Početkom 1990-ih, administracija američkog predsjednika Billa Clintona ozbiljno je razmatrala mogućnost prijema Rusije u NATO. Glavna prepreka bila je njemačka vlada na čelu s kancelarom Helmutom Kohlom. Njemački časopis Der Spiegel proučavao je prethodno povjerljive dokumente iz Instituta za suvremenu povijest, kao i iz osobne arhive jednog od sudionika događaja, te govori kojim su se razmatranjima vodili Clinton, Kohl, ruski predsjednik Boris Jeljcin i njihovi podređeni te kako su djelovali.
Jeljcin je već 1991. proglasio članstvo u NATO-u "dugoročnim političkim ciljem" za Rusiju, prije nego što se SSSR službeno raspao. Bivše zemlje Varšavskog pakta (istočni blok predvođen Sovjetskim Savezom) iznijele su istu tvrdnju, a ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirjev zatražio je od američke administracije da se prema Rusiji odnosi na isti način na koji se odnosi prema drugim "novim demokracijama". U Moskvi se vjerovalo da je od pregovora o ujedinjenju Njemačke 1990. godine postojao „osnovni dogovor“: Rusija (tada SSSR) odreći će se hegemonije nad Istočnom Europom, a zauzvrat će je Zapad priznati kao ravnopravnog političkog i vojnog partnera.
Ruska strana vjerovala je da je ispunila svoj dio ovog neformalnog sporazuma. Zemlje koje su nekada bile sovjetski sateliti ili sovjetske republike tražile su članstvo u NATO-u uglavnom kako bi dobile sigurnosna jamstva u slučaju da Rusija ponovno pokuša dominirati njima. Jeljcin i njegovi saveznici smatrali su te strahove neutemeljenima te su u siječnju 1994., tijekom Clintonovog posjeta Moskvi, predložili neočekivano rješenje: prvo primiti Rusiju, a zatim i druge istočnoeuropske zemlje. Clinton se nije složio s tim nalogom.
Na summitu NATO-a u Bruxellesu u siječnju 1994. savez je dao svoje načelno odobrenje programu Partnerstvo za mir, koji je predviđao vojnu suradnju s bivšim zemljama Varšavskog pakta. Strobe Talbott, američki posebni izaslanik za bivši Sovjetski Savez i osobni prijatelj Clintona, doletio je ravno iz Moskve u Bruxelles i obavijestio saveznike da Sjedinjene Države smatraju širenje NATO-a na istok gotovim poslom te da bi Rusija trebala biti primljena u savez za otprilike deset godina.
Već u kolovozu 1994., kada je Partnerstvo za mir počelo djelovati – a Rusija postala najvažniji sudionik programa – njemački diplomati iz Washingtona su Berlinu izvještavali da stav Clintona i Talbotta nije naišao na podršku u State Departmentu, Pentagonu, CIA-i, pa čak ni u samoj Bijeloj kući (očito, u Vijeću nacionalne sigurnosti SAD-a).
Perspektiva ruskog ulaska u NATO izazvala je mnoge prigovore među europskim saveznicima, posebno Njemačkom: kancelar Kohl, vicekancelar i ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel te ministar obrane Volker Rühe bili su protiv toga. Vjerovali su da bi rusko ulaženje značilo naglo povećanje unutarnjih proturječja u savezu, tako da bi on postao neučinkovit. Njemački političari nisu bili sigurni hoće li Rusija ostati na putu tržišnih i demokratskih reformi te su se bojali da bi ponovno mogla postati prijetnja Europi, kao što je to bilo tijekom Hladnog rata – a tada bi joj bilo puno teže odoljeti ako bi bila članica NATO-a, koji je stvoren upravo da bi je obuzdao.
Walesa: Rusija je medvjed kojeg treba staviti u kavez
Glavni prigovor bio je da bi, ako bi Rusija imala sukob s, recimo, Kinom, europski vojnici morali ratovati na drugoj strani kontinenta. Kako Der Spiegel primjećuje, desetljeće kasnije njemačka kancelarka Angela Merkel iznijela je sličan prigovor na prijem Ukrajine u NATO - samo što je Rusija već bila na mjestu Kine. A budući da se odluke o prijemu novih članica u NATO donose samo jednoglasno, ni Rusija ni Ukrajina na kraju nisu primljene u savez. Istodobno, 1994. godine, njemačka vlada pažljivo je izbjegavala javno protivljenje ulasku Rusije, kako ne bi pokvarila bilateralne odnose s Moskvom. Kada je Kozirjev, vatreni zagovornik integracije Rusije u zapadne strukture, izravno pitao svog njemačkog kolegu Klausa Kinkela u čemu je problem, on je odgovorio da savez „trenutačno nije spreman“ za ulazak Rusije – ali nije iznio nikakve temeljne prigovore.
Kancelar Kohl je u potpunosti izbjegavao ovu temu u komunikaciji s Jeljcinom. Jeljcin nije ni pokretao to pitanje, budući da je vjerovao da ima dovoljnu podršku Sjedinjenih Država. Istodobno, Kohl je marljivo uspostavljao prijateljske odnose između Rusije i Njemačke, prvenstveno poslovne veze, te je smatrao potrebnim podržati Jeljcina na predsjedničkim izborima zakazanim za 1996. godinu. Dok je Clintonove ideje o primanju Rusije u NATO smatrao nedovršenima, Kohl je istovremeno bio nezadovoljan poljskim predsjednikom Lechom Walesom, koji je Rusiju usporedio s medvjedom kojeg treba staviti u kavez i inzistirao da se njegova zemlja što prije pridruži NATO-u, ne mareći za interese članica saveza, a posebno za bilateralne odnose Njemačke i Rusije.
Kohl je prvo predložio da se u EU prime Poljska, Češka i Mađarska, a da se širenje NATO-a odgodi do 2000. No, Clinton je odlučio da bi to predugo trajalo. Kao rezultat toga, formalni pregovori o ulasku ove tri zemlje u NATO započeli su 1997., a članice saveza postale su 1999. EU su se pridružile tek 2004.
Andrej Kozirev u svojim memoarima iz 2019. ( ruski prijevod - 2024. ) piše da je pitanje članstva Rusije u NATO-u za njega bilo "lakmus test": ako ga prihvate, to je savez u obrani slobodnog svijeta, ako ne, to je antiruski blok. Način na koji je organizirano širenje NATO-a uvjerio ga je da je druga opcija ispravna.
