Ispovijest novinarke: Odgajala sam djecu krvnika iz Sjeverne Koreje

Razred studenata, redom dečki u dobi od 19 ili 20 godina, imao je za rođendane običaj okupljati se nakon nastave u domu i pjevati popularne sjevernokorejske pjesme. Jedan po jedan započinjao bi pjesmu, a ostali bi prihvaćali. Sve dok jedan nije oduševljeno uskliknuo: “A sad rock and roll!”

Na spomen subverzivnog izraza čije su porijeklo očito znali svi, nastao je mučni tajac koji je potrajao cijelu minutu. Sve dok se netko nije odvažio promijeniti temu.

Bio je to trenutak u kojem je američka novinarka Suki Kim posvjedočila svom užasu osobnog straha na kojem počiva režim u Sjevernoj Koreji.

Žive u 103. godini nakon rođenja Kim Il-sunga

Od prije nekoliko tjedana njemački mediji otkrili su njenu knjigu “Bez tebe nema ni nas”, izvorno objavljenu u SAD-u prije godinu dana, koju je napisala kao zbirku bilješki iz pola godine koliko je provela 2011. kao nastavnica engleskog jezika na prestižnom Pyongyanškom sveučilištu znanosti i tehnologije (PUST).

To joj je bio već peti put kako je posjetila Sjevernu Koreju, ali ovaj put neusporedivo dulje nego ikad ranije, a motiv više da i ovaj put zataji i svoje južnokorejsko porijeklo i novinarski poziv, bilo je to što je engleskom jeziku podučavala buduće sjevernokorejske kompjuterske stručnjake, djecu isključivo najviših partijskih dužnosnika.

Govorimo o ljudima koje običavamo vidjeti na agencijskim fotografijama kao ordenjem iskićenu pratnju “izvrsnog vođe” Kima Jong-una, za čiju djecu režim Radničke partije Koreje ne žali sredstava kako bi ih obrazovao za preuzimanje uloge vladajuće kaste nacije.

Takvo osobno insajdersko svjedočanstvo o životu elite u Pyongyangu, Zapadni svijet još nije doživio. Sve je počelo kad se tad 41-godišnja novinarka javila na oglas evangeličke kršćanske organizacije iz zemalja poput V. Britanije i SAD-a, koja PUST-u pod uvjetom diskrecije običava pronalaziti predavače, kako bi se natjecala za posao tijekom dva semestra. A prilika je bila više nego posebna.

U Sj. Koreji godine se broje od godine rođenja Velikog vođe Kim Il-sunga, oca nacije kroz korejski rat i tvorca sustava dinastijskog nasljeđivanja pseudosovjetski uređene države. Kako bi se nacija što bolje pripremila za 2012., dakle 100. obljetnicu njegovog rođenja, tijekom 2011. sva sveučilišta su bila zatvorena, a studenti su radili na gradilištima novih spomenika i monumentalnih priredbi.

Tamo gdje se sastaje Zapad i mračni režim Kim Jong-una

Svi osim 270 studenata, djece najpovjerljivih članova režima. Njih je u studentskom kampusu u svakom trenutku nadgledao odred vojnikinja, jer ipak je bila riječ o sastajalištu intelektualne elite sa Zapada i buduće domaće znanstvene i političke elite. Mladići su triput dnevno marširali kroz kampus u dvoredu i izvikivali aktualnom vođi Kim Jong-ilu: “Bez tebe nema domovine! Bez tebe nema ni nas!”

PUST je, inače, briljantno opremljeno sveučilište, s kojega izlazi sav onaj znanstveni kadar koji Sj. Koreju uspijeva održavati u statusu nuklearne sile, kadre svako toliko izbacivati nove modele dalekometnih projektila. Ipak, ti su studenti iz dana u dan na nastavi pokazivali nevjerojatne posljedice manjka informacija o vanjskom svijetu.

