Gotovo stotinu godina nakon premijere, nijemi film Sergeja Eisensteina i dalje stoji kao jedan od najutjecajnijih i najvažnijih filmova u povijesti. Naručen kao sovjetska propaganda, "Oklopnjača Potemkin" (1925.) nadišao je svoju svrhu i postao remek-djelo koje je zauvijek promijenilo filmski jezik, a čija se snaga osjeti i danas.
Sergej Mihajlovič Eisenstein rođen je u Rigi. Djed po ocu mu je bio njemački Židov koji se obratio na katoličanstvo, baka Šveđanka, a majka iz obitelji koja potječe iz Sankt Peterburga. Upravo je to židovsko podrijetlo, ali i ortodoksni vjerski odgoj kasnije smetao mnogima u Sovjetskom Savezu. Prvo student arhitekture i inžinjerstva Ejzenštejn se prvo zaljubio u kazalište, a onda i u film.
Obožavali su ga Chaplin i Wilder
S nepune 22 godine seli u Moskvu i počinje pisati o teoriji filma i montaži, ali i pomalo snimati. "Oklopnjača Potemkin" njegov je prvi dugometražni film. Iako obožavatelji kinematografije i teoretičari znaju da je Eisenstein "Potemkina" snimio po svim pravilima komunističke propagande i punokrvnog agitpropa to mu i dalje ne oduzima na kvaliteti - riječ je o tehnički i stilski jedinstvenom i revolucionarnom djelu.
"Potemkin" je bio najdraži film i velikih zapadnih autora poput Charlieja Chaplina, Stevena Spielberga, Billyja Wildera, a njegovi su motivi sa više ili manje uspjeha 'prežvakavani' u nizu filmova, poput scene s kolicima koja jure niz stepenice koju je u svoj film "The Untouchables" inkorporirao i Brian De Palma.
Eisenstein je mnogo putovao i po zapadu i družio se s filmašima koji su ga obožavali. Mnogo je vremena proveo i u Meksiku s Diegom Riverom i Fridom Kahlo. Bio je istinski fasciniran kulturom te zemlje pa je i svoje filmove prozvao 'pokretnim mozaicima'. Tamo je htio snimiti i film "Que Viva Mexico" kojeg nikada nije završio. Trebao je to biti prikaz povijesti Meksika od indijanskih civilizacija pa sve do revolucije. Filmski povjesničar Jay Leyda kaže da je to bio njegov "najveći filmski plan i privatna tragedija".
Snimio je 13 filmova, među kojima se posebno ističe i "Ivan Grozni" koji je sniman u dva dijela, a filmove o ruskom caru naručio je sam Staljin. Diktator je bio oduševljen prvim djelom o svom idolu, no u drugom je Eisenstein prikazao Ivanovo ludilo i posredno rastakanje i kaos, što je Staljina razbjesnilo i uvrijedilo.
Film je prikazan tek u doba Nikite Hruščova, deset godina nakon Eisensteinove smrti. Pokazatelj je to da je redatelj bio uvjeren u tekovine revolucije, ali joj nije bio slijepo i bezumno odan, a svoj umjetnički kredibilitet i zanat uvijek je stavljao na prvo mjesto.
- Eisenstein je bio advokat sovjetske teorije filmske montaže koja tvrdi da poanta filma nije glatko i povezano nizanje kadrova i priče, već upravo njihova jukstapozicija i šok koji iz toga proizlazi. Smatrao je da dobra montaža počiva na ritmičkom nizanju, a ne priči. Upravo su zato njegovi likovi i bili vrlo dvodimenzionalni, veći od života, a dijalog kratak i ograničen na usklike ili parole. No, sve zajedno čini filmsko djelo koje niti danas nije izgubilo na svojoj svježini - napisao je 1998. godine sada pokojni filmski kritičar Roger Ebert.
- Posljednji puta gledao sam ga u kinu na otvorenom u Michiganu. Mislio sam da će mi biti dosadno jer znam svaki kadar, no dodatno me fasciniralo što su ostali gledatelji tijekom scena poput stupanja niz stepenice u Odesi vrištali, uzdisali i bili u stvarnom šoku - rekao je Ebert o filmu koji je zbog svoje snage bio zabranjivan i u SAD-u, zemljama zapadne Europe, ali i od strane samog Staljina kada je shvatio da je riječ o buretu baruta koje kod prave publike može zapaliti još jednu revoluciju.
Umjetnost u službi kreiranja mita
Eisenstein u filmu opisuje događaje iz 1905. godine kada se mornari na jednoj oklopnjači, tijekom povratka iz rata u Japanu, pobune radi loših uvjeta i trulog mesa. Na obali, u Odesi izmučenoj glađu, novosti o pobuni čuli su i građani. U obračun s njima dolaze carski Kozaci i uslijedi krvoproliće u kojem mornari ne staju u obranu naroda.
No kad rusko carstvo pošalje još brodova da unište pobunjene pomorce, mornari odbijaju pucati na 'svoje' i puštaju pobunjenike da otplove. Lenjin je taj postupak opisao kao prvi dokaz da u svojoj revoluciji proleterijat može računati i na pomoć državnih struktura. Spomenuta pobuna u Sovjetskom je Savezu smatrana uvertirom u revoluciju koja je uslijedila 1917. godine.
Zanimljivo je to da je 'pokolj u Odesi' potpuni izmišljena epizoda, bez imalo povijesnih temelja. Glavni pobunjenik Grigorij Vakulenčuk bio je stvarna ličnost, no njegov je lik i djelo izmanipuliran kako bi najbolje služio komunističkoj propagandi. Ejzenštejnov filmski briljantan prikaz pokolja u kojem se falange Kozaka spuštaju niz stepenice i bez milosti pucaju na građane, ubijena majka čije dijete u kolicima juri niz stepenice, i neviđena brutalnost carske Rusije prikaz su događaja koji se - nikada nije odvio.
- Nije bilo pobune u Odesi niti masakra na stepenicama. Potpuna izmišljotina. Ako danas dođete u Odesu vidjeti ćete da nitko ne slavi spomenute 'dgađaje', tužni smo i žalosni što je 80 posto naše povijesti izmišljotina - kaže povjesničar, filmski kritičar i, kako sam kaže, ukrajinski nacionalist Eduard Scheglov.
Neki povjesničari tvrde da se dio građana pobunio zbog mjeseci gladi, no da masakra sasvim sigurno nije bilo, a mornari su se predali nakon vrlo kratke, i vrlo neuspješne pobune, dok su Potemkin raznjeli saboteri nekoliko godina kasnije.
- Svaka revolucija treba svoje heroja, a ako ih nema onda ih izmisle. Boljševici su bili vrhunski majstori u tome. Imate školarca Pavlika Morozova koji je, navodno, izdao vlastitog oca zbog anti-sovjetske djelatnosti, pa Aleksandra Matrosova koji se bacio pred njemački mitraljez kako bi spasio drugove - kaže Scheglov.
Gradom danas lutaju turisti koji plaćaju kako bi obišli mjesta gdje je Ejzenštejn snimao film, stali kraj kipa Vakulenčuka ili se uspeli Potemkinovim stepenicama.
Nepostojeći je pokolj lansirao vrlo stvarnu društvenu, ali i filmsku, revoluciju, a katalizator i pokretač je bio neosporni kreativni genij Sergeja Eisensteina koji je jednako relevatan i moderan i poslije svih ovih desetljeća.
Film opasniji od oružja
"Oklopnjača Potemkin" zamišljen je kao propagandni alat koji je trebao nadahnuti radnike i seljake desetkovane građanskim ratom. Korištenjem snažnih vizuala i minimalnih natpisa, film je bio razumljiv i nepismenoj publici.
Njegova moć bila je tolika da su ga se vlade diljem svijeta bojale. Bio je zabranjen u brojnim zemljama, uključujući Francusku i SAD, a u Velikoj Britaniji je nosio titulu najduže zabranjenog filma u povijesti. Čak ga je i Staljin u jednom trenutku zabranio, kad pobuna više nije bila u skladu s partijskom linijom. Koliko je bio opasan, možda najbolje svjedoči izjava nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa, koji ga je nazvao "čudesnim filmom bez premca". Izjavio je kako bi "svatko tko nema čvrsto političko uvjerenje mogao postati boljševik nakon što pogleda film".
