Perite ruke lugom, rekao je ovih dana osmoškolcima zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, nakon čega su se kosti bar u jednome mirogojskom grobu sigurno “zaroštiljale”... Šezdeset i dvije godine nakon smrti čovjeka koji je bio prvo ime svjetske zdravstvene zajednice, liječnika koji je Hrvatskoj i svijetu na jedinstven način objašnjavao važnost čistoće za zdravlje te socijalnog pristupa zdravlju za prosperitet nacije - samo u Jugoslaviji osnovao je 250 higijenskih ustanova! - djelo Andrije Štampara izloženo je podsmijehu moćnika koji sjedi na Fendijevim garniturama, a djecu bi vraćao u opanke od svinjske kože i pranje ruku lugom.
Otac modernog hrvatskog zdravstva, prosvjetitelj svjetskog formata i značaja, erudit, poliglot, jedna je od onih veličina koje naši ljudi tako rado zaboravljaju.
Intelektualno samostalan, moralno i politički neovisan, Andrija Štampar bio je solo igrač koji nije pripadao ni jednom klubu i svakome je znao reći “ne”. Unatoč svojoj veličini predestiniran je za zaborav, što više govori o nama nego o njemu, i da nije Škole narodnog zdravlja, koju je sagradio uz pomoć Rockefellera, odnosno njegove zaklade - onodobnog Sorosa - za njega bi, možda, znali samo rijetki.
No i ovako, ne spada Štampar u pojmovnik naše opće kulture. Za njega su svi čuli, ali malo tko zna nešto detaljnije. Mediji o njemu ne pišu često, ulice baš i ne dobivaju imena po njemu, trgovi, kipovi i slični znaci nacionalne zahvalnosti zaobilaze ga. Pojavi se katkad kao epizoda u TV-kalendaru i to je to.
Nacija sezonski slavi sportaše koji donose medalje čak i u sportovima koje prati nekoliko tisuća ljudi na planetu. Oni su ultimativni heroji. Ljudi poput Štampara, koji su godinama bili prosvjetitelji globalnog značenja, bivaju prepušteni zaboravu - više zbog površne pomodnosti našeg javnog života nego zbog političke tendencije. Ali i politika je važna u kulturi sjećanja. Desnica ga ne smatra svojim jer je imao socijalistička shvaćanja zdravstva.
Drugi svjetski rat proveo je u nacističkoj internaciji u Grazu; ustaše su ga prvih dana rata uhitili pa pustili, a onda, na zahtjev Gestapoa, disciplinirano predali Nijemcima; podupirali su ga židovski bankari, više stoljeća ozloglašeni plutokrati, kralju Aleksandru odbio je poslušnost nakon skretanja Jugoslavije k fašizmu, nakon čega u Jugoslaviji za njega više nije bilo mjesta, a baš je ta činjenica, paradoksalno, utjecala na to da Štampar postane figura od globalnog značenja.
Škola narodnog zdravlja sagrađena je uz pomoć Johna D.Rockefellera
Desnica ga, dakle, ne ljubi iz manje-više jasnih razloga. A današnji ljevičari su stjerani u mišju rupu; oni su potomci bez predaka, ali do Štampara možda ne bi previše držali i da nije tako jer dr. Andrija Štampar nije bio član Komunističke partije. Odupro se, principijelno, bez obzira na cijenu, kralju, nacistima i Paveliću, ali ni u Partiju nije htio.
No Tito ga je, fasciniran njegovom veličinom, znanjem i pameću, uzeo pod svoje (imao je izravan telefonski kontakt s njim) pa je pod njegovim režimom postao i predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, današnjeg HAZU.
Josipu Brozu i nije bilo toliko važno da mu uglednici uđu u Partiju, važnije mu je bilo da ne “ruju i rovare” protiv njega, tad su mogli dobiti odgovarajuće počasti. Primio je Tito i Miloša Crnjanskog, oprostio Ivi Andriću, zaboravio je Krležinu disidenciju, Mati Ujeviću rad pod Pavelićem, Lovri Matačiću dirigiranje pod Poglavnikovim tjelesnim sdrugom te nizu drugih kojekakve, sa stajališta režima, nepodopštine, a po završetku rata u vodeće svjetske metropole poslao je masu građanskih ambasadora, znajući koliko su manire, solidnost i reputacija važni. “Prema svecu i molitvenik”, kaže poslovica.
Štampar je bio važniji Titu nego Tito Štamparu, čini se - što je kompliment inteligenciji obojice.
“Naš djed nikad nije ušao u Partiju, ali je imao direktnu telefonsku liniju s Josipom Brozom. Tito je očito znao da ima posla s čovjekom velikog međunarodnog rejtinga. S čovjekom koji je i s Rockefellerima bio na ti”, rekla je novinarima Telegrama unuka Marina Kuhar.
Kako reče stari disident Miroslav Krleža, spomenici koji se barem jednom ne ruše pa ponovo ne dižu ionako ne vrijede bogzna što.
Za početak, naš će junak - dr. Štampar - dobiti barem skromni postament na ovim stranicama Expressa. Iz spomenutog članka u Telegramu doznali smo da su Štampari došli iz Like, i to pod vrlo tegobnim okolnostima.
Obitelj je podrijetlom iz ličkog sela Čanka. Andrijina baka u Slavoniju je pješice pobjegla od muža, noseći sina Ambroza na ramenima. U nekom selu pored Broda našla je posla kao sluškinja. Bogati seljaci zavoljeli su malog Ambroza do te mjere da su mu odlučili platiti školovanje za učitelja, a napredni seoski učitelj 1. rujna 1888. godine dobio je sina...
Andrija Štampar rodio se u Brodskom Drenovcu kao učiteljevo drugo dijete. “Negdje sam pročitala da je naš pradjed Ambroz bio prvi školovani učitelj u Slavoniji”, rekla je unuka Marina Kuhar. Osnivač Škole narodnog zdravlja djetinjstvo je proveo u selu u kojemu su već potkraj 19. stoljeća radili ambulanta, škola i zadružni dom. Ruke vjerojatno nisu prali lugom nego sapunom.
Od 1898. do 1906. Štampar je išao u gimnaziju u Vinkovcima.
Bio je briljantan đak, a odmalena se bavio i književnošću, pa je prve književne radove objavio već s 14 godina u časopisu Pobratim. Družio se s Josipom Kozarcem. Njegov otac se zbog liberalnih pogleda morao često seliti kako bi izbjegao posljedice političkih uvjerenja, pa je i sin, iako sjajan učenik, zapadao u sukobe sa svojim učiteljima kad je tvrdio da ima pravo na slobodno mišljenje.
Na Medicinski fakultet u Beču - najbolju obrazovnu ustanovu te vrste u svijetu - upisao se 1906. godine. Osobito su ga motivirala predavanja o socijalnoj medicini Ludwiga Telekyja. Studij medicine, koji mu je otac financirao napornim radom, prodajom šljiva i rakije iz vlastite proizvodnje, kao i svojom učiteljskom plaćom, završio je 1911. godine.
Već kao student Štampar je pisao pamflete zdravstveno-prosvjetiteljskoga karaktera. Ukratko, bila je to vita activa, cijelo vrijeme usmjerena na opće dobro, koje je danas, izuzev kao retorička figura, posve zaboravljeno. Već 1909. u Novoj Gradiški, dakle prije no što je diplomirao, Štampar je počeo izdavati seriju brošura pod nazivom Javna zdravstvena knjižnica.
Dana 23. prosinca 1911. godine dodijeljeno mu je zvanje doktora opće medicine, a s prvim danom iduće godine počinje s radom u gradskoj bolnici u Karlovcu, gdje ostaje do ljeta 1913. Engleska Wikipedia - koja ga naziva “jednim od najkarizmatičnijih i najomiljenijih ljudi javnog zdravlja 20. stoljeća” - posvećuje dr. Štamparu neusporedivo više prostora od hrvatske, što je sramota - ali naši se urednici bave državnicima i prosvjetiteljima poput dr. Pavelića i dr. Budaka, pa ne stižu obratiti pozornost na ovakvog čovjeka.
Nastavni zavod za javno zdravstvo
“Dekretom požeškog župana”, čitamo u tom izvoru, “imenovan je okružnim zdravstvenim radnikom u Novoj Gradiški 1913. Šest godina kasnije, 1919. godine, nazočio je Kongresu savezničkih zemalja za socijalnu higijenu u Parizu, održavajući predavanje o zdravlju djece.
Tad je pokazao da ima jasan koncept organiziranja javne zdravstvene službe. Već s 31 godinom imenovan je ravnateljem Odjela za javno zdravstvo u Beogradu, što bi i danas bilo smatrano čudom zbog njegove mladosti, a kamoli u ona konzervativna vremena.
Zahvaljujući Štamparovim nastojanjima, osnovan je, čitamo u biografiji, poseban Institut socijalne medicine povezan s Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. Od 1924. bio je član više međunarodnih stručnih odbora koji su dobivali nepovratna sredstva od Rockefellerove zaklade, čemu imamo zahvaliti i ustanove koje je utemeljio. Andrija Štampar osnovao je Školu za javno zdravstvo u Zagrebu 1927. godine.
Pokrenuo je “Sveučilište seljaka”, zdravstvene seminare za seljake koji su održavani u Javnoj zdravstvenoj školi. Diktatura kralja Aleksandra iznenada je zaustavila njegov rad u Ministarstvu javnog zdravlja 1930. godine. Kralj je Štamparu ponudio portfelj ministra unutarnjih poslova - što će reći da ga je visoko cijenio i imao u njega silno povjerenje - ali on ga je odbio tražeći slobodne izbore kao uvjet. Odmah nakon toga, 1931. godine, prisilno je umirovljen. Tad se dr. Štampar vraća u Zagreb, gdje je izabran za profesora Medicinskog fakulteta.
Kako mu vlasti nisu dopuštale rad u zemlji, Štampar kreće u inozemstvo i od 1933. do 1936. nalazi se u Kini, u kojoj radi kao stručni savjetnik kineske vlade, radeći na suzbijanju epidemija koje su izbijale nakon velikih poplava.
Više puta dr. Štampar je u Kini suzbijao epidemije do kojih je dolazilo nakon poplava
Bio je i u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi kao gost Rockefellerove zaklade. “Društvo naroda mu je također povjerilo zadatak da se upozna s radom posebnog američkog odbora koji se bavi troškovima medicinske skrbi”, navodi jedna biografija, pa nastavlja: “1938. dobio je poziv sa Sveučilišta Harvard u Bostonu, gdje je održao predavanje.
Nakon Bostona obišao je veliki dio Sjeverne Amerike te predavao o higijeni i socijalnoj medicini na nizu sveučilišta (Yale, Cornell, Johns Hopkins, Cincinnati, Vanderbilt, McHarry, Tulane, Texas, Los Angeles, Berkeley, Portland, Minnesota, Toronto, McGill, Columbia, Galvestone)”. Godine 1939. vratio se u Zagreb kako bi preuzeo katedru za higijenu i socijalnu medicinu.
Izabran je za dekana Medicinskog fakulteta za akademsku godinu 1940./1941. i na toj poziciji dočekao njemačku okupaciju. Interniran je u Grazu u Austriji, sve dok nije oslobođen dolaskom ruske vojske 1945. godine. U svibnju iste godine nastavio je predavati na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i postao ravnatelj Škole za javno zdravstvo.
Bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu akademske godine 1945./1946., a dekan Medicinskog fakulteta od 1952. do 1957. godine. Štampar je imao ključnu ulogu u stvaranju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Na prvom zasjedanju WHO, od 24. lipnja do 24. srpnja 1948. u Ženevi, Štampar je jednoglasno izabran za prvog predsjednika Skupštine. Ni jedna današnja međunarodna karijera nekog našeg čovjeka nije usporediva s njegovom.
Štampar je pomogao i u izradi ustava WHO, ponajviše njegove čuvene Preambule, koja se naziva “Magna Carta of Health”. Bio je i predsjednik JAZU (1947. - 1958.) i osnivač Instituta za higijenu rada. Godine 1946. izabran je za prvog potpredsjednika Ekonomsko-socijalnog vijeća UN-a te za predsjednika Privremene komisije. Kao izaslanik WHO proučavao je javno zdravstvo i medicinsko školstvo u Afganistanu, Egiptu, Sudanu i Etiopiji.
Ono što je proklamirao javno, toga se držao i privatno. Nije bio kao licemjeri iz Heineovih pjesama: “Znamo stih, znamo gospodu, oni potajno piju vino, a javno propovijedaju vodu”.
Unuka Višnja Lovrek rekla je novinarima: “Djed Štampar je bio prilično strog, autoritativan, ali istodobno nježan i suosjećajan. Svoje goste nikad nije nudio alkoholom, jer to ne bi bilo u skladu s onim za što se godinama zalagao, a i sam u životu nije nikad popio ni kap alkohola”.
Oko posla je bio strog, marljiv, ustrajan, predan. Obitelj je trpjela, a katkad i suradnici - na posao je dolazio prije svih, odlazio kasnije, te nije volio “krivinaše” i “luftbremzere”.
Čuvena su njegova načela narodnog zdravlja, koja su i danas temelj javnoga zdravstva i socijalne medicine. “Važnije je obavještavanje naroda od zakona. Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovu unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike. Socijalna terapija bitnija je od individualne. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku. Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam).
U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu. Liječnik treba biti narodni učitelj. Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja. Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija”, ustanovio je Štampar.
Politički, Štampar nije šarao. Imao je jednu stranku i jednu ideju - prosvjetljivanje seljačkog naroda. Hrvati tad, kako je u sjajnoj studiji “Kako živi narod” uočio Rudolf Bićanić, u 80 posto slučajeva nemaju svoj krevet, knjige su dostupne rijetkima, a novine čitaju samo obrazovani kojih nije puno.
“Djed je imao životne principe koji su bili iznad svake politike. Bio je strogo moralan i pošten čovjek. Sigurno bi bio razočaran kad bi vidio kako danas funkcionira hrvatsko zdravstvo. Liječnik njegovih uvjerenja u ovim vremenima sigurno ne bi opstao”, rekli su jednoglasno novinarima Telegrama njegovi unuci. Nažalost, priče o našem zdravstvu i o pranju ruku lugom daju im za pravo.
