Vaš otac je bio dobar s Jurom Francetićem?
Tako je. On je razgovarao s bratom Jure Francetića, koji je živio u La Plati, u Argentini. Postojala je priča da je u benzin Jure Francetića netko stavio šećer i da se zbog toga srušio. Francetićev brat bio je uvjeren da ga je Pavelić dao ubiti. Jer Francetić je jednako kao i moj otac, htio ići protiv Talijana. Tu je ideju njegovalo puno ustaša – moj otac, moj djed, Francetić, mnogi drugi… Kako je moj djed bio ađutant Svetozara Borojevića u Prvom svjetskom ratu, on je imao prilike vidjeti kako Talijani u puno navrata bježe s ratišta, nisu bili impresivni kao ratnici, kao borci i vojnici. Govorio je Paveliću: 'Poglavniče, ako krenemo protiv Talijana, oni će se raspasti'. No Pavelić ga nije htio ni čuti.
Je li se Francetić mislio pridružiti partizanima? Čuju se i takve teze.
Za te teze nisam čuo. Nije mi poznato.
Vi ste jednom rekli da je vaš otac u povijesnom smislu imao pravo iako je politički bio u krivu, a da je s Pavelićem stvar stajala obrnuto?
Trebam to elaborirati?
Pa ja bih vas molio.
No povijesno, moj otac je imao pravo jer se pokazalo da bi oni koji bi išli protiv Osovine, kao ustaški partizani, došli na stranu pobjednika. To bi bilo i etički. Uvijek se pitam: zašto se Hrvatska vojska predala na Bleiburgu, zašto se nije borila. I tako i tako bi stradali, ali bi bar stradali u bitki. I tako svjedočili da su pali kao borci i branitelji hrvatske države. Umjesto Bleiburga bila bi jedna neuspješna ali ipak domovinska bitka. Židovi i oni su bili destinirani od nacista na pokolj, ali ipak su se dignuli protiv Hitlera u Varšavskom ustanku. Ponos njima… Ovako su došli kao govedina, na pokolj. I Pavelić je bježao. Sigurno se sjećate Ciligina opisa Pavelića kao hajduka koji bježi...
Je li Pavelić uopće trebao povlačiti tolike ljude za sobom?
A kamo bi išli?
Nikamo. Mogli su ostati.
I tako i tako bi ih pobili. Đilas je kazao: 'Bez Bleiburga ne bi bilo Jugoslavije'.
Jeste li upoznali Đilasa?
Nisam. Ja nisam imao veze ni s Jugoslavenima, ni s Pavelićem ili, kako bi moj otac rekao, s Pavelićevim trabantima. Otac se u emigraciji nije bavio politikom.
Vaš otac je Pavelića upozoravao da Jasenovac treba zatvoriti.
Pa to piše u njegovim memoarima, da je Pavelića upozoravao kako je logor 'sramota', dok mu je Pavelić uzvratio da je logor 'narodna potreba'. (Evo i citata: 'Po ponašanju i izjavama Luburića u svibnju i lipnju 1942. razabrao sam da je on teško bolestan, i da se u logoru događaju stvari koje se ne može opravdati. Tada sam Paveliću – a znao je to i dr. Artuković – predložio, da se Luburića odmah pošalje u Slovačku na odmor, logorska straža povuče i zamijeni s oružništvom. Bez uspjeha.
Dva mjeseca kasnije svratio sam ponovno pozornost dr. Pavelića na potrebu raspusta logora, koji je već postao javni skandal i prava narodna sramota. Odgovor je bio uvijek isti: logor je državna potreba'. 'Ustaštvo je', dodao je kasnije, 'bilo samo tragična farsa pravaštva. Ante Pavelić bio je negacija i antipod Ante Starčevića. Ustaštvo je odbacilo državno pravo i, namjesto njega, postavilo totalitarnog idola, koji nas je preko Rimskih ugovora i Vinice, odveo ravno u Bleiburg.')
Čitao sam u jednoj neporecivo objektivnoj raspravi da ga je ta informacija potpuno šokirala i da je razgovarao s nekim predstavnicima Crkve. Nadao se da bi intervencijom Crkve to moglo biti spriječeno. Ali nije se javno angažirao. Znam da je tajnik zagrebačkog rabina, Emil Schwarz, jednom prilikom dao intervju u kojemu svjedoči da je Slavko Kvaternik protežirao u vrijeme NDH deset židovskih obitelji, među ostalim i njegovu. Moj otac je Schwarza informirao da ga traži Gestapo, i tako mu omogućio bijeg.
Također, brat mojeg djeda, Ljubo Kvaternik, koji je bio veliki župan u Bihaću, pomogao je rabinu Schlesingeru da pobjegne preko granice. On je isto bio pred izručenjem Titu, pa je intervencija Schlesingera to spriječila. Ali znate, to su bili privatni potezi, koji nekako spašavaju privatnu osobu, ali ne smanjuju previše javnu i političku odgovornost. Pitam se zašto Dido nije reagirao kao u slučaju Jasenovca...
Vaša obitelj je dijelom židovska?
Da, da, svakako. Josip Frank se pokrstio sa 17 godina, on je moj pradjed. To su židovi koji su konvertirali na katolicizam. Imali su vilu u Praškoj, Valeria Aurelia, tako se zvala. Iza sinagoge, moj pradjed je imao kuću i ured, u njoj je sad osiguranje. Oni su tamo živjeli, na prvom katu.
Koliko vam je otac govorio o tom razdoblju?
