Na suđenju za ubojstvo iz 1983. hrvatskog emigranta i jednog od najviših Ininih menadžera Stjepana Đurekovića, bivši Udbin agent Vinko Sindičić otkrio je da su ubojstvo počinili službenici Službe državne sigurnosti Luka Sekula i Branko Bijelić. U svjedočenju na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu Sindičić je potom zabio još jedan čavao u slučaj optuženog Josipa Perkovića.
"Josip Perković nije izabrao ubojice nego osobe koje su izabrale ubojice. Samo ubojstvo su izvršili Branko Bijelić i Luka Sekula", svjedočio je Sindičić, a na pitanje tko su ti ljudi koji su izabrali ubojice, Sindičić je odgovorio da su to bili Blagoje Zelić u Splitu i Salkan Merdžadić u Rijeci. Ako sudac Manfred Dauster prihvati Sindičićevo svjedočenje, to će biti napokon utvrđena zapovjedna vertikala.
Josipa Perkovića, kao čovjeka koji je godinama vodio odjel za borbu protiv neprijateljske emigracije SDS-a, i njegovog nadređenog prvo na republičkoj, a potom i saveznoj razini Zdravka Mustača, njemačko je pravosuđe godinama tražilo zbog sumnje u umiješanost u ubojstvo Stjepana Đurekovića iz 1983. u garaži u Wolfratshausenu u kojoj je Đureković imao svoju tiskaru.
Kako je Đureković ubijen u Njemačkoj, s ulaskom Hrvatske u EU njemačko tužiteljstvo pokrenulo je protiv njih europski uhidbeni nalog nakon što se apsolutno nijedna hrvatska vlada nije pretrgla u suradnji s traženjem Njemačke da konačno rasvijetli taj zločin.
Perković je 1990. dočekao kao politički šef u SDS-u, a smjenu vlasti je prošao neokrznut, postavši prvo zamjenik ministra, a potom i savjetnik za sigurnost u MORH-u. 1991. je elegantno zamijenio stranu, sudjelovao u kreiranju mnogih struktura, agencija, i mehanizama u mladoj Republici Hrvatskoj, te je bio bliski suradnik i Tuđmana i Gojka Šuška.
Prije tri godine je ARD u prilogu, koji se bavio i Perkovićem, zaključio da su "bivši jugoslavenski tajni agenti nakon 1991. ostali na sličnim pozicijama u MUP-u i promijenili stranu, ali obavljajući iste brutalne zadatke". ARD je naveo 22 pobijena hrvatska politička emigranta tijekom 70-ih i 80-ih godina.
U slučaju Đureković čak nije ni riječ o klasičnom ubojstvu političkog neprijatelja, kamoli militantnog kao što je bio slučaj s nekim pripadnicima ustaškog pokreta u emigraciji, nego ponajprije o eliminaciji svjedoka koji je razotkrivanjem lopovluka u naftnoj industriji mogao stajati političke karijere ni manje ni više nego Miku Špiljaka, člana predsjedništva SFRJ, a od svibnja 1983. i njezina predsjednika.
Barem je tako utvrdio sud u obrazloženju pravomoćne doživotne kazne Krunoslavu Pratesu koji je 1983. izvjesnom ubojici predao ključ od Đurekovićeve garaže. Sud je utvrdio da je 1982. Špiljak junior bio na putu na robiju jer ga je SUP, odnosno policija, istraživao zbog uzimanja basnoslovnih provizija na isporuke nafte koje je na svoju ruku i za svoj račun naplaćivao od stranih dobavljača.
Đureković, kaže sud, kao direktor marketinga Ine nije bio nikakvo posebno cvijeće, pa je navodno i on u manjoj mjeri sudjelovao u uzimanju postotka od narodne imovine. Tako se došlo do trenutka u kojem je tata Špiljak iz nekog razloga zaključio da će Đureković istražiteljima sve ispričati kako bi se izvukao uz što manju kaznu. A to bi značilo trenutni izgon starijeg Špiljaka sa svih pozicija u političkoj i partijskoj eliti.
