"Ako me pitate gdje je Miro Vuco najviše Miro Vuco, rekla bih - u ciklusu pasa i čopora vukova. To su radovi nastali u drugoj polovici sedamdesetih godina, u vrijeme Biafre i neposredno nakon nje. Ti vukovi koji proždiru ljude, ta brutalnost ispričana s dozom humora i ironije, tu je njegov autorski rukopis najpotpuniji", govori Jasmina Bavoljak, autorica izložbe "Povratak" posvećene likovnom umjetniku Miri Vuci (Vojnić Sinjski, 1941. - Zagreb, 2025.) nedavno otvorene u Gradskoj galeriji Sikirica u Sinju. Riječ je o svojevrsnom sažetku velike monografske izložbe "Zatečeno stanje" koja je otvorena u Klovićevim dvorima u Zagrebu u svibnju prošle godine - samo nekoliko mjeseci prije Vucine smrti - te prvom predstavljanju njegova opusa u rodnom kraju.
Premda ga šira javnost ponajprije poznaje po spomenicima Tinu Ujeviću u središtu Zagreba i Franji Tuđmanu na Kninskoj tvrđavi, Miro Vuco svojim se specifičnim izričajem svrstava među najosebujnije hrvatske umjetnike druge polovice 20. stoljeća. "Vucin opus je iznimno zanimljiv zato što govori o beznađu, ali na vrlo duhovit način. Ne bih rekla ciničan, nego prije ironičan, pomalo zafrkantski. Upravo me taj spoj teških tema i humora najviše privukao", kaže Bavoljak. "On je jedan od najvažnijih nasljednika hrvatske ekspresionističke i egzistencijalističke kiparske tradicije, one koju su obilježili autori poput Valerija Michielija i Vanje Radauša. To je linija umjetnosti koja teži snažnoj ekspresiji i koja kroz skulpturu govori o najtežim aspektima ljudskog postojanja. Naravno, hrvatska umjetnost poznaje i druge kipare toga usmjerenja, ali Vuco se od njih razlikuje po nečemu vrlo važnom - po humoru, ironiji i sposobnosti da čak i najteže teme promatra s određenim odmakom. Njegove skulpture znaju biti brutalne, ali istodobno duhovite. Upravo je ta kombinacija ono što ga čini posebnim."
Miro Vuco tijekom više od pola stoljeća izgradio je jedan od slojevitijih opusa suvremene hrvatske umjetnosti. Iako ga javnost ponajprije doživljava kao kipara, jednako se predano bavio i slikarstvom. Njegov rad obuhvaća više od 30 samostalnih i 140 skupnih izložbi te 16 javnih spomenika, a za cjelokupni doprinos umjetnosti 2017. godine primio je Nagradu za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Nakon školovanja u Splitu, studija kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i rada u Majstorskoj radionici Antuna Augustinčića, Vuco je 1970. s Ratkom Petrićem, Stjepanom Gračanom i Brankom Bunićem osnovao umjetničku skupinu Biafra. Okupivši umjetnike koji su se otvoreno suprotstavljali tada prevladavajućim umjetničkim konvencijama, Biafra je povezala umjetnički rad s društvenim buntom i kritikom stvarnosti. "Zanimljivo je da se Biafra gotovo nikada ne definira kao skupina koja je potekla iz skvota, iako je zapravo upravo to bila", smatra Bavoljak. "Naziv 'Biafra' preuzeli su od studentskog doma u kojem su živjeli, a koji je bio u toliko lošem stanju da je podsjećao na tadašnju nigerijsku pokrajinu Biafru, sinonim za glad, siromaštvo i ljudsku patnju. To dovoljno govori o uvjetima u kojima su živjeli."
Članovi Biafre pronašli su napušteni prostor koji su ilegalno zauzeli i pretvorili u mjesto života i rada. Kao mladi i buntovni umjetnici željeli su izlagati u institucijama, ali ih one uglavnom nisu prihvaćale. Njihova estetika ružnog bila je za tadašnje kritičare previše provokativna i neprihvatljiva. "Zato je njihova umjetnost od samog početka bila u izravnom sukobu s institucijama. Taj sukob nije bio slučajan - oni su ga svjesno izazivali. Izlagali su na ulicama, u dvorištima, na otocima, pa čak i na brodovima, nastojeći umjetnost izvesti iz galerija i približiti je ljudima. Istodobno su se zalagali za humanije i pravednije društvo te su kroz umjetnost kritizirali društvene i institucionalne odnose", rekla je Bavoljak. Često se, govori, polazi od pogrešne pretpostavke da su članovi Biafre bili tek buntovnici ili boemi koji su stvarali instinktivno, bez dubljeg promišljanja. "To jednostavno nije točno. Vuco je bio iznimno obrazovan i načitan čovjek, kasnije i profesor. Njegov rad nije bio rezultat slučaja ili impulsa, iza njega je uvijek stajalo promišljanje. To se najbolje vidi u njegovoj gotovo opsesivnoj posvećenosti pojedinim temama. Čovjek koji napravi desetke, pa i stotine prijedloga za spomenik Krleži te bezbroj varijanti spomenika Tinu Ujeviću očito nije radio napamet. Tim se motivima vraćao cijeli život jer su upravo Krleža i Tin bili osobe koje su na njega ostavile dubok intelektualni i umjetnički trag." Umjetničko djelovanje Mire Vuce imalo je i političku dimenziju. "U mladosti je bio anarhist i izrazito lijevo orijentiran, što se jasno osjeća u njegovim ranim radovima. Kasnije je, kako je stario, postao znatno konzervativniji u svojim političkim stavovima. No to ne znači da je njegova umjetnost izgubila oštrinu."
