S dvadeset godina bezlične karijere, u kojoj nema ni jedne markantne rečenice, ni jedne velike geste ili poteza dostojnog divljenja, Dubravka Šuica idealno se uklapa u pojam koji su Rusi smislili u starom režimu - "aparatčik". To je lametrijevski čovjek-stroj, političar bez boje i mirisa, bez osobina, osim jedne jedine, ali nenadoknadive - apsolutne, slijepe poslušnosti. Razdraganu od sreće, Dubravku Šuicu vidimo kako, pored Ive Sanadera, početkom dvijetisućitih pobjednički diže ruku u zrak. U sličnoj, euforičnoj pozi nalazimo je pored Jadranke Kosor, blistava od sreće stoji pored Tomislava Karamarka, Andreja Plenkovića - a kako je mlada, možda je sutra vidimo i pored Mire Kovača, Davora Ive Stiera ili nekog trećeg šefa te organizacije koju tvori dvjesto tisuća Zeliga. Vođe prolaze, Šuica ostaje, trajno razdragana.
8457
prikaza
Sindrom Šuice: Kako je profesorica zaradila milijune
Nije joj važno gdje će raditi u politici, važno joj je samo da nešto radi
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
