Ne treba odmah zazivati Carla Schmitta niti njegovu Političku teologiju da bismo uočili koliko su religija i politika stari znanci, suputnici u šetnji kroz povijest, ponekad zagrljeni, ponekad krvavi od istog mača. I ne treba biti teolog da bi se primijetilo kako rečenica iz Ivanova evanđelja – “Vi niste od ovoga svijeta” – nije nikoga, barem ne nekoga iole ozbiljnijeg političkog aktera, spriječila da itekako ostavi trag u svijetu. Štoviše, što je tko više tvrdio da je izvan svijeta, to je žešće nastojao krojiti njegovu kartu.
Biti svjetlo svijeta (Mt 5,14) može se, ovisno o kutu gledanja, doimati kao poziv na moralnu odgovornost ili kao opravdanje za ideološko misionarstvo. U tom trenutku moral prestaje biti putokaz, a postaje stražarska kula. A između moralnoga kompasa i političke hegemonije uvijek se nalazi nevidljiva, ali izrazito skliska crta. Vijesti s te crte ispisuju jednu kroniku koju vrijedi pažljivo pročitati.
U Berlinu novokonstituirani Bundestag udomljuje cijeli spektar političkih predstavnika koji se otvoreno deklariraju kao vjernici. Među njima su Friedrich Merz, bivši član Središnjeg odbora njemačkih katolika Armin Laschet (obojica CDU, obojica katolici), zatim bivši ministar rada Hubertus Heil (SPD, protestant), te Beatrix von Storch iz AfD-a i Bodo Ramelow iz stranke Ljevica (oboje protestanti). Katolici u CDU, protestanti u SPD-u, AfD-u i Ljevici – religijska topografija Njemačke više ne poznaje jasne granice.
Za Ramelowovu stranku, nasljednicu nekadašnjeg religiji nesklonog SED-a, glasovalo je čak 29 posto muslimanskih birača. Danas se ta stranka protivi zabrani nošenja marame, a zalaže se da Bajram, kojim završava ramazan, postane službeni državni praznik. Sve to pomalo podsjeća na onu domaću tragikomičnu zgodu s početka devedesetih u kojoj bivši komunist postaje najvatreniji vjernik – ali samo u petak prije izbora.
U Damasku, nova sirijska vlast brižno gradi ustav po mjeri jednog čovjeka – jedne vjere – jedne istine. Trećinu parlamenta bira predsjednik, a ostatak bira odbor koji bira predsjednik. Novi sirijski vladar Ahmad al-Sharaa radi na ustroju koji mu osigurava autokratske ovlasti kako bi mogao provoditi svoju viziju poretka usklađenog s religijskim normama. Tu već ulazimo u zonu teološke logike vlasti u kojoj je demokracija više dekor nego mehanizam. Manjine će, naravno, imati pravo na participaciju, ali samo ako prethodno pristanu na gubitak vlastitog identiteta.
U Jeruzalemu evangelikalni cionisti uvjereni da se Eshaton može zakazati kao let Ryanaira, žele okupiti Židove u Zion kako bi potaknuli povratak Krista i konačni Sud. Mike Huckabee, novi američki ambasador u Izraelu, čvrsto vjeruje u ovu eshatološku logistiku. Lijeve skupine u SAD-u i Izraelu protestiraju, ali tko uopće želi biti onaj koji će zaustaviti dolazak Mesije?
U Istanbulu Erdoğan nastavlja svoju besmislenu borbu protiv Atatürkova laicizma. Svjetovna država nije samo relikt prošlosti nego neprijatelj sadašnjosti. Uhićenje gradonačelnika Istanbula, člana Atatürkove stranke CHP, nije tek politička egzekucija – to je pokušaj obrednog čina i simboličkog raskida s idejom Turske kao republike razuma, a ne vjere.
I tu se, možda, skriva obrazac: svetost više nije pitanje vjere nego distribucije moći. Božansko više nije nadzemaljsko nego pragmatično oruđe za stvaranje ideološke vertikale u postideološkom vremenu.
Od Berlina do Damaska, od Jeruzalema do Istanbula, svjedočimo trijumfu svetog jezika u svjetovnom prostoru. Ne religije kao duhovnosti nego religije kao političke strategije. Ne Boga kao tajne nego boga kao alata manipulacije. Na sličnom su tragu i pojedinci u Hrvatskoj. Tu su tzv. ideološki molitelji na javnim trgovima - projekt koji se, iza krinke duhovnosti, oslanja na inozemne organizacije s netransparentnim ciljevima. Ili politički konzultanti i analitičari koji više i ne skrivaju da zastupaju prekoatlantske, često antidemokratske vrijednosti, pod firmom tradicije, reda i “duhovnog identiteta”. Svetost tako postaje paravan, a križ granica iza koje prestaje pluralizam.
U vremenu u kojem su institucije oslabljene, a ideologije prešle u nostalgične refrene, religija se vraća – ne kao vjera nego kao valuta. Simbol, autoritet, retoričko oružje. Birači traže smisao, a vođe nude otkrivenje. No iza svake biblijske metafore krije se pragmatična kalkulacija: tko kontrolira sveto, kontrolira i svjetovno.
I možda je to ono što Carl Schmitt nije do kraja izrekao: da teologija ne prestaje tamo gdje počinje politika nego da je najopasnija upravo kad se maskira u nju. Jer kad se teologija prerušava u politiku, više ne znamo tko govori – usamljeni prorok, korumpirani političar ili trbuhozborac vlastitih strahova.