Članovi Biafre su vječito bili bez novca pa su svoje skulpture često izrađivali u poliesterskim smolama. "Ti su im materijali bili vrlo privlačni jer su bili jeftini, lagani i podatni pa se s njima moglo raditi mnogo brže nego s kamenom ili drugim klasičnim kiparskim materijalima. Kupiti blok mramora bilo im je gotovo nezamislivo." Međutim, kasnije se pokazalo da su poliesterske smole štetne za zdravlje. "Gračan je umro od raka, Vuco također, a i ostali su imali ozbiljnih zdravstvenih problema. Vuco je jednom čak izgubio svijest u ateljeu zbog isparavanja smola. Kolege su ga morali spašavati preko krovova susjednih ateljea jer je prostor bio pun otrovnih para. Rad s tim materijalima bio je iznimno opasan. Mnogi njegovi reljefi nastali su upravo od poliesterskih smola. Tek kasnije, kada je financijski stao na noge, mogao si je priuštiti lijevanje u bronci", govori Bavoljak.
Vjerojatno je najveće kompromise Vuco morao raditi na natječajima za javnu plastiku. "Mislim da se u svojim javnim skulpturama donekle prilagodio, ali ne zato što je to želio, nego zato što je morao", govori Bavoljak. Spomenici su uvijek rezultat kompromisa između umjetnika i naručitelja, odnosno komisija koje odlučuju što će biti izvedeno. "Zapravo bih rekla da svako društvo ima upravo onakvu javnu skulpturu kakvu zaslužuje. Dovoljno je pogledati sve ono što je Vuco predlagao, a nikada nije bilo prihvaćeno. Ti neostvareni prijedlozi možda više govore o društvu nego o njemu. Pokazuju što je bilo spremno prihvatiti, a što nije. Naravno, dobra mi je i izvedena skulptura Tina, kao i Tuđmanov spomenik, ali oni nisu moji favoriti. Čini se da su od svih njegovih prijedloga za javne spomenike najčešće birani oni najprihvatljiviji, najkonvencionalniji. Ne bih rekla nužno konzervativniji, nego jednostavno manje provokativni."
Bavoljak naglašava da je u Hrvatskoj "javna plastika općenito vrlo problematična". "Nedostaje joj hrabrosti, ambicije i iskoraka. Naravno, postoje iznimke, poput Ivana Kožarića, ali i oko njegovih radova vodile su se velike polemike. Dovoljno je prisjetiti se 'Matoša na klupi', koji je danas postao gotovo općeprihvaćen, iako je u vrijeme postavljanja izazvao brojne prijepore. Kad pogledam Vucin opus, njegovi portreti i atelijerske skulpture umjetnički su mi uvjerljiviji od većine njegovih javnih spomenika."
Kao i Vanja Radauš ili Valerije Michieli, Vuco je stvarao djela koja ne ostavljaju prostora ravnodušnosti. Njegov atelijerski opus nastao je kako bi progovorio o nasilju, ljudskoj prirodi, društvu i egzistenciji. Bavi se onim od čega najčešće odvraćamo pogled. Te su skulpture grube, katkad i brutalne, ali upravo u toj surovosti krije se njihova humanost i duboko razumijevanje čovjeka. "Mislim da je Vuco kao kipar vjerovao da umjetnost ne mora nuditi utjehu, nego nas prije svega mora natjerati da pogledamo ono što bismo najradije izbjegli. A pritom je to činio s rijetkim osjećajem za humor, zbog čega je njegov opus i danas jednako snažan i aktualan", kaže Bavoljak. "Duhovitost i ironija ostaju konstanta njegova stvaralaštva", dodaje. "Pogledate li rane radove ili one mnogo kasnije, nećete pronaći dramatičan zaokret. Povremeno uvodi više boje ili reljefnosti, no temeljni umjetnički jezik ostaje isti. Taj je izraz grub, egzistencijalan, gotovo enformelan, ali istodobno iznimno intrigantan. Zato su i portreti koji nisu nastali u vrijeme Biafre zapravo i dalje 'biafranski'. U njima su prisutni ista ironija, isti humor i isti pogled na svijet. Primjerice, izvrsni su Vucini reljefi na slikama ili portreti poput spljoštenog Krleže. Upravo taj spoj ozbiljnosti i humora najbolje pokazuje njegov autorski rukopis."
