
Pavelić je kasnije u Italiju poslao Matu Frkovića da istraži sudbinu zlata kod Pećnikara i Moškova. Međutim, Frković je ubrzo uhićen, a do trenutka njegova izlaska iz zatvora Moškov je već bio uhapšen i izručen Jugoslaviji. Šarić je također bio uhićen, ali se “nekim trikom” izvukao i od tada mu se gubi svaki trag.
Prema Kavranovu iskazu, od tog trenutka sudbina većeg dijela ustaškog zlata ostaje nepoznata.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
A kome su ga trebali ostaviti?
Potomci ustaša i danas dobro žive od pavelićeve pljačke i nikada nije kasno podsjetiti na tako veliku pljačku Hrvatskog novca oduzet narodu.
Samo se mogu naći u takvim slučajevima budale i glupi da komentiraju sto kako gdje prije 100 godina netko opljačkao.Vi niste u stanju danas otkrili ove metode pljački banaka ministara kriminalaca i ostalih poslovnih bandi . Dobro ste plaćeni za ... prikaži još!a gluposti koje nisu interesantne u današnje vrijeme.LEGA