Kada su se ruski vojnici u lipnju požalili Vladimiru Putinu da ukrajinska vojska za opskrbu postrojbi koristi teške dronove povezane preko Starlinka, ruski predsjednik uvjereno je izjavio da Rusija već ima jednako sposoban sustav. Rusija, poručio je, razvija vlastiti sustav satelitskog interneta, pandan mreži Elona Muska koja je u ratu u Ukrajini postala gotovo jednako važna kao topništvo, oklop ili elektroničko ratovanje. Putin je vjerojatno mislio na Rassvet, rusku konstelaciju niskoorbitnih komunikacijskih satelita, koja bi Rusiji osigurala vlastiti brzi satelitski internet, neovisan o zapadnoj tehnologiji, sankcijama i političkim odlukama stranih kompanija. U proljeće je lansirana prva veća grupa tih satelita, a komercijalna upotreba najavljena je za 2027. godinu, kada bi njihov broj trebao doseći nekoliko stotina. No, što je točno ruski odgovor na Starlink, tko stoji iza njega i može li se uistinu mjeriti s tehnologijom Elona Muska?
Put prema suverenom ruskom satelitskom internetu bio je dug i isprepleten neuspjelim državnim inicijativama. Priča je započela još 2018. godine kada je Putin najavio grandiozni projekt Sfera, program pod vodstvom državne svemirske korporacije Roscosmos. Sfera je trebala objediniti sve - komunikacije, daljinsko sondiranje Zemlje i navigaciju - kroz konstelaciju od preko 600 satelita. Međutim, projekt je ubrzo naišao na prepreke. Zbog rezova u proračunu i zapadnih sankcija koje su ograničile pristup ključnoj elektronici, ambicije su drastično smanjene. Jedini konkretan korak bio je lansiranje prototipa Skif-D u listopadu 2022. godine, nakon čega je razvoj većine segmenata Sfere praktički zaustavljen.
Ironično, dok je Rusija planirala vlastiti sustav, Roscosmos je bio glavni "prijevoznik" za britanski OneWeb, direktnog konkurenta Starlinku. Ruske rakete lansirale su stotine OneWebovih satelita, no suradnja je naglo prekinuta nakon invazije na Ukrajinu. Još ranije, ruska sigurnosna služba FSB blokirala je ulazak OneWeba na rusko tržište, proglasivši ga prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Time je postalo jasno da Moskva želi isključivo sustav pod vlastitom kontrolom. Prazninu nastalu krahom "Sfere" ispunila je privatna tvrtka Bureau 1440 s projektom Rassvet (Zora), koji je postao stvarni ruski odgovor na Starlink. Tvrtka je osnovana 2020. unutar telekomunikacijskog diva MegaFon, no njezina je vlasnička struktura nepoznata, skrivena iza zakonskih odredbi koje štite tvrtke od potencijalnih sankcija. Na čelu tvrtke ostao je Aleksej Šelobkov, povezan i s grupom Yadro, poznatom po isporuci sustava za rusku internetsku infrastrukturu, uključujući opremu koja se koristi za kontrolu i blokiranje internetskog prometa.
Što je Rassvet i kako funkcionira?
Poput Starlinka, Rassvet je sustav dizajniran za pružanje širokopojasnog interneta putem satelita u niskoj Zemljinoj orbiti. Zašto su niskoorbitni satelitni važni?
Satelitska komunikacija desetljećima se uglavnom oslanjala na geostacionarne satelite. Oni se nalaze na visini od oko 36.000 kilometara i kreću se istom brzinom kojom se Zemlja okreće oko svoje osi. Zbog toga, gledano sa Zemlje, satelit izgleda kao da miruje na nebu.
Takav sustav ima očite prednosti. Jedan geostacionarni satelit može pokriti golemo područje, gotovo cijelu hemisferu. To je bilo idealno za televizijske prijenose i druge oblike komunikacije u kojima mala kašnjenja nisu presudna. Ali za internet, video pozive, upravljanje dronovima i vojnu komunikaciju ta kašnjenja postaju veliki problem.
Signal mora prijeći desetke tisuća kilometara do satelita i natrag, što stvara latenciju. Uz to, potrebni su snažni odašiljači, veće antene i teži sateliti, a geostacionarna orbita sama po sebi ograničen je resurs.
Zato su Starlink i OneWeb okrenuti niskoj orbiti. Takvi sateliti lete mnogo niže, obično na nekoliko stotina kilometara visine. To znatno smanjuje kašnjenje signala, omogućuje manje i jeftinije satelite te olakšava njihovo lansiranje.
Ali tu postoji drugi problem: jedan satelit u niskoj orbiti ne može stalno pokrivati isto područje. Kreće se vrlo brzo i neprestano prelijeće iznad različitih dijelova planeta. Da bi korisnik na zemlji uvijek imao vezu, potrebno je imati cijelu mrežu, odnosno konstelaciju satelita. Što je orbita niža, to je potrebno više satelita.
Upravo je tu Starlink napravio revoluciju. SpaceX je u orbitu poslao tisuće satelita i stvorio mrežu koja korisnicima omogućuje širokopojasni internet gotovo bilo gdje. Ključ nije samo u satelitima, nego i u korisničkim terminalima, odnosno antenama koje mogu pratiti satelite bez klasičnog mehaničkog okretanja.
