Sotonistička histerija u kojoj su nastradali mnogi nevini

Stanford je jedno od najprestižnijih sveučilišta na svijetu, akademski inkubator inženjeringa i inovacija u rasponu od biologije, fizike i računarstva do ekonomije i poduzetništva. Na Stanfordu su, gotovo doslovno, otkrili genetski inženjering, izmislili lasere, stvorili internet i Google. Ali 12. listopada 1974. na Stanfordovu kampusu pronašli su stravičan prizor - u sveučilišnoj crkvi ležalo je tijelo mrtve djevojke. U glavi je imala zabijeni šiljak za led. Na vratu su pronađeni tragovi davljenja. Bila je gola od struka naniže. Jedna velika, metar dugačka svijeća bila joj je zabijena u međunožje, a druga položena između grudi. Jeans hlače, složene u oblik dijamanta, stajale su položene na njenim nogama. Žrtva je bila 19-godišnja Arlis Perry, recepcionarka pravne kompanije koja je na stanfordskom kampusu živjela sa suprugom, studentom medicine s kojim je u braku bila tek dva mjeseca. Te se večeri otišla pomoliti u sveučilišnu crkvu prije spavanja, ali iz nje nikad nije izašla živa. Pored brojnih teorija o tome tko je, kako i zašto kriv, slučaj je ostao neriješen sve do 2018. Iako su na mjestu zločina pronađeni tragovi sperme i otisak dlana, trebalo je proći dovoljno vremena da znanost sustigne tragove. Glavni osumnjičeni bio je Stephen Crawford, zaštitar na kampusu, ali nije bilo dokaza da se išta poduzme. Jedini koji je od početka bio apsolutno uvjeren da je Crawford počinitelj bio je ne policajac, nego novinar uvjeren da radi policijski posao: Maury Terry, autor knjige “The Ultimate Evil” i glavni protagonist - iako pokojan od 2015. - novog Netflixova dokumentarnog serijala “Sons of Sam: A Descent Into Darkness”, redatelja Josha Zemana.  

Policija je 2018. konačno dobila DNK nalaz - ubojica je uistinu bio zaštitar Stephen Crawford. Ali nije doživio suđenje i zatvor. Čak 44 godine nakon ubojstva, usred pokušaja uhićenja (u kojem zahvaljujući “Sons of Sam: A Descent Into Darkness” sudjelujemo gledajući POV policijskih body camova), Crawford je izvukao pištolj i pucao si u glavu - radije se ubio, nego da potvrdi ili opovrgne ono što je Maury tvrdio od prvog dana: da je Crawford dio sotonističke mreže koja je tijekom sedamdesetih organizirala niz ritualnih ubojstava u nekoliko saveznih država SAD-a, među kojima su najozloglašenija ona s potpisom serijskog ubojice poznatog kao Son of Sam - Samov sin. Sijući smrt u ljeto 1976., Samov sin - pravim imenom David Berkowitz - uhićen je 1977. i branio se time da ga je na ubojstva nagovorio demonom opsjednuti susjedov pas. Maury je imao dobre razloge vjerovati da su Berkowitz i Crawford “korisni idioti” iste sotonističke kabale, a pozivao se na primjerak knjige “The Anatomy of Witchcraft” (1972.) Petera Haininga, koju je David Berkowitz 1979. vlastima poslao iz zatvora. Na jednoj stranici napisao je: “Arlis Perry, lovljena, proganjana i ubijena, praćena u Kaliforniju, sveučilište Stanford”. Policija vezu nije vidjela - samo to da se psihopatski um Berkowitza iz zatvora zabavlja zajebavajući vlast, medije i javnost. U finalu dostojnog igranog, a ne dokumentarnog filma, nakon samoubojstva 2018. policija je pročešljala Crawfordov stan i u njemu, pored dvije godine starog oproštajnog pisma, pronašla omot knjige “The Ultimate Evil”. Maury sve to nije doživio. Umro je u 69. godini strgan od stresa, cigareta, alkohola, debljine i nesanice, potpuno opsjednut slučajem u kojem je odlučio biti pedantniji od policije, do zadnjeg daha pokušavajući uvjeriti svijet da Berkowitz nije pucao sam - po njemu, ubojica je bilo nekoliko, a Berkowitz je bio tek dio kompleksne mreže luđaka posvećene stvaranju kaosa kroz nasumične smrti. Dva puta ga je intervjuirao u zatvoru i načelno dobio potvrdu svojih teza, iako ga je navodio na željene odgovore - ali nikad nije uspio natjerati policiju da djeluje. Logično je da je zapravo Maury glavna zvijezda “Sons of Sam: A Descent Into Darkness”, kao arhetip junaka-mučenika u osobnom ratu protiv sustava, do samoga kraja, čovjeka koji si je uništio brak, jetru i u konačnici potencijal sretnog života jureći za noćnim morama - ne čudi stoga ni to da ga nazivaju “posljednjom žrtvom Samova sina.”  Sotonistička seksualna zlostavljanja djece, ritualne orgije, žrtvovanja i serijska ubojstva u ime Princa tame glavni su motivi jedne od najvećih moralnih panika 20. stoljeća, fenomena urbanih mitova i lažnih vijesti old school ere, cigle zidina senzacionalizma koje su 1980-ih gradile program brutalno kompetitivne američke kablovske televizije i sve nezasitnijih papirnatih tabloida. 

