Starac, doduše vitalni i dobrostojeći, napravio je račun - ostavit ću sve tebi Sandra, i tvom sinu, ako ćeš se brinuti o meni dok ne umrem i ako ćeš poslušati moju priču. Računica nije loša - Sandra, nekadašnja laborantica, u tranziciji je završila kao konobarica, i samohrana majka, njegovat će dobrodržećeg starca, ući će u brak s njim, i nakon toga će ostatak života biti više-manje neovisna. I što je još važnije, onaj koji joj je bitan, njen sin, imat će bolju budućnost, ili barem šansu za nju. Ono što Sandra ne zna jest da će u cijenu ući i Nikolajeva priča, koja nema baš nikakve veze s njom.
Tako nekako bi se mogao sažeti roman "Pripovjedač", ili barem njegov početak. Pričajući svoj život, Nikolaj Šturm ustvari govori o stoljeću koje je bacalo ljude od Kavkaza do Libije bez da ih je mnogo pitalo. Siroče odraslo sa samohranom majkom, jasno je da Nikolaj u Sandri ustvari vidi svoju majku, na dnu društvene ljestvice u Sloveniji, vlastitom snalažljivošću, i uz bezuvjetnu ljubav svoje majke, uspijeva se izboriti za neko obrazovanje, postaje skojevac i odlazi u partizane. Ali zbog upale pluća, koju u šumi ne bi preživio, njegov komandant, budući društveni prvak, koji duguje to njegovoj majci, odvodi ga kod rođaka da preživi zimu. Kad preživi, mobilizirat će ga Nijemci, Slovenija je tad dio njemačkog Reicha, i poslati u Sovjetski Savez, da bi se predao i preživio nekoliko logora, sve dok nije pažljivim odabirom komesarice (a nije štetilo ni to što je snalažljiv, zgodan i brzo uči jezike) bio izabran za "logorskog inžinjera" te kasnije špijuna. Da bi se u Jugu, nakon sto muka i teškog preživljavanja, vratio kao sovjetski vojnik, što će za godinu dvije od povratka biti gotovo pa smrtna presuda.
Iako većina doživljaja Nikolaja Šturma mogu izgledati, barem današnjim generacijama, nevjerojatnima, nerealnima i neistinitima, tko god je zavirio u biografije te generacije znao bi da priča koju priča Nikolaj Šturm, odnosno Mirana Likar, nije nimalo nevjerojatna. Oni koji su sav taj pakao preživjeli, bilo gdje i u bilo kojem svojstvu, uglavnom su ga preživjeli uz pomoć nevjerojatnih čuda, slučajnosti i neviđene snalažljivosti. Gotovo svaka od tih biografija izgleda kao niz čuda. Treba reći i to da takvih biografija, ustvari, i nema mnogo, većina poslanih u klaonicu nikad se nije vratila. Čuda su ograničena i smrt se ne može prevariti.
Kroz roman, pripovijedanje Nikolaja Šturma, provlači se nit da će na kraju biti otkrivena nekakva velika tajna, neki viši smisao, neki razlog zašto je on tu, a drugi nisu. Toga ustvari nema, sam život, samo preživljavanje, jest viši smisao i čudo. Iako priča naizgled zvuči sentimentalno i sladunjavo, daleko od toga. Mirana Likar, iako kroz Nikolu Šturma uporno odbija objasniti neki detalj ili otkriti neku tajnu, priča vrlo jasnu, okrutno i tešku priču, prepuštajući dovoljno toga mašti čitatelja i tumačenju onih koju će knjigu držati u rukama. Sama priča je, pak, napisana suvereno i čitljivo, jasno i nesentimentalno, i ne stvara nikakve iluzije o tome da povijest ne melje nemilosrdno upravo one koji s njom imaju najmanje veze (one na dnu društvene ljestvice). Te da je svaka priča o preživljavanju tih ljudi, svaki život koji se odvrtio do kraja, ustvari velika pobjeda. I da je za tu pobjedu potrebno mnogo čuda i mnogo znanja. Doduše, moglo bi se naći i neke primjedbe, što po pitanju "faktografije", što po pitanju uvjerljivosti, ali one su bespredmetne i nepotrebne. Ako mi ne vjerujete, uhvatite se neke od biografija onih koji su preživjeli Drugi svjetski rat - često, u pravilu, zvuče nevjerojatnije od bilo koje fikcije. I da, "Pripovjedač" dobro pripovijeda i lako ga je slušati (čitati).
