Nema mira oko 38. paralele, crte koja već više od 70 godina razdvaja Sjevernu od Južne Koreje. Rat tu formalno nije prestao, mirovni ugovor nikad nije potpisan, a svako malo se događa razmjena vatre, bombardira se suprotna strana ili ginu vojnici od nagaznih mina.
Stanje u demilitariziranoj zoni oko te crte razdvajanja dodatno se zaoštrava kad Sjeverna Koreja izvodi svoje nuklearne pokuse.
Nedavno su vlasti u Pyongyangu ustvrdile kako su navodno uspješno testirale hidrogensku bombu koja je, kako govore stručnjaci, čak tisuću puta razornija od one atomske. Međutim, okolne mjerne stanice nisu zabilježile podrhtavanje tla koje bi to potvrdilo i stručnjaci sumnjaju da su to napravili.
Također, ispostavilo se kako je i videosnimka objavljena dva dana kasnije kojom se željelo pokazati kako je sjevernokorejski režim savladao tehniku lansiranja nuklearnih bojevih glava s podmornica – lažna. Montirali su različite kuteve snimke materijala objavljenog prije dvije godine prilikom lansiranja rakete Scud kako bi izgledalo da su to uspjeli.
Uz granicu drži milijun vojnika i stalno prijeti
No te riječi osporavanja ne stižu do Pyongyanga. Zemlja je izolirana, nema interneta, ne mogu se slušati strane radio postaje.
Tamošnji vođa Kim Yong-un uživa u novoj slavi zbog tih navodnih dostignuća kojima je ponizio, kako ih nazivaju, mrske imperijaliste. Ne boji se osude Vijeća sigurnosti koje je po tko zna koji put donijelo rezoluciju protiv sjevernokorejskog nuklearnog programa. Ne smeta mu ni upozoravajući prelet moćnog američkog bombardera B-52 koji može nositi i atomsku bombu u blizini demilitarizirane zone. Jedino što izaziva njegov gnjev je ono što se naziva – rat preko zvučnika.
Kad je Južna Koreja prije nekoliko dana ponovno počela emitirati svoje propagandande poruke preko tih moćnih razglasa raspoređenih na deset mjesta uzduž crte razdvajanja, Kim Yong-un je zaprijetio oružanim sukobom i stavio svoju vojsku u stanje pripravnosti.
Uz granicu inače drži oko milijun vojnika. Oni su sjevernokorejska elita, lojalni pobornici režima, pažljivo birani iz obitelji koje su čvrsto, već treću generaciju, odani komunističkoj vlasti. A upravo na njih u svojim porukama ciljaju južnokorejski propagandisti.
Poruke sa zvučnika preko dana mogu se čuti do deset kilometara u dubini sjevernokorejskog teritorija, a preko noći i do 24 kilometra. U tim emisijama se pušta pop glazba, vremenska prognoza, daju se vijesti iz svijeta, a poseban naglasak stavlja se na kritičke opaske prema sjevernokorejskom režimu.
Tako se, među ostalim, govori kako “odjeća za Kim Yong una i njegovu suprugu Ri Sol yu košta nekoliko desetaka tisuća dolara“, u vezi s nuklearnim pokusima kaže se da nakon njih “Sjeverna Koreja postaje sve više izolirana i pretvara se u zemlju smrti“.
Preko poruka se pokušava širiti nepovjerenje vojnih dužnosnika prema Kim Yong unu, a među ostalim, upućuju se i poruke vojnicima Korejske narodne armije za svrgavanje režima: “Nemojte trošiti mladost za diktatora, ustanite protiv njega“.
Rat jeftinim razglasom i političkim porukama
Vlasti u Seoulu te emisije preko zvučnika izbjegavaju zvati propagandom, nazivaju ih “glasom nade“. Na pozive svojih saveznika (prije nekoliko dana su im to sugerirali i Britanci) da odustanu od tog vida borbe protiv Pyongyanga, jer bi to moglo iziritirati tamošnje ionako incidentima sklone vlasti vlasti, Južna Koreja uzvraća kako se time pomaže poboljšanju ljudskih prav. Brane se kako to zapravo nije propaganda nego pokušaj da se kod druge strane promijene iskrivljene činjenice.
Upravo to, čini se, najviše smeta Kim Yong-unu. Njegovi dužnosnici su prije nekoliko dana kazali kako takve emisije drže “objavom rata“. Njima se potkopava autoritet kod vojnika smještenih uz granicu, ali i u nekoliko pograničnih mjesta do kojih dopire buka iz južnokorejskih razglasnih kutija.