“Zar u ostatku svijeta doista ne govore svi i korejski?”, čudili su se pred Kim. Većinom su s mukom prepoznavali fotografije zgrade UN-a, Taj Mahala, egipatskih piramida ili bi, pak, rijetko tko znao čija svemirska posada, iz koje zemlje, je prva sletjela na Mjesec.

Ubrzo se ipak pokazalo da je riječ o inteligentnim mladićima. Jedan od studenata pitao ju je na satu o značenju izraza “narodna skupština”. Za objasniti im, Kim im je morala objasniti koncept demokracije, što je razred jako zanimalo u okvirima ideološke pristojnosti.

Nakon sata jedan od studenata nasamo joj rekao: “Znate, ja se s vama slažem.” Studenti su, usto, otvoreno govorili da vide da im nacionalna televizija prikazuje samo one utakmice nogometne reprezentacije u kojima Sjeverna Koreja pobjeđuje.

Državni neprijatelji čine 28 posto stanovništva

Postalo je očito da i djeca najviših partijskih dužnosnika kritički propituju režim. Konačno, Kim je tijekom tih pola godine na djelu vidjela kastinsku podjelu sjevernokorejskog društva.

Primijetila je da su se s ljetnih praznika neki od studenata vratili izrazito preplanuli i mršavi, jer su praznike proveli radeći na gradilištima, kako je propisano tijekom školovanja. Drugi su, pak, očito bili djeca tako visokih funkcionera da se na njih ta obaveza nije odnosila.

U oči je bolo i to što nije zabilježila ni najmanji trag ijedne emocionalne veze između čuvarica/vojnikinja kampusa i studenata. A bili su približno iste dobi, svi neoženjeni odnosno neudane, vrlo upućeni jedni na druge jer su ih svakodnevno promatrale kako goli do pasa igraju košarku i uopće pratile svaki njihov pokret.

Nepremostiva prepreka bila je porijeklo iz različitih kategorija sjevernokorejskog kastinskog sustava “songbun”. S time se nikome nije padalo na kraj pameti zafrkavati. Riječ je o službenoj hijerarhiji diskriminacije i povlastica koja danas ima tri glavne kategorije i 51 potkategoriju.

Izvorno ga je uveo osobno Kim Il-sung, u prvim danima DNR Koreje, kako bi izolirao i kontrolirao unutarnju političku prijetnju. Ali opet tako da na svaki sloj primjenjuje adekvatnu razinu represije. Ono što se tada primjenjivalo direktno na osobe određenih socijalnih obilježja, danas se primjenjuje na njihove potomke.

Najviša od tri osnovne kategorije je “jezgro”, koje čini 28 posto stanovništva. Tu je riječ o osobama čiji su preci bili vodeći revolucionari, ratni heroji, siromašni seljaci ili radnici i slično. Sljedećih 45 posto smatra se “kolebljivima”; obitelji intelektualaca, sitnih trgovaca, zatim onih koji su živjeli u Južnoj Koreji ili Kini, poklonika praznovjernih praksi, prostitucije i sličnih. Najniža kategorija, 27 posto, su “neprijatelji”. Tu je riječ o potomcima veleposjednika, kapitalista, vjerskih osoba, političkih zatvorenika, suradnika Južne Koreje u ratu, suradnika stranih agenata.

Pripadnost nekoj kasti znači drugačije mogućnosti pri nalaženju posla, školovanju, zdravstvenoj skrbi i naseljavanju u gradovima, posebno Pyongyangu.

Robert Collins iz Komiteta za ljudska prava Sjeverne Koreje u svojoj knjizi iz 2012. istražio je sustav i naveo, primjerice, da radničke obitelji pripadaju jezgri, ali, pak, da su radnici koji su potomci kolebljivih, za razliku od prvih, ipak pod ograničeni nadzorom. Potomci heroja revolucije i rata imaju pristup najvišim državnim uslugama i potencijalni su članovi Partije.

Žene koje se bave uvozom i izvozom, trgovinom...