Retrospektivna izložba u Sinju pruža rijetku priliku da se Vucin opus sagleda kao cjelina, kroz desetljeća stvaranja i različite umjetničke medije. Kako bismo više doznali o privatnoj osobi Mire Vuce, razgovarali smo s njegovom kćeri Jasikom Vuco Češnovar, također akademskom slikaricom. "Moj je otac bio izuzetno topla osoba. Bio je blage i nježne naravi i vrlo duhovit. Bio je pekmezast i volio mi je tepati jer u njegovim očima nikad nisam odrasla. S unukama je ušao u novo djetinjstvo i stalno se glupirao s njima", govori Vuco Češnovar. Dodaje da je njezin otac volio mlade ljude, a osobito je obožavao svoje studente dok je radio kao profesor na likovnoj akademiji. "Od ranog djetinjstva pamtim s koliko je naklonosti i divljenja govorio o njima." Jasika Vuco Češnovar također pamti očevu odjeću uvijek zaprljanu bojama i mirise materijala koje je koristio. "Takvim načinom života ucijepio mi je ljubav prema umjetnosti i prema umjetničkoj edukaciji. Zbog svega toga sam i ja studirala na likovnoj akademiji i postala nastavnica likovne kulture. U našoj obitelji umjetnost je bila vrlo prisutna, a svaki umjetnički pokušaj se poticao. Istim riječima kojima je hvalio svoje studente, pohvalio bi i naše radove. Prije svega pamtim toplinu njegovih očiju i silno mi nedostaje". Naglašava da je u Vucinu umjetničkom životu važnu ulogu imala i njegova žena - Jasikina majka - "koja je sve te godine podržavala njegovu ekscentričnu narav i kreativan život". "Bez nje njegov život ne bi bio moguć."
Kako je izgledao Vucin radni dan kada je bio usred stvaranja novog djela? Je li imao neke navike ili rituale bez kojih nije mogao raditi? "Moj je otac radio svakodnevno, vrlo posvećeno i koncentrirano. Bio je veliki radnik, a atelje je bilo sveto mjesto", govori Vuco Češnovar. "Volio se družiti, ali nije volio nenajavljene posjete jer bi ga prisutnost ljudi ometala u radu. Uz svu toplinu i druželjubivost samoća mu je bila nužna. Mislim da tu asketsku želju za samoizolacijom ni najbliži prijatelji nisu mogli primijetiti kod njega. Za razliku od nepraktičnog i kaotičnog pristupa svakodnevnim obavezama, bio je izuzetno metodičan u radu. Svakom novom projektu bi pristupao s velikim žarom. Izrađivao bi tisuće crteža, stotine manjih skulptura - skica. Igrao se materijalima i postupcima. Sjećam se da bi i na blagdane ponekad ujutro otišao u atelje i obećao se vratiti do ručka, što bi rijetko napravio jer bi izgubio pojam vremena. To je nama bilo najnormalnije. Kada je skoro potpuno oglušio zadnjih godina života, gluhoću je iskoristio kao alibi da može što više boraviti u svojoj glavi, a manje se opterećivati vanjskim podražajima. Uglavnom ne bi čuo što mu se govori, nego bi se smijao, kimao glavom, šalio i govorio o umjetnosti. Upravo je to bilo njegovo najplodnije slikarsko razdoblje. Slikao je do kraja."
Prema riječima njegove kćeri, Vuco je jako volio ljude, volio se družiti i razgovarati. "Imao je puno dragih prijatelja, a svoju rodbinu je obožavao. Vrhunac u godini bio mu je vratiti se u svoje rodno selo, Vojnić kraj Trilja, sjesti na guvno i popiti kavu s rođacima." Ponekad je znao dobivati i oštre kritike, posebno u slučaju javnih spomenika. Zanima nas je li bio strog prema samome sebi? Kako je podnosio neuspjehe i kritike? "Pretpostavljam da su ga boljele, ali podnosio ih je stoički i često im se i smijao. Najdraža kritika mu je bila kad ga je moja mala kći pitala, vidjevši njegov crtež Tina Ujevića, je li to nacrtao prije nego što je naučio crtati", smije se Vuco Češnovar. Na pitanje koje je djelo njezinu ocu bilo posebno važno, odgovara: "To je svakako spomenik Tinu Ujeviću u Varšavskoj ulici u Zagrebu, podignut 1991. S Tinom je živio godinama prije i godinama poslije postavljanja spomenika: čitao je, crtao i izmodelirao stotine skulptura. Na kraju ga je učinio i krilatim anđelom. Njegov je lik uključio u svaki novi ciklus." "Miro Vuco život je posvetio umjetnosti, bio je veliki čovjek i veliki umjetnik", govori njegova kći. "Nažalost, ovo društvo tretira umjetnost kao robu i ništa drugo, a umjetnici nisu proizvođači robe. Želim da ga zapamte kao autora kultnih javnih skulptura koje su postale dio naših života."