Svojedobno je i Sjeverna Koreja pokušala uzvratiti istom mjerom. Postavili su zvučnike, emitirali su poruke u kojima su pozivali južnjake da prebjegnu u “socijalistički raj“ ili “zemlju bez poreza“. Međutim, zbog nedostatka struje i tehničkih problema, ubrzo su odustali.
Inače, ovih dana tijekom noći, granica između Sjeverne i Južne Koreje izgleda poput scena iz filmova: ona na jugu je osvijetljena jer se vlasti u Seoulu boje ubacivanja sjevernokorejskiha agenata, dok na sjevernoj strani vlada mrak.
Prošle godine je Pyongyang na to odgovorio pokušajem uništenja razglasnih postaja topovima, na što su s juga uzvratili bombardiranjem ciljeva na drugoj strani. Ovo što se sada događa nije posve novi izum.
Dvije strane su od razdvajanja pa sve do 2004. vodile s različitim intenzitetom takvu vrstu propagandanog rata. Zanimljivo je da su takvu vrstu međusobnog sukobljavanja prakticirali Francuzi i Nijemci još tijekom Drugog svjetskog rata. Dok su vojnici ležali u rovovima, slale su se govorne poruke kojima se htjelo poljuljati mora. Glazba je u takvu vrstu sukoba dodana tijekom krize u Berlinu 1960. Rusi su tada zapadnjacima puštali svoje borbene pjesme. U Berlinu je tada bilo teško živjeti bez neke zaštite na ušima.
Odavno je pak teško živjeti u Sjevernoj Koreji. Cijeli život je militariziran, zemlja je izolirana, a odanost vođi je kriterij po kome se sve mjeri. Počne se učiti od vrtića i osnovnih škola. Djeca u uniformama uče da je Kim Il sung, djed sadašnjeg vladara Kim Yong una, mogao rižu pretvoriti u pijesak i borove grede u granate.
Njegov sin Kim Yong il, otac Kim Yong una, imao je više od tisuću naslova kojima ga se častilo, uključujući i onaj da je bio “zaštitnik Zemlje“. Ni Kim Yong un nije bez dara u tom pogledu. Voli kada ga zovu Izvrsnim vođom.
Navodno je za svoje četverogodišnje vladavine likvidirao najmanje sedamdesetak osoba iz političkog i vojnog vrha.
Beskrajno voli kad ga zovu Izvrsnim vođom
No unatoč toj okrutnosti, koju je očito naslijedio od prethodnika, i njegovi protivnici mu priznaju kako je tijekom tog razdoblja podigao standard stanovništva. Rast je 3 do 4 posto godišnje.
Seljacima je omogućio da trećinu prihoda zadrže za sebe (prije je država uzimala sve), u Pyongyangu se otvaraju privatni restorani i trgovine.
Kada je dolazio na vlast, od njega se očekivalo otvaranje zemlje jer je dio školovanja pod drugim imenima proveo u Švicarskoj. Čini se da tek sada, kada je eliminacijom protivnika učvrstio svoju vlast, stidljivo kreće u tom smjeru.
No, poboljšanja u Sjevernoj Koreji mogu se pozitivno gledati samo u odnosu na ono što je bilo ranije. U usporedbi s okolnim državama, stanje je i dalje loše, s izuzetkom možda glavnog grada Pyongyanga.
Navodno je testiranjem hidrogenske bombe sebe htio “darivati“ za svoj 32. rođendan. Frizurom i držanjem želi podsjećati na svog djeda, Kim Il sunga, osnivača obiteljske komunističke dinastije.
Kina Sjevernu Koreju održava na životu
Kada je prije tri godine američki predsjednik Barack Obama iza trostrukog sloja neprobojnog stakla dalekozorom gledao na stražarsku kulu sa sjevernokorejskim vojnicima (i oni su gledali njega) kazao je: “Ovo je strašno, kao da gledate pedesetak godina u prošlost, vidite zemlju koja je pet desetljeća zaostala u razvoju“.
Bez obzira na određene pomake, Obama je u pravu. Sjeverna Koreja je i dalje jedinstveni logor na svijeta, zemlja bez kontakata s drugim, bez interneta, s policijskim sustavom u kojem je svatko moguća žrtva režima.
Na to očito računaju i u Seoulu kada kroz propagandni rat preko razglasa pokušavaju kod sjevernokorejskih vojnika izazvati revolt prema diktatoru iz Pyongyanga.
No, taj režim na životu održava moćna Kina. Dok god je vlastima u Pekingu u interesu da Kim Yong un bude “izvrsni vođa“, dotad će i vladati Sjevernom Korejom.
Ma koliko se u Južnoj Koreji trudili srušiti ga - porukama i glazbom iz zvučnika.