Preko suvremenih popkulturnih gibanja, filmova i tzv. dark glazbe, motivi su preplivali ocean pa inficirali globalni mainstream, uzduž i poprijeko isprepadan naopakim križevima i trostrukim šesticama. Ritualizirana ubojstva s potpisom kulta Charlesa Mansona posadila su sjeme u američku nacionalnu svijest, a iste 1969. godine pojavila se i čuvena “Sotonistička Biblija” Antona LaVeya, bivšeg klupskog organizatora koji je 1966. osnovao Sotonističku crkvu. Na velikom platnu prvo je šokirala “Rosemaryna beba” 1968. godine, a onda i “Egzorcist” 1973., nastavljajući igru s kolektivnom psihom najdubljih kršćanskih strahova. Dogodila se navala “svjedoka”, ljudi poput Johna Todda i Mikea Warnkea. John Todd je bio zvijezda teorija zavjera sedamdesetih, čovjek koji je tvrdio da je odrastao u obitelji vještica, ali se izvukao i postao radikalni evangelikalac u svetoj borbi protiv Sotone, katoličanstva, paganizma i rock and rolla. Širio je gospel o zavjeri sotonista i iluminata, a onda je 1988. zatvoren na 30 godina zbog silovanja studentice i seksualnog zlostavljanja djece. Umro je 2007. na psihijatriji, gdje su ga preselili 2004. 

Mike Warnke je također priča za sebe. Protestantski propovjednik čitavu je karijeru izgradio na fantastičnom preobraćeničkome marketingu. Bio je sotonist koji se preobratio na kršćanstvo i počeo borbu protiv skretanja mladih u ponore okultnog. Osamdesetih je namlatio brdo novca kao dežurni stručnjak za sotonizam, kvalifikacije koje je stekao odrastanjem u kultu i sudjelovanjem u orgijama, o kojima je pisao u svojim memoarima “Satan Seller” (1972.). A onda je 1992. otkriveno da je lagao. Sve odreda. 
Gotovo svi antisotonistički biznismeni osamdesetih bili su prevaranti vezani uz kršćansku desnicu, pijuni u igri za političku moć religijskoga glasa koji su se istodobno dobro okrijepili dolarima, izvučenima iz punog bunara paranoja svoje lakovjerne publike. Osamdesetih se plamen pretvorio u požar. Knjiga “Michelle Remembers” postavila je standarde, literatura kojom je kanadski psihijatar Lawrence Pazder prezentirao otkrića nakon 600 sati seanse svoje pacijentice i kasnije supruge Michelle Smith. Smith je pod hipnozom otkrila da je kao petogodišnjakinja bila zlostavljana u Sotonističkoj crkvi kojoj su pripadali njezini roditelji, “nekoliko stoljeća starijoj” od crkve koju je stvorio LaVey. Knjiga je postala kulturnim fenomenom i katapultom nove nezaustavljive panike, iako je i ona kroz godine razotkrivena kao kompilacija potpune fikcije, bez ijednog dokaza u prilog istinitosti napisanog. Slično se dogodilo i s bestselerom “Satan’s Underground”, još jednim senzacionalističkim komadom urbane mitologije. Autorica je živopisna kao i ostali junaci ove priče: Laurel Rose Wilson potpisala je “Satan’s Underground” kao Lauren Stratford i objavila je 1988. pišući o osobnim traumatičnim iskustvima “rasplodne djevojke”. U sotonističkom kultu, kaže, imala je zadatak rađati djecu za žrtvovanje. Rodila je troje djece - dvoje je ubijeno za potrebe snimanja snuff filma, a treće je pred njezinim očima žrtvovano u sotonističkom ritualu. Brzo je otkriveno da je knjiga plod mašte mentalnog bolesnika. Laurel je imala dijagnozu, nekoliko je puta pokušala samoubojstvo, samoozljeđivala se i podnosila lažne prijave za zlostavljanje. Ipak, imala je veliku potporu Johanne Michaelsen, još jednog samozvanog “autoriteta za okultno”, žene koja je izvodila mađioničarske trikove pretvarajući se da ima nadljudske psihičke moći, a nakon kratke karijere u New Ageu i “iscjeliteljstvu” shvatila je da je kontrolira Sotona pa se preobratila na evangelikalizam i uskočila u vlak sotonističke panike. Nakon što je otkriveno da je knjiga laž, ni medijsko zaleđe Johanne Michaelsen više nije pomoglo: izdavač je povukao sve primjerke iz knjižara, ali Laurel Wilson ipak nije nestala. U vijestima se opet pojavila 1999., kad je pokrenula novi poslovni model: lažno se predstavljala kao Laura Grabowski, preživjela logorašica Auschwitza, pa zarađivala skupljajući donacije namijenjene pomoći žrtvama holokausta. Uzorci ponašanja bili su predvidivi pa bi svaki veliki skandal mediji prvo iscijedili do zadnje kapi eksploatacijskog horora, a tek onda pustili istinu na vrata. Tabloidi se ionako nisu previše zamarali istinom, a širenje panike o sotonistima koji se kriju ispod svakog kamena bio je savršen recept za privlačenje emocionalno investirane publike u zajedničku borbu organiziranu u novinskim nastavcima. Kad je fundamentalistