Jedina gora vijest za hrvatske socijaldemokrate od one da SDP tavori na najnižem rejtingu u posljednje tri godine, jest reakcija Davora Bernardića, stranačkog šefa, na poražavajući rezultat. Prije samo tri mjeseca ankete je više samozadovoljno nego opravdavajući se komentirao rekavši da rejting nije bitnije pao otkako je on preuzeo stranku. Ovaj put se, međutim, tim istim anketama narugao.
Rekao je da su one „čudo, jer pokazuju da velika većina građana ne odobrava politiku vladajućih, a oni i dalje stoje odlično“. Pritom je Bero mogao nešto zaključiti i o sebi iz činjenice da puno više građana radije odabire čak i takav HDZ od lijeve stranke dok je on vodi. Činjenica je da SDP klizi prema podrumu popularnosti, slično kao i glavne stranke lijevog centra diljem EU. Samo što su razlozi za to u svakoj pojedinoj članici EU-a donekle specifični, a konačan zaključak za hrvatski SDP je malo je reći katastrofalan.
Najgori pad do sada pretrpjela je Socijalistička partija u Francuskoj. Prije niti šest godina François Hollande postao je predsjednik republike na čelu takve stranke koja je sa skoro 30 posto glasova držala i gornji i donji dom parlamenta i većinu regija u Francuskoj. Pet godina poslije stranka je toliko pala da je Hollande postao prvi predsjednik moderne francuske republike koji nije tražio reizbor.
Stranački kandidat za predsjednika na izborima Benoît Hamon bio je tek peti, a u parlamentu socijalisti su sa 280 zastupnika pali na samo 30 koliko je nosilo nevjerojatnih 6,4 posto glasova. Bio je to trenutak u kojem je nastao izraz „pasokifikacija“, prema grčkom PASOK-u, povijesno velikoj grčkoj stranci lijevog centra koja je 2009. sama odnijela 43,9 posto. Nakon eksplozivne erupcije dužničke krize i otkrića korupcije jedva zamislivih razmjera, praktično nacionalnog bankrota, PASOK se strmoglavio na 6,3 posto.
Na red je došla SYRIZA, sasvim lijeva stranka, nešto su ugrabili i ekstremni ljevičari, točnije komunisti. Konzervativci su pak dio glasova izgubili u korist pronacističke stranke Zlatna zora. U Francuskoj se ljevica doslovno raspala. Njemački SPD, politička snaga ugrađena u same temelje moderne Europe, dovela se dotle da nemoćno gleda kako desničarski AfD sa svojim nekad i redikulozno pronacističkim pojedincima još malo pa puše za vratom. U Nizozemskoj se ljevica atomozirala. A razloga je mnoštvo.
Sve je djelovalo odlično na prijelazu stoljeća, u eri Tonyja Blaira i Gerharda Schrödera, u doba EU-entuzijazma i takvog rasta BDP-a da glasačima lijevog centra nije previše smetalo niti sve otvorenije skretanje europskih socijaldemokrata prema liberalnom centru. Takva slika raspala se 2008. s financijskom krizom, rastom nezaposlenosti, padom standarda, padom javnih usluga poput zdravstva, obrazovanja.
Pa su se na to sve nadovezali dežurni tragatelji za dežurnim krivcima poput imigranata, globalizacije, odjednom se pojavio napumpani strah od objektivno nepostojeće europske kulturne ugroženosti. U novim ekonomskim odnosima na Zapadu, pa i u svijetu, novoj geopolitičkoj multilateralnoj situaciji, lijevi centar diljem EU-a uopće se nije snašao. I još se traži.
Negdje je na tome barem donekle profitirala antiestablišmentska ljevica, poput Podemosa u Španjolskoj, ali najviše od svega nabubrila je do nezabilježenih razmjera krajnja desnica, rasistički i krajnje nacionalistički populizam, novovijeki praktično fundamentalistički kršćanski fundamentalizam. Danas imamo EU u kojoj Orban Mađarskom vlada poput vođe, u kojoj Poljska ima vladu koja je odavno u kaznenom prostoru u napadu na građansko društvo.
I malo tko je još zadovoljan. Čak i u skandinavskim zemljama lijevi centar pomalo gubi podršku, dok rastu stranke kojima ne smeta čak niti organiziranje uličnih vodova „samozaštite“ od fantomske rasne opasnosti. Jedan od desničara koji je u takvoj EU jako profitirao bio je Geert Wilders u Nizozemskoj sa svojom Strankom slobode (PVV), čovjek sasvim na liniji primjerice s Marine Le Pen, AfD-om i sličnom scenom.
Tamošnja Laburistička stranka (PvdA) pala je na jednim izborima ove godine s oko 25 posto na samo 5,7 posto. Nizozemska se ipak pokazala kao zemlja u kojoj je konzervativno krilo politike toliko građanski svjesno da je Wilders ipak ostao izvan vladajućih koalicijskih pregovora. Tu se dolazi do paradoksa.
I u Francuskoj i u Nizozemskoj lijevi centar se totalno raspao, a na vlasti su ostali ili strogi centristi (Emmanuel Macron u Francuskoj) ili građanski konzervativci (u Nizozemskoj) koji su odoljeli strankama desnice, nekad i radikalne, političarima otvoreno oduševljenima i Donaldom Trumpom i Vladimirom Putinom, koji su se u stanju sporazumjeti s Orbanom i sličnima.
A u Njemačkoj gdje SPD čak nije niti izgubio toliko puno – sa 25,7 posto pao je na 20,5 posto glasova na izborima ove godine, politička scena je posljedično zaprijetila da se puno gore raspadne. Angela Merkel očajnički je pregovarala o koaliciji s liberalima iz FDP-a i Zelenih, da bi pregovori propali jer FDP i Zeleni danas naprosto nikako ne idu u isti koš.
I odjednom su se opet zakotrljali pregovori između CDU-a Merkelice i SPD-a, iako je baš takva koalicija i dovela SPD do najgoreg rezultata od Drugog svjetskog rata. Nakratko je rejting SPD-a poskočio s izborom novog predsjednika stranke Martina Schulza. No, bilo je to kratkog daha, taman toliko dok se nije ispostavilo da SPD nije dovoljno čvrst, možda niti dovoljno crven, koliko to smatra da im treba sloj građana u Njemačkoj koji žive od vlastitog rada.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
hdz vodi u propast državu