Nasuprot njima, za potomke bogatih farmera procjenjuje se je li potreban specijalni nadzor, koji je inače obavezan za sve potomke veleposjednika, industrijalaca i disidenata.

Ipak, posljednjih 20- ak godina zapadni mediji propuštaju primijetiti da je i u Sjevernu Koreju prodro kapitalizam na mala vrata.

Ove su godine Daniel Tudor i James Pearson, dvojac bivših novinara The Economista i Reutersa, u knjizi “Sjeverna Koreja povjerljivo” ustvrdili da i do 80 posto prihoda prosječnog sjevernokorejskog domaćinstva potječe iz čisto privatnog biznisa.

Dok muškarci rade u tvornicama ili na farmama, većinom su žene te koje vode male kioske, trguju hranom, iznajmljuju sobe, čak se bave sitnim uvozom i izvozom. U srpnju je najveći sjevernokorejski mobilni teleoperater Koryolink imao čak 2,5 milijuna pretplatnika, a britanski modni magazin Dazed na ulicama Pyongyanga po prvi put je primijetio kopije Diorovih i Pradinih torbi.

Neki su drugi mediji, pak, uočili prve police osiguranja privatnih automobila. A to znači već vrlo ozbiljnu zaštitu privatnog vlasništva.

Promjena je nastala u razdoblju gladi od 1994. do 1998., nakon što su jezive poplave uništile ionako krhku poljoprivredu i zalihe hrane u zemlji. Stanovništvu nije preostalo drugo nego okrenuti se razmjeni vrijednosti za hranu, koliko god je to bilo zabranjeno, a vlasti su zažmirile kako bi izbjegle opću pobnu. Veći dio te sitne crne ekonomije država je 2002. čak i legalizirala, s izuzetkom stvari poput šverca deviza.

Biznis je u zemlji dotle procvao da se vlast, zabrinuta zbog naleta kapitalističkog duha, ukinula veći dio reformi. 2009. je čak valutnom reformom pokušala obezvrijediti veće iznose novca u privatnom vlasništvu.

Tko je zaradio, platit će si slobodu kad ga uhvate

Ali, kad se ispostavilo da je privatni mikrobiznos zauzeo već toliki udio u ekonomiji da je udar na nj uzdrmao cijelo gospodarstvo, ministar financija Park Nam-ki u ožujku 2010. naglo je završio pred streljačkim vodom.

Paerson i Tudor navode da se tamo danas za novac može nabaviti sve. Čak i modnu odjeću, DVD-e, televizore, rabljene kamione iz inozemstva, kristalni meth... A ako te netko i uhvati, u gulagu nećeš završiti ukoliko si već zaradio dovoljno za podmititi one koji su te uhvatili.

Zašto o liberalizaciji članice “osovine zla” Zapad šuti, vrlo je jasno. No, o tome ne govore ni krajnje ljevičarski mediji, skloni glorificiranju diktature, jer bi priznanjem da je glad skoro nestala, morali priznati da se od nje donedavno masovno umiralo.

Na Zapadu je zato malo poznato da poljoprivrednici sada imaju pravo zadržati trećinu uroda i njima sami trgovati ili da je još u 90-ima režim u Pyongyangu odustao od prakse da u logore trpa, pored disidenata, još i članove njihovih obitelji.

Teror je i dalje besprimjeran, u logorima je još uvijek oko 120.000 ljudi, ali neke se stvari mijenjaju. Posebno daje nadu pojava mladih generacija mikropodutetnika koji se nazivaju “jangmadang”. Riječ je o ljudima čiji je postao stil života nabavljati hranu na tržnici, kao i televizore, odjeću, obuću.

Riječ je o praktično novom valu, naviklom u realnom vremenu pratiti južnokorejske serije, pop-hitove ili hollywoodske blockbustere. U tom dijelu priče najbitnije je to što oni, procjenjuje se, čine četvrtinu stanovništva i što im je okosnica svakodnevnog životnog stila činiti ono što režim ne dopušta.