Ukidanje imuniteta HDZ-ovu saborskom zastupniku Stevi Culeju u prvi je plan izbacilo podjele unutar parlamentarnoga kluba vladajuće stranke, ali i omogućilo Andreju Plenkoviću da, Šeksovim jezikom kazano, locira sve one za koje se, očito utemeljeno, navodilo da su oporba novom lideru i njegovoj politici saniranja zatečene štete. Demaskiranje zastupničke skupine koja stranačku stegu poštuje sve do trenutka u kojem joj ona prestane odgovarati te reakcija premijera koji je pokazao kako ne misli vječno podilaziti naslijeđenim radikalima, naravno, važna je vijest, točno onoliko koliko je bitan i daljnji rasplet odnosa unutar samog HDZ-a, u kojem će, prema svemu sudeći, doći do marginaliziranja ekipe što se sama prokazala u uzaludnom pokušaju spašavanja vojnika Steve.
No time što su pozicije razotkrivene i što će, posljedično, Hasanbegović, Esih i ostali završiti u izolaciji, ne samo što nije riješen nego nije, kažimo tako, niti otvoren problem koji, uz ostale, utjelovljuje Stevo Culej. Nije, naime, upitno to je li mu trebalo ukinuti imunitet dobiven u paketu s stolcem u Saboru – uostalom, sam je u estradnom prikazivanju sebe kao žrtve to i tražio - već je pitanje kako on i ljudi poput njega uopće dođu u poziciju da djeluju u najvišem zakonodavnom tijelu. Prije nego što je ispuzao "ispod Karamarkova šinjela", Culej je prekršio najmanje dva hrvatska zakona: kao ugostitelj dugovao je državi oko 200.000 kuna, a kao, valjda, jezikoslovac – razbijao je ćirilične ploče u Vukovaru. Nakon što je nekako ostao politički živ - i na izbornoj listi - poslije promjene lidera u HDZ-u, a prije nego što će obnoviti zastupnički mandat, o predstavniku romske manjine Veljku Kajtaziju progovorio je, točnije - propisao, na Facebooku, tako da bi ga svaki rasist rado ugostio.
Na kraju je u Saboru u svoje vrline upisao manjak obrazovanja i višak primitivizma legitimirajući se kao autentični predstavnik hrvatskog naroda kojem, uz puno toga, smeta financiranje manjinskih zajednica, od mađarske do, nje posebice, srpske. Problem s ratnim veteranom kojem nije javljeno da je rat završio i da je u njemu vojno pobijedio nije u tome što mu se dogodio zastupnički mandat nego što je on dio općeg trenda uspona desnih populista novoga kova - koji nadrastaju uobičajene lijevo-desne podjele i pokazuju dubinu krize političkog centra iako mu nerijetko formalno, baš kao i Culej i svi naši culeji, pripadaju. O tome su fenomenu u posljednjih dvadesetak dana pisala tri relevantna autora – Timothy Garton Ash, Paul Mason i Jan Werner Muller – u dva bitna, utjecajna medija.
Sukus njihovih tekstova iz The Guardiana i London Review of Booksa, pročišćen od zvučnijih imena od Culejeva, otkriva kako nam se i on desio te upućuje na načine terapijskog djelovanja protiv "nacionalističke internacionale". Prema toj trojici utjecajnih novinskih pisaca, "populisti tvrde da oni i samo oni govore u ime 'stvarnih ljudi' ili 'tihe većine'. U svim oblicima nacionalističkog populizma uočljiva je ideologija koja tvrdi da je direktno izražena volja 'naroda' najviši izvor autoriteta. Poslije pažljivijeg ispitivanja pokazuje se da je 'narod' – možda bi riječ Volk bila primjerenija – zapravo samo jedan njegov dio. Narod nikad nisu drugi: muslimani, Židovi, izbjeglice, emigranti, crni ljudi, elite, eksperti, homoseksualci, Romi, kozmpoliti...
Oni ne poštuju procedure; stalo im je, ili barem tako govore, samo do direktnog izvršavanja onoga što smatraju voljom stvarnih ljudi. Žele jaku, naoružanu državu, spremnu za napad. Oni su kao rođak rasist koji uvijek pokvari božićno slavlje i kojih, prema agenciji YouGov, ima jako puno. Za lajavu rasističku desnicu, njihova pobuna ima za cilj uspostavljanje reda. Za njih, kao i u tridesetim godinama prošlog stoljeća, sve različitosti – spolne, rasne ili seksualne – tumače se kao borba jakih protiv slabih. Oni vole teatar masovnih skupova, gdje ih karizmatični vođa – 'čarobni pomagač', kako ga je nazivao Fromm – toliko straši gomilanjem nelogičnosti da više ne pomažu nikakvi 'eksperti' koji bi ih suočili s činjenicama. Ovakve pojave se sporo troše; za njihovo preokretanje potrebno je pokazati hrabrost, odlučnost i dosljednost.
Ne samo liberali nego i ljevica i umjereni konzevativci trebaju pronaći novi jezik kojim će emocionalno i bitno angažirati onaj dio populističkog izbornog tijela koji nije nepovratno potonuo u ksenofobiju, rasizam i mizoginiju. (Prije svega bismo mogli ne opisivati ih kao 'nesretnike dostojne prijezira'.)" U povijesti hrvatskog parlamentarizma ne nedostaje redikula koji su bukvalno shvatili demokraciju i tu prokletu mogućnost da svi biraju, ali i budu izabrani. U prijevodu, svakakvih je pojava bilo, kako u Saboru tako i po županijskim skupštinama, gradskim i općinskim vijećima. Zakone su usvajali i odluke donosili osuđeni ratni zločinci, dokazani kriminalci, nepismene i neusmene izbjeglice iz duboke anonimnosti, članovi stranaka koji su funkcionirali kao ono na što je nasađena ruka za glasanje.
Ali su, mahom, imali relativno kratak rok trajanja i percipirani su kao neželjene posljedice sporog društvenog odrastanja, dok se njihove birače, baš kako je rečeno, doživljavalo kao nesretnike. Samo što ih se manje preziralo a više žalilo. Danas je nevažno je li to i koliko bilo pogrešno tumačenje stvarnosti. Bitnije je to što naši incidentni likovi više to nisu ni ovdje niti na Zapadu, od kojeg poslovično prvo preuzimamo sve najgore, računajući i trend s kojim su stigli Culej i branitelji njegova imuniteta, ali i Pernar, Sinčić, Grmoja, Petrov, Glasnović... Ma puno, previše njih.