Sud tvrdi da je Špiljakov pokušaj da to "riješi" na teritoriju Jugoslavije propao, jer nitko nije bio lud ubijati po Jugoslaviji, te je stoga pala odluka da se Đurekovića zastraši da će ga kriminalna istraga uništiti, kako bi ga se natjeralo na bijeg u Njemačku, gdje mu je živio sin. S pravom se pretpostavljalo da će se tamo baviti hrvatskim nacionalističkim temama kojima je bio sklon odranije, pa će to poslužiti kao paravan za likvidaciju preko Perkovićevog II. odjela SDS-a.
Prema obrazloženju pravomoćne presude Vrhovnog zemaljskog suda u Münchenu od 16. srpnja 2008., tako je i bilo, a za organizaciju je bio zadužen Josip Perković. Perković je navodno sudjelovao i u sazivanju Prvog općeg sabora HDZ-a 1990., pa čak i osobno dočekao povratak Gojka Šuška na aerodromu pri povratku iz egzila. O njegovim navodnim privatnim arhivima o svemu i svakom što je mogao skupiti tijekom 30 godina, isplele su se prave legende.
Dok se Nijemci nisu žestoko dohvatili njegovog slučaja, Perković je ostao neokrznut istragama i DORH-a i POA-e i policije u Hrvatskoj. Sud u Münchenu je nakon tri godine opstrukcije sa svih razina hrvatskih vlasti – od pravosudnih, preko Vlade i premijera do diplomacije – zaključio da "Hrvatska ne želi izvršiti tražena ispitivanja". Bilo je to užasno kompromitirajuće po hrvatske vlade i lijevog i desnog centra, i HDZ-a i SDP-a.
Ulaskom Hrvatske u EU to se, međutim, apsolutno promijenilo i Njemačka je dobila pravosudni alat za dočepati se i Perkovića i Mustača, čemu se više nitko ni u Zagrebu nije mogao oduprijeti. A pokušalo se famoznim Lex Perkovićem, praktično u posljednji trenutak ulaska u EU. Neuspješno. I tako se sada sudi i Perkoviću i Mustaču. Pritom mnogi očevici vremena Perkovića prozivaju za nastavak brutalnosti, sad po drugoj liniji odanosti, i nakon 1990.
Nikakvo cvijeće nije ni svjedok Vinko Sindičić. On je svojedobno u Škotskoj odgulio 10 godina zbog pokušaja ubojstva emigranta Nikole Štedula. Bio je optužen i za ubojstvo Bruna Bušića, ali je 2000. oslobođen. Na suđenju Krunoslavu Pratesu u Münchenu, što je bio uvod u postupak protiv Perkovića i Mustača, zbog sudjelovanja u Đurekovićevom ubojstvu i koje također tereti optužene Perkovića i Mustača, Sindičić je naveo upravo sve ono što je dovelo do Perkovića.
No, koju godinu poslije svjedočenje je povukao, da bi sad na sudu objasnio i zašto. "Perković me je nazvao i rekao da kod državnog odvjetnika u Berlinu poništim svoju izjavu pred sudom u Münchenu. Za povlačenje svjedočenja mi je Perković dao 13.000 eura", rekao je Sindičić i dodao da je Perković financirao i obranu Pratesa, te da su njemu, Sindičiću, u posljednje vrijeme stiglo mnoštvo prijetnji.
Sindičić je nadalje kazao da spoznaje iz slučaja Đureković ima jer je nakon ubojstva Đurekovića Centralni komitet SKJ osnovao komisiju koja je trebala istražiti okolnosti pod kojima je provedeno ubojstvo, a on je bio član te komisije. Tom prilikom mu je optuženi Josip Perković iznio detalje vezene uz Đurekovićevo ubojstvo.
