Anton Milajev, 45-godišnji praunuk bivšeg sovjetskog čelnika Leonida Brežnjeva, zarobljen je u Ukrajini u proljeće 2026. godine. O svom putu u rat govorio je u intervjuu za ukrajinski projekt "Želim živjeti" (“Khochu Zhit”), koji ruske vojnike poziva na predaju. Milajev je ispričao da je prije odlaska na bojište živio u Moskvi, gdje je radio kao vozač kamiona i bio opterećen dugovima. Prije toga je, prema vlastitim riječima, 19 godina proveo u Sjedinjenim Državama. Nakon povratka u Rusiju završio je u vojsci, a potom i u jurišnoj jedinici na hersonskoj bojišnici.
Posebnu pozornost privukla je činjenica da je riječ o potomku Leonida Brežnjeva, dugogodišnjeg generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Brežnjev je rođen u današnjoj Ukrajini, a tijekom Drugog svjetskog rata kao politički komesar sudjelovao je u operacijama Crvene armije na ukrajinskom području. Njegov praunuk desetljećima kasnije našao se na suprotnoj strani rata, kao pripadnik ruskih snaga u invaziji na Ukrajinu.
Prije nego što je postao ratni zarobljenik, Anton Milajev vodio je život daleko od nasljeđa svog slavnog imena, od kojeg je, kako sam kaže, oduvijek bježao. Posljednjih godina živio je u Moskvi i radio kao vozač kamiona. Devedesetih godina prošlog stoljeća otišao je u Sjedinjene Američke Države, gdje je proveo gotovo dva desetljeća radeći, kako kaže, razne fizičke poslove. U Rusiju se vratio sredinom 2010-ih.
- Umorio sam se od života tamo i rada za masone - rekao je u intervjuu, dodajući kako u Americi "moraš prodati dušu, amerikanizirati se, zaboraviti svoje korijene i uklopiti se u sustav".
Povratak u domovinu nije mu donio financijsku stabilnost. Suočen s dugom od milijun rubalja (oko 10.000 eura), u jesen 2025. godine vidio je izlaz u potpisivanju ugovora s ruskim Ministarstvom obrane. Ugovor mu je donio jednokratnu isplatu od 1,4 milijuna rubalja, dovoljno da pokrije dug i osigura nešto preostalih sredstava. Nadao se da će iskoristiti svoje civilno zanimanje i na bojištu. Očekivao je poziciju vozača u pozadini, daleko od izravnih borbi. Međutim, vojna realnost bila je potpuno drugačija. Unatoč potpunom nedostatku vojnog iskustva, dodijeljen je jurišnoj jedinici padobranskih snaga. Njegova "obuka" u okupiranoj regiji Luhansk trajala je svega tri tjedna prije nego što je poslan na prvu crtu.
Njegov boravak na bojištu bio je kratak i brutalan. Nakon otprilike dva mjeseca, njegova jedinica poslana je u Hersonsku regiju na misiju prelaska rijeke Dnjepar, operaciju koju je bez oklijevanja nazvao "mašinom za mljevenje mesa". U jednoj od borbi njegova je grupa pala pod tešku topničku paljbu. Od osam vojnika, preživjela su samo četvorica. Ostavši sam, Milajev se probio do rijeke i donio odluku koja mu je spasila život. Kad je iznad sebe ugledao ukrajinski dron, spustio je ruke i oružje te se predao. Dron ga je zatim, prema protokolu za predaju, odveo do položaja ukrajinskih snaga.
Njegov dolazak u Ukrajinu bio je potaknut, kako priznaje, narativom koji je upijao u Rusiji. Poput mnogih, i on je vjerovao u priče o "nacistima" koje treba iskorijeniti.
- Htjeli smo vidjeti naciste, ali ih nismo vidjeli. To smo shvatili tek kad smo stigli ovamo - izjavio je, opisujući duboko razočaranje i spoznaju o lažima koje su ga dovele u rat.
- U Rusiji propaganda dobro radi, pa svi misle da ovdje nije onako kako smo vidjeli vlastitim očima. Mislio sam da ćemo odslužiti i vratiti se kući. A kad sam jednom potpisao ugovor, već je bilo kasno. Tada je postalo jasno da će to biti moj posljednji potpis u životu.
U zarobljeništvu, kaže, osjeća se sigurnije nego što se ikada osjećao na bojištu. Uvjete opisuje kao "odlične", a zvuk sirena za zračnu opasnost, koji kod civila izaziva strah, za njega je postao "uspavanka" u usporedbi s neprestanim granatiranjem na prvoj crti. Njegova jedina želja sada je ostati u zarobljeništvu do kraja rata, svjestan da bi ga povratak u Rusiju kroz razmjenu zarobljenika vjerojatno značio i povratak na prvu crtu.
Cijela priča dobiva dodatnu dimenziju u kontekstu obiteljske povijesti. Anton Milajev nije izravni, biološki praunuk Leonida Brežnjeva. On je biološki unuk poznatog sovjetskog cirkuskog umjetnika Jevgenija Milajeva. Jevgenij je bio prvi suprug Galine Brežnjeve, kćeri sovjetskog vođe. Galina je posvojila djecu svog supruga iz njegovog prvog braka, tako i Irinu koja će kasnije roditi Antona. Pravno, on je dio obitelji Brežnjev. Irina Kuznjecova prva je primila vijest o sinovom zarobljavanju. U intervjuu, Milajev je priznao kako se nadao da nitko neće otkriti njegovu obiteljsku povezanost.
- Toliko sam dugo bježao od toga. I evo, ovdje su me uhvatili - rekao je, ističući kako se oduvijek želio osjećati kao "obična osoba".
Povijesna ironija doseže vrhunac kada se pogleda biografija samog Leonida Brežnjeva, čovjeka čija je 18-godišnja vladavina postala sinonim za eru stagnacije ("zastoj"). Brežnjev je rođen 1906. godine u Kamjanskom, industrijskom gradu u Dnjipropetrovskoj regiji u Ukrajini. U nekim od njegovih osobnih dokumenata, uključujući putovnicu, nacionalnost mu je bila navedena kao ukrajinska. Tijekom Drugog svjetskog rata, služio je kao politički komesar, napredujući do čina general-majora. Sudjelovao je u oslobađanju brojnih ukrajinskih gradova od nacističke okupacije - Kijeva, Žitomira, Lavova, Mukačeva i Užgoroda. Osam desetljeća kasnije, njegov posvojeni unuk stigao je u istu tu zemlju kao dio invazijske sile, motiviran pričom o borbi protiv "nacista" koja se pokazala lažnom. Njegovo ime sada se nalazi na ukrajinskoj internetskoj bazi podataka "Mirotvorac", gdje je opisan kao osoba koja je "dobrovoljno otišla ubijati Ukrajince". Informaciju o njegovom zarobljavanju potvrdio je i izvor iz ukrajinske vojne obavještajne službe za BBC.