Ruski Rassvet pokušava slijediti isti princip. Ipak, postoje ključne tehničke razlike. Ruski sateliti planiraju se postaviti na znatno višu orbitu, oko 800 kilometara iznad Zemlje, u usporedbi s otprilike 550 kilometara na kojima operira većina Starlinkovih satelita. Ova odluka ima svoje prednosti i mane. Viša orbita znači da svaki satelit pokriva veće područje, pa je za globalnu pokrivenost potrebno znatno manje letjelica - stotine umjesto tisuća. S druge strane, to povećava kašnjenje signala (latenciju), a oprema mora biti otpornija na svemirsku radijaciju.
Ruska tehnologija također je osjetno masivnija. Sateliti Rassvet teže do 370 kilograma, dok su američki modeli lakši, s masom između 260 i 300 kilograma. Korisnički terminali, ključni za povezivanje na mrežu, također su znatno teži - ruska verzija ima do 15 kilograma, dok se težina Starlinkovih terminala kreće od jednog do četiri kilograma. Plan je do 2027. godine imati 292 operativna satelita, a dugoročno do 900, što je i dalje tek djelić mreže Starlink, koja već broji preko deset tisuća aktivnih satelita.
Unatoč optimističnim najavama, početak izgradnje konstelacije Rassvet obilježen je ozbiljnim tehničkim poteškoćama. Nakon lansiranja tri testna satelita u lipnju 2023., prva operativna serija od 16 satelita poslana je u orbitu u svibnju 2024. godine. Ubrzo nakon toga, pojavili su se problemi. Jedan od satelita, identificiran kao NORAD objekt 68363, nije uspio aktivirati vlastiti pogon kako bi se podigao na planiranu radnu orbitu. Nakon nešto više od dva mjeseca, nekontrolirano je ušao u atmosferu i izgorio.
No, to nije bio jedini problem. Prema podacima o praćenju, od preostalih 15 satelita, samo ih je šest započelo s manevrima podizanja u orbitu. Ostali su zaglavljeni na niskoj visini od oko 320 do 340 kilometara, a njihova je sudbina neizvjesna. Ako ne uspiju pokrenuti svoje motore, i njih čeka ista sudbina kao i prvog izgubljenog satelita. Ovi rani neuspjesi bacaju ozbiljnu sumnju na pouzdanost ruske tehnologije i sposobnost postizanja ciljeva.
Najveća prepreka ruskim svemirskim ambicijama su zapadne sankcije. Analitičari poput Pavela Luzina, stručnjaka za svemirsku politiku, ističu da su svi ozbiljniji ruski sateliti lansirani od 2022. godine proizvedeni korištenjem zaliha zapadne elektronike nabavljene prije prvog vala sankcija. Masovna proizvodnja stotina satelita godišnje bez pristupa modernim, radijacijski otpornim mikročipovima gotovo je nemoguća.
- Rusija ima velik problem s proizvodnjom satelita, a istovremeno tvrdi da će za samo nekoliko godina moći proizvoditi 250 visokokvalitetnih satelita godišnje. To se jednostavno ne događa - izjavio je Luzin za Defense News.
Sumnja se da Bureau 1440 koristi svoju podružnicu u Bjelorusiji kao kanal za zaobilaženje sankcija, no to vjerojatno nije dovoljno za serijsku proizvodnju. Ruska industrija trenutno proizvodi tek oko 15 satelita godišnje, dok im je za ostvarenje ciljeva potrebno više od 250. Dodatni problem je i pad broja raketnih lansiranja, koji se smanjuje iz godine u godinu.
Bureau 1440 sada dobiva sredstva kroz savezni projekt “Ekonomija podataka i digitalna transformacija države” za razdoblje od 2025. do 2030. godine. Prema planovima, za stvaranje niskoorbitne konstelacije koja bi Rusiji osigurala brzi internet predviđeno je više od 430 milijardi rubalja. Velik dio tog iznosa trebao bi doći iz same tvrtke, ali država financira ključne dijelove, uključujući lansiranja.
Planovi su ambiciozni. Do kraja 2026. konstelacija bi trebala imati 156 satelita, do 2027. njih 292, a do 2030. ukupno 383 satelita. U slučaju veće potražnje, iz Bureaua 1440 tvrde da bi se mreža mogla proširiti na 924 satelita.
Kod Starlinka se često govori o tisućama satelita, ali jednako važan dio sustava nalazi se na zemlji. To su korisnički terminali, kompaktne antene koje se automatski povezuju s mrežom satelita u pokretu.
Bureau 1440 najavljuje da će njegovi terminali biti manji od 60 centimetara i teški najviše 15 kilograma. Masovna proizvodnja trebala bi početi 2027. godine.
To će biti jedan od najvećih testova za ruski projekt. Satelite je moguće lansirati, ali bez pouzdanih, jeftinih i masovno dostupnih terminala sustav ne može postati stvarna alternativa Starlinku. Upravo je korisnički terminal jedan od najvećih tehnoloških izazova, jer mora pratiti brze satelite u niskoj orbiti bez klasičnog mehaničkog usmjeravanja.
Za Kremlj, projekt ima više od komercijalnog značenja. Riječ je o tehnološkom suverenitetu, kontroli komunikacijskih kanala i vojnoj primjeni. Rat u Ukrajini pokazao je da satelitski internet više nije luksuz za udaljene kuće, brodove ili ekspedicije. On je postao dio bojišta.
Starlink je Ukrajini omogućio otpornost komunikacija u uvjetima masovnog uništavanja infrastrukture. Rusija sada pokušava stvoriti vlastiti sustav koji bi joj dao sličnu sposobnost, ali pod potpunom domaćom kontrolom.
