Repetitorij sukoba o izboru predsjednice Vrhovnog suda

1. Sukus sukoba

Sukob predsjednika Republike Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića s pridruženim Vladinim i saborskim dužnosnicima na čelu s predsjednikom Hrvatskog sabora Gordanom Jandrokovićem, uz prateći veliki orkestar drugih političara, novinara i profesora, već dulje vrijeme svakodnevno puni medije oprečnim stanovištima o tome kako izabrati predsjednicu ili predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH). Ne manjka argumenata, zanimljivih, kvalitetnih, ali i sasvim promašenih, da ne kažem neznalačkih, ali i grubih uvreda koje razmjenjuju vodeći akteri spora. Spor je pravne i političke naravi. Pravno, ključno je pitanje je li članak 44.a Zakona o sudovima sukladan članku 116. stavak 2 Ustava i nekim drugim ustavnim odredbama.  Ako je zaključak analize ustavnosti navedene odredbe Zakona o sudovima taj da je Zakon neustavan, postavlja se pitanje kako provesti postupak izbora predsjednika ili predsjednice Vrhovnog suda i može li se uopće provesti. Politički aspekt sukoba višedimenzionalan je. S jedne strane, predsjednik Republike tvrdi da je neustavna odredba članka 44.a uvedena u Zakon 2. s namjerom da okrnji izvornu ovlast predsjednika Republike da predlaže predsjednika VSRH. Također, sukob se interpretira kao pokušaj združenih snaga vladajuće većine i moćnog, HDZ-u sklonog pravosudnog lobija da spriječe izbor profesorice Zlate Đurđević ili drugoga kandidata sklonog reformama pravosuđa, koje, barem prema mnogim medijima, stručnjacima i anketama, slovi kao neefikasno, nestručno, čak i korumpirano, potpuno nesklono bilo kakvim ozbiljnim reformama. 

Postoji cijela serija knjiga “For Dummies”, u prijevodu “za neznalice”, koje na popularan način, na mnogim jezicima informira građane o kompjutorima, popravku automobila, nogometu i koječemu drugome, pa i o Freudu i marksizmu. U dosadašnjim je raspravama u ovom sukobu rečeno mnogo svega i svačega, zanimljivih i pravno korektnih argumenata, ali često i pravnih besmislica, čak i od onih od kojih se to s obzirom na njihovu profesiju nikako ne  bi očekivalo. Upravo zato, na poziv redakcije ovih novina sačinio sam kratki repetitorij sukoba uz svoju ocjenu pravnih aspekata slučaja. Politički je aspekt toliko jasan da ga ne treba detaljnije obrazlagati čak ni “dummiejima”. 

2. Jesu li tekst ustavne norme i tekst zakonske norme usklađeni?

2.a Postupak izbora prema Ustavu
Kaže članak 116. stavak 2. Ustava: “Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, na prijedlog Predsjednika Republike bira i razrješuje Hrvatski sabor. (…)”
Dakle, Ustavom je predviđeno da predsjednik Republike predlaže kandidata bez ikakvog poziva ili natječaja, naprosto kao akt vlasti. “Odluka o razrješenju predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, slično kao i ona o njegovu imenovanju, jest akt vladanja koji ne pretpostavlja provedbu prethodnog postupka koji bi uključivao izvođenje dokaza, pravo na očitovanje i iznošenje kontraargumentacije, te pravo na podnošenje pravnog lijeka.” (odluka Ustavnog suda br. U-I-190/2001, od 12. srpnja 2001.). Ustav je predvidio takav način izbora predsjednika VSRH zbog zadaća predsjednika VSRH koje ga određuju kao svojevrsnog čelnika pravosuđa, ali i zbog ostvarenja ustavnog načela podjele i međusobne kontrole vlasti. Njegov je izbor politički, u Saboru, a prijedlog od strane predsjednika Republike, nestranačke osobe, trebao bi jamčiti da izbor neće biti stranački. U izboru sudjeluje više važnih institucija državne vlasti: Sabor, koji odlučuje, ali koji to ne može mimo prijedloga predsjednika Republike, predsjednik Republike, koji za svoj prijedlog treba odluku Sabora, te, kao savjetodavni faktori, pravosuđe (Opća sjednica VSRH) i Odbor za pravosuđe Hrvatskog sabora. Slikovito, postupak izbora izgleda ovako:

BIRA SE PREDSJEDNIK Top News Vodič: počinje bitka za Vrhovni sud, bit će dreke i žrtava
2.b Postupak prema članku 44.a Zakona o sudovima
Nasuprot citiranoj odredbi Ustava, Zakon o sudovima u novom članku 44. predviđa da postupak izbora pokreće Državno sudbeno vijeće (DSV) javnim pozivom s određenim rokovima i objavom u Narodnim novinama (stavci 1. i 2). Kandidati se prijavljuju DSV-u, a uz prijavu podnose program i životopis. DSV prijave objavljuje na svojoj mrežnoj stranici (stavak 3.). Nakon toga pristigle prijave DSV šalje Uredu predsjednika Republike, koji će o kandidatima zatražiti mišljenje Opće sjednice VSRH i nadležnog odbora Hrvatskog sabora.
Slikovito, postupak izgleda ovako:
Međutim, svakako treba istaknuti da se, koliko znam, ni jedan od dosadašnjih komentatora nije osvrnuo na činjenicu da zakonodavac kod promjene Zakona o sudovima kojom je predvidio ovu proceduru nije brisao članak 44. stavak 2, koji je potpuno identičan članku 116. stavak 2 Ustava. Dakle, Zakon o sudovima, zapravo, sadrži paralelno obje procedure, koje su međusobno inkompatibilne, i onu kakvu predviđa Ustav i novu, koja je unesena 2018. godine. što je samo po sebi suprotno ustavnom načelu vladavine prava kao jednoj od najviših ustavnih vrednota (članak 3. Ustava). 
 

2.c. Koje su razlike ustavne procedure od one koju u članku 44.a predviđa Zakon i koje odredbu Zakona čine protivne Ustavu?
Razlike Ustava i Zakona su:
Postupak ne inicira sam predsjednik Republike nego “za njega” poziv raspisuje DSV, Poziv kao svojevrsni javni natječaj u postupak izbora uvodi više kandidata koji u njega ulaze, ne voljom predsjednika Republike kao ovlaštenog predlagatelja (Ustav) nego vlastitom prijavom na raspisani poziv (Zakon), što je suprotno ustavnopravnoj naravi pozicije predsjednika VSH i načinu njegova izbora, koje je Ustavni sud označio kao akt vladanja. Postupak izbora Ustavom definiranog tijela (predsjednika VSH) putem kvazinatječaja mogao bi se usporediti sa situacijom u kojoj bi se za ministarska mjesta raspisivao poziv. Postavljanje ministara je, kao i izbor predsjednika VSH, akt vladanja, za koji je poziv/natječaj neprimjerena forma, barem dok je sadašnji Ustav na snazi.

Mišljenje od Opće sjednice Vrhovnog suda i Odbora za pravosuđe po Ustavu traži Hrvatski sabor, a Zakon od predsjednika Republike traži da pribavi mišljenje tih tijela. To u bitnome mijenja narav mišljenja tih tijela jer ona prestaju biti savjetodavna tijela Hrvatskog sabora u odnosu na prijedlog predsjednika Republike (jedan kandidat) te postaju savjetodavna tijela predsjednika Republike u odnosu na sve kandidate koji su se prijavili na natječaj.

Sabor na plenarnoj sjednici donosi odluku, ne samo na temelju prijedloga predsjednika Republike i mišljenja koje o predloženom kandidatu daju Odbor za pravosuđe i Opća sjednica Vrhovnog suda, nego i na temelju mišljenja o svim prijavljenim kandidatima, iako se o njima uopće Sabor ne bi trebao ni na koji način referirati, naprosto zato što nisu predloženici.
Očito je, postupak izbora prema Zakonu bitno je drukčiji od onoga koji predviđa Ustav i nosi snažne elemente redukcije izvorne ustavne ovlasti predsjednika Republike da predlaže kandidata za dužnost predsjednika VSRH. Tvrdnja kako Zakon samo detaljizira Ustavom predviđen postupak proizvoljna je i netočna jer u odnosu na Ustav ne razrađuje postojeću ustavnu formu izbora predsjednika VSRH nego propisuje drukčiju, bitno različitu proceduru, koja se od Ustava razlikuje u ovdje navedenim bitnim elementima.