Ako je vjerovati premijeru Andreju Plenkoviću i ministru energetike Tomislavu Ćoriću, ova vlada će napokon na Krku napraviti terminal za ukapljeni prirodni plin (LNG). Ali sad je već jasno da će, ako se to i dogodi, projekt ostati s mnogo repova. Osim što je upitna isplativost, i danas je nejasno je li se Hrvatska odrekla Ine da bi s Mađarima napravila taj terminal.
Od prvog spominjanja LNG terminala prošlo je 20 godina i stotine praznih obećanja, promjena projekta, raznih manipulacija i interesnih sukoba koji su se odvijali daleko od očiju javnosti.
"LNG je strateški projekt i ova vlada će ga graditi, a ako bude trebalo, ostatak novca osigurat ćemo iz proračuna. Nismo protiv toga da u investiciji sudjeluju i treće strane, ali dok je ove vlade, on će biti u dominantnom hrvatskom vlasništvu", rekao je ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić.
LNG projekt nikako ne treba gledati odvojeno od svega što se događa s Inom, Vladine odluke da lakše omogući MOL-u da bude većinski vlasnik te energetske kompanije i cjelokupnog odnosa sa sjevernim susjedima. Hrvatska je sve karte bacila na Mađare u LNG-u i zasad se nije dobro provela, ali ipak inzistira na tom projektu, koji je zasad neisplativ.
LNG projekt će s jedne strane tako omogućiti da Hrvatska ima i drugi pravac dobave plina osim onog iz Rusije, ali će, ako bude izgrađen, biti i spomenik pozadinskih geostrateških igara, lutanja hrvatske energetske politike, te nesposobnosti da se za taj terminal pronađu investitori. Ako se Hrvatska odrekne i kontrole u Ini i rafinerije u Sisku zbog tog projekta, a on bude stajao neiskorišten, sljedeće generacije će se vjerojatno pitati što su to radili današnji političari.
Pogotovo ako Hrvatska bude sve manje proizvodila plina iz vlastitih polja, što je trend, a budemo ovisni o sve skupljem uvoznom plinu preko terminala. Sadašnji terminal na Krku bi trebao biti plutajući, dok se za drugu fazu ostavlja mogućnost gradnje i kopnenog terminala. Ako do nje ikada dođe. Hrvatska vlada zapela je opet u veoma nezgodnoj poziciji jer samo za plutajući terminal treba 250 milijuna eura. Dobra vijest je da je Europska unija osigurala potreban 101 milijun eura, ali od nabavke ostatka novca veći je problem hoće li terminal ostati neiskorišten i svi ćemo plaćati njegovo održavanje.
Terminal ima kapacitet od 2,6 milijardi kubičnih metara tekućeg plina koji bi se dovozio brodovima, vjerojatno iz SAD-a ili drugih partnera. Da bi bio komercijalno isplativ, potreban je zakup barem 1,5 milijardi kubičnih metara godišnje, za koje kupci u Europi dugoročno jamče da će ih kupovati. Bez tog zakupa ulaganje potrebnih dodatnih 150 milijuna eura je upitno jer terminal ne bi radio, a plaćali bismo milijune za održavanje.
Plin iz LNG-a je inače i do 30 posto skuplji od ruskog, terminali u Europi zato ne rade punim kapacitetima, ali države ih grade baš kako bi imale određenu sigurnost i ne bi ovisile samo o ruskom plinu. Koliko će točno godišnje stajati održavanje nikad nije objavljeno. Kad je Grčka gradila svoj terminal kapaciteta šest milijardi kubičnih metara, dobili su ponude u vrijednosti višoj od 12 milijardi zakupa. Hrvatska je prošla dijametralno suprotno. Trenutačno terminal ima zakup od samo 520 milijuna kubičnih metara.
I to od ni jednog međunarodnog kupca. HEP je praktički političkom odlukom natjeran da zakupi 400 milijuna kubičnih metara, a ako HEP natjeraju i da investira u LNG, samo će gomilati gubitke. Još 120 milijuna ponudila je Ina. Mađarska državna kompanije MVM trebala je zakupiti milijardu kubika i Hrvatska je računala na tu ponudu. Mađari godišnje troše od 11 do 12 milijardi kubičnih metara plina i zato bi im alternativni dobavni pravac puno značio. Barem je tako procijenila hrvatska politika. Ali oni nisu dali ponudu u ozbiljnom taktičkom nadmudrivanju.
"Faza prikupljanja ponuda je praćena intezivnim kontaktom i lobiranjem prema zemljama u okruženju, prije svega u Mađarskoj. Njima je to prirodni alternativni dobavni pravac. Dobili smo pisma dvije mađarske kompanije, MVM-a i MET-a, i obje su išle u smjeru da se zakupe kapaciteti, ali su obje praćene upitom da sudjeluju u realizaciji i ulaskom u vlasničku strukturu", rekao je Ćorić na konferenciji za novinare.
Time je potvrdio da je Hrvatska poduzela sve što je mogla u Mađarskoj ne bi li oni bili zakupci plina, ali da nisu uspjeli. Mađari žele sudjelovati i u projektu te samo tako zakupiti kapacitet. Ćorić kaže da su računali da će Mađari ići u zakup i jer im 2020. ističe ugovor za kupnju plina preko ruskoga Gazproma. A kad imaju dodatni pravac dobave, to bi im moglo pomoći pri pregovorima o nižoj cijeni. Litva je uspjela spustiti rusku cijenu kad je sagradila LNG terminal.
Ali Hrvatska se očito precijenila. Mađarima je dala i fiskne cijene na 20 godina, ali oni se opet nisu javili na zakup bez uvjeta da budu i suvlasnici terminala. Posljednji rok za predaju dodatnih ponuda je prošao ovaj tjedan, a iako smo pitali tvrtku LNG Hrvatska je li bilo nekih dodatnih ponuda, nisu nam ništa odgovorili do zaključenja ovoga broja.
Ministarstvo zaštite okoliša i energetike je dodatno na dan kad su se tražile nadopune ponuda pustilo u raspravu izmjene zakona koje bi promijenile 17 godina stari zakon o privatizaciji Ine. Njima bi MOL mogao bez sadašnjih kočnica postati većinski vlasnik Ine.
I to se tumači kao dio popuštanja Hrvatske i dio paketa dogovora s Mađarskom, iako resorni ministar govori da nikakvi dgovori nisu postignuti s Mađarima.
Kako neslužbeno doznajemo, Hrvatska bi, uz to, pristala da mađarske kompanije budu suvlasnici do 49 posto terminala ako su spremni investirati, a još važnije - zakupiti terminal. Nevjerojatno je da hrvatska gospodarska diplomacija nije uspjela u cijeloj Europi osigurati ni jednog zakupnika.
"Možete LNG usporediti s gradnjom kuće. Da imate unaprijed nekoga tko će u njoj živjeti 20 godina i imate polog od 30 posto, svaka banka bi vam dala brz i povoljan kredit da je sagradite. Ali kad nemate zakupca, imate samo polog, a morate prihvatiti suinvestitora koji će imati skoro pola kuće, onda ste u potpuno drugačijoj, težoj poziciji i ruke su vam prilično vezane da odlučujete kako ćete upravljati tom kućom. Mi ćemo opet ovisiti u tom slučaju o dobroj volji Mađarske unatoč iskustvima koje smo imali s Inom", slikovito nam opisuje jedan energetski stručnjak u kojoj poziciji je sad Hrvatska.
Ali on upozorava na drugu mogućnost i povezanost Viktora Orbana i Vladimira Putina. Ako Mađari uđu u projekt, možda mu opet mogu opstruirati gradnju, a ako i bude sagrađen, mogu ga kontrolirati.
Nastavak na sljedećoj stranici...
