Smisao Božića u bogatoj Europi - je li im Bog bitan?

Ima jedna polušaljiva scena u Jacksonovu filmu “Hobit: Neočekivano putovanje” (2012.), kad mladi hobit Bilbo Baggins prvi put susretne uglednog čarobnjaka Gandalfa Sivog. 

Nakon što ga je Bilbo fino i kulturno (kako to i priliči jednom hobitu) pozdravio s “Dobro jutro”, Gandalf mu je zainteresirano odgovorio: “Kako to mislite? Je li Vi meni želite dobro jutro ili smatrate da je jutro dobro, bez obzira na moje želje? Ili možda želite reći da se Vi dobro osjećate? Ili da je ovo jutro kad treba biti dobar?”. Ovih se dana naveliko čestita Božić. Kad jedni drugima čestitamo “sretan Božić”, što time zapravo želimo reći? 

Već neko vrijeme ne slavim Božić, barem ne na ovaj konvencionalno uvriježen konzumeristički način. Koliko se god trudio, teško uspijevam pronaći smisao u moru božićnih sajmova, ne odviše zanimljivih božićnih koncerata, prisilnih božićnih obiteljskih skupova i nenadahnutih liturgijskih slavlja koji bi trebali upućivati na nešto smislenije, životnije i veće od onoga što nam se trenutačno nudi. 

CVATU Life Većina Crkvi gubi vjernike, ali ova ih ima sve više

Apropos teme, prije desetak dana sam imao čast razgovarati u Grazu s dvije različite skupine mladih ljudi te s njima raspravljati o smislu i poruci Božića za čovjeka 21. stoljeća. 

Moram priznati da su me oba susreta prilično iznenadila i ostavila bez teksta. Prvi susret je bio s četrdesetak srednjoškolaca islamske vjeroispovijesti koji su u sklopu jednog školskog projekta imali zadatak upoznati se s temom kršćanskog Božića i kršćanskog poimanja Boga općenito. Nakon što sam im predstavio kršćanski koncept Boga, došlo je do zanimljive rasprave.

Moram ovdje naglasiti kako je jedna polovica skupine bila iznimno pristojna, pažljiva i zainteresirana za temu, dok je druga polovica, mahom sastavljena od mladih muslimana iz arapskog svijeta, bila u početku prilično distancirana i oprezna, nepotrebno zajedljiva te potom agresivna i (pre)glasna. Budući da i sam radim s mladim umovima, nisam im taj ispad previše zamjerio i uzeo za zlo. 

U svakom slučaju, njima je bila apsolutna neprihvatljiva teza da bi Bog čovječanstvu mogao biti blizak u Isusu i da je najveći njegov dar nama ljudima upravo - naša sloboda. Drugi susret je bio sa studentima Pedagoške visoke škole u Grazu. Nakon što sam ih zamolio da podijele sa mnom njihove dojmove i spontane misli o Božiću, zaintrigiralo me što nitko od studenata u dvadesetak minuta božićnog brainstorminga nije spomenuo duhovnost ili Boga. 

Nakon što sam ih upitao zašto je to tako, odgovorili su mi da im “to (čitaj: Bog/duhovnost/religija) i nije toliko bitno”. Zanimljivo je da između mladih muslimana i mladih katolika u Grazu nisam primijetio drastičnu razliku: i jedni i drugi imaju problem prihvatiti ideju da bi nam Bog na neki način mogao biti blizak. I razumijem ih. 

Nije izmišljeno Znanost Tri povijesna dokaza da je Isus doista postojao

Nije lako razumjeti kako radikalno (i zašto) je Isus promijenio naš pristup Bogu i religiji općenito. Teško je pojmiti Isusov liberalniji pristup Bogu i religiji, pogotovo ako ste odgojeni doživljavati božanstvo u dominantno patrijarhalnom i imperijalističkom tonu ili ako potječete iz jednog religijski indiferentnog postsekularnog društva kakva je danas naša Europa. 

Sociološke analize pokazuju kako mladi Europljani sve više gube interes kako za kršćanstvom, tako i religijom općenito. Pored toga što im je sve to previše apstraktno i strano, današnji Europljani smatraju da i bez intervencija neke više sile mogu voditi potpuno smislen i ugodan život. Što je jedno društvo bogatije i uređenije, to u njemu više opada društveni utjecaj religija. 

Bogatstvo i kvalitetan životni standard omogućuju naime građanima više mogućnosti za slobodne aktivnosti i vlastito samoostvarenje. Bog u jednom takvom društvu načelno nije ni potreban ni nešto previše tražen. S druge strane, utjecaj tradicionalnih religijskih zajednica već je desetljećima u slobodnom padu i one snažno gube na društvenoj važnosti. 

Unatoč tome što Katoličkoj crkvi u zapadnoj Europi financije i nekretnine ne predstavljaju problem, činjenica je da joj kronično nedostaje autentičnosti i zamaha. Nikako joj ne polazi za rukom doprijeti do mladih Europljana. 

Crkva je s jedne strane društveno prepoznata zbog svojeg karitativno-humanitarnog angažmana, no taj aktivizam i nije ekskluzivno kršćansko-katolički produkt kojim se ne bi mogle baviti sekularne humanitarne organizacije, ako ne čak i uspješnije od same Crkve. 

Klasik Kultura Božićna pjesma zbog koje je rat stao na tri minute

Jedna od prednosti Katoličke crkve u Europi su i privatne katoličke škole: većinom religijski indiferentni roditelji čekaju u redovima kako bi vlastitu djecu upisali u crkvene gimnazije, ali ne zato da bi im djeca bila što bolji vjernici, nego da steknu najbolje moguće obrazovanje. Zahvaljujući “neobaveznim” projektima sa strane, Katolička crkva u Europi, ali i domaća (etno)Katolička crkva u Hrvatskoj, stvorila je sebi više paralelnih svjetova, uz pomoć kojih uspješno ignorira činjenicu da je dezorijentirana i da nije sigurna što točno ponuditi europskom društvu 21. stoljeća.  

No kad sam studente pedagoškog fakulteta, koji iz različitih razloga nemaju previše zajedničkog s Crkvom, prilično nediskretno upitao idu li u crkvu, većina je odgovorila: “Da, za Božić”. Nedavno preminuli njemački teolog Johann Baptist Metz je religiju nazivao “prekidom”. 

Neovisno o tome vjeruje li netko ili ne, činjenica je da Božić jedinstvenim raspoloženjem prekida uhodani tijek godine i nudi nam neke nove mogućnosti i perspektive. Kad sam rekao da razumijem sve one koji ne mogu/odbijaju pojmiti da bi nam Bog mogao biti blizak u Isusu, nisam iznio floskulu. Jedan dio života sam i sam bio takav. Vrijeme velikih utopija je iza nas. Nada u jedinstveni društveni i gospodarski pravedan svijet je de facto poražena. Potencijalni ratovi i konflikti te politički egoizam su naša stvarnost. 

Kršćani vjeruju da se Božje lice na Božić iščitava na licu jednog djeteta. U praznoj niši božićne čarolije svijetli život i gubi se u malenosti jednog djeteta. “Undercover” Bog se skriva u ranjivosti jednog djeteta koje se prepušta ljudima na milost ili nemilost. Ovaj Bog ne sužava vidike, ne plaši i ne oduzima dah. 

Drago Bojić Kultura "Samoproglašeni karizmatici zakrčuju ljudima put do vjere"

On otvara nova prostranstva i onima koji ga shvate ozbiljno daje neke nove perspektive: s jedne strane nam omogućuje kako promatrati i pristupiti fenomenu “Bog”, dok nam s druge strane pomaže uhvatiti se u koštac s izazovima vlastitog vremena. I života. Novorođeno dijete je realizirana nada i utjelovljena ljubav. U antičkom svijetu nije bilo ništa ranjivije od života novorođenog djeteta i njegove majke. Tad je i sam porođaj predstavljao izvjestan rizik kako za dijete, tako i za majku. 

Dakle, prije nego što se dijete nauči brinuti samo o sebi, njegov život je u rukama drugih. Slično vrijedi i danas: život jednog djeteta ovisi o onima koji se brinu za njega. Generalna skupština je prije točno trideset godina donijela Konvenciju o pravima djece. Prije prihvaćanja Konvencije o pravima djeteta nije postojalo široko prihvaćanje temeljne veze između dobrobiti djece i snage društava u kojima žive. 

Ovaj zajednički projekt Ujedinjenih naroda je snažno istaknuo da se ljudska prava ne odnose samo na odrasle te da i djeca imaju pravo na život, obrazovanje, zdravlje, pa čak i pravo na igru. Dječja prava također uključuju i pravo na obitelj te zaštitu od nasilja i diskriminacije. 

U svakom djetetu krije se odsjaj božanskog. Ono Božićno dijete iz Betlehema će kasnije pokazati svoju ranjivost, osjetljivost na patnju i nemoć ugroženih skupina društva. Ono će također upozoravati na nedostatak prava i pravde koji pripadaju siromašnima. Dijete iz Betlehema će kasnije pokazati svoju ranjivost te osjetljivost na patnju i bespomoćnost ugroženih skupina društva, čime će samo pokazati da je Bog najprisutniji upravo u onima najmanjima. 

Biznis Kultura Uspon i pad božićnih pjesama: Rade ih samo za starce

Dijete će kasnije postati putujući propovjednik i vjesnik jednog boljeg i drugačijeg svijeta pa će ga vladajuće elite pogubiti kao političku prijetnju i sigurnosni rizik. No smrću čovjeka ne umire i njegova ideja. Elite nisu mogle ubiti nadu u promjenu. 

Ta nada preživljava već tisućama godina u svim onim ljudima koji se ne boje suprotstaviti nepravdama i ugnjetavanju onih najugroženijih. Božić nije tek jedna od onih starih simpatičnih metapriča, nego radikalna kritika našega društva i naših odnosa. 

Nije ovdje riječ o izboru “manjeg zla” ili o malo manje nepravde, malo manje nasilja i malo manje društvenih nejednakosti. Riječ je o imperativu promjene svih nepravednih odnosa. 

“Allahu ekber.” Slažem se s onom grupom srednjoškolaca islamske vjeroispovijesti. Bog je zaista velik. Ali nije velikom u nasilju i teroru “svojih”. Nije velik u prosipanju sile i ograničavanju tuđih sloboda. Nije velik u aroganciji i pumpanju velikih brojeva. Bog se pokazuje velikim u svojoj nezaštićenosti i ranjivosti. 

Bog je undercover. Ne samo tad, nego i danas. Skriva se među izgubljenima i oštećenima našega vremena. Isto kao što su pastiri prepoznali Boga u liku ranjivog djeteta, tako ga i mi danas prepoznajemo u svima onima koji su na bilo koji način odbačeni, ugnjetavani i zarobljeni. 
Cervantes kroz lik Don Quijotea govori “najluđe od svega je vidjeti život onakav kakav jest, a ne onakav kakav bi trebao biti”. Nije ovdje uopće bitno vjerujemo li u Božić (ili Boga) ili ne, nego jesmo li spremni prepoznati onoga tko je ugrožen i nezaštićen te mu pomoći. To je smisao svega. To je Božić.