Planovi o podjeli Sirije spominju se već nekoliko godina, više manje sramežljivo. Sada je, međutim, tekst o tome u Foreign policy magazinu napisao James Stavridis, američki umirovljeni general mornarice koji je do 2013. bio glavni vojni zapovjednik NATO snaga.
Podjela te zemlje, kako je on zamišlja, slijedila bi trenutnu ratnu situaciju u toj zemlji i ne bi se obazirala na etničku i vjersku situaciju prije rata. Ako je takav prijedlog nekoga na nešto podsjetio, Stavridis je otvoreno usporedio rat u Siriji s raspadom Jugoslavije, te je kao jedno od rješenja spomenuo model po kojem su svjetske sile 1995. u američkom Daytonu organizirale podjelu Bosne i Hercegovine.
Razlog za takve stavove Stavridis nalazi u tome što rat u Siriji traje već više od tri godine, te prvenstveno u tome što se SAD i Rusija ne mogu dogovoriti o budućnosti predsjednika Sirije Bašara al-Asada. Za Siriju ne vjeruje da bi više ikada kao jedinstvena država mogla pobjeći iz okvira promašene države, ali s se druge strane ne obazire na to da se dvije zemlje na čiju se podjelu poziva, Irak i BiH, također ne mogu drugačije doživjeti nego kao promašene odnosno nefunkcionalne države.
Podjela koju general Stavridis spominje značila bi osnivanje alavitskog entiteta koji bi obuhvaćao sva sadašnja područja pod kontrolom sirijske vlade, znači potez od Dere na jugu, preko Damaska, Homsa, Hame, Alepa i cijele sirijske mediteranske obale. To što je od svih tih područja samo mediteranska obala izvorno alavitska, dok je ostalo vjerski pretežno sunitsko, on ne smatra problemom.
U alavitskom dijelu, također, svoje bi utočište u tom slučaju trebali pronaći i svi sirijski kršćani. Slijedi manja enklava na jugu naseljena Druzima, Kurdski dio koji bi obuhvaćao cijeli istok i sjever Sirije, te središnji dio, kojim sada divlja ISIL, kao područje pod trenutno nepostojećom sunitskom umjerenom vladom.
Tu nastaje gadan problem zato što niti bi Turska, posebno ne pod Erdoganom koji protiv Kurda pomaže al Kaidu, a navodno i ISIL, pristao na takvo što, a i pokazalo se da je svaka pobunjenička skupina sunita koja ima određenu dominantnu vjersku agendu, u stvari vjerski fundamentalistička.
Definitivni problem u takvoj jednoj podjeli UN-ove članice jest i to što je u sirijsku krizu uključeno nekoliko politički i vojno bitnih i moćnih država koje svaka u svojim okvirima ima problema s vlastitim secesionističkim pokretima; Velika Britanija, Rusija, Španjolska, Turska itd. Stavridis priznaje i to da takva podjela neumitno za sobom povlači i etničko čišćenje do jučer multietničkih i multireligijskih područja, što je u velikom dijelu tisućljećima bila jedna od najblistavijih odlika te bliskoistočne zemlje.
Od prije nekoliko dana u Siriji je na snazi primirje, vrlo složeno, vrlo osjetljivo, ali takvo koje se ipak u velikom dijelu uglavnom poštuje. Primirje se ne odnosi samo na terorističke skupine i pokrete poput ISIL-a i al-Kaide, kao i na sve one koji će se tijekom tog primirja pokazati kao suradnici tih dviju grupacija jer će ga kršiti.
Primirje pokazuje već i svoje prve konkretne rezultate. U pokrajini Hami čak nekoliko stotina naselja pod pobunjenicima pristupilo je vladinom programu nacionalnog pomirenja, što znači brisanje odgovornosti zbog ratovanja protiv vlade, s izuzetkom onih koji su počinjali zločine ili se sudjelovali u terorističkim napadima.
Ipak, podjela, po svemu sudeći, i dalje ostaje temelj politike u sjeni SAD-a u Siriji. Prije nekoliko dana je glasnogovornik State Departmenta John Kirby izjavio da se ne slaže s tvrdnjama da primirje koje se uglavnom poštuje umanjuje mogućnost ili nužnost političke podjele te zemlje.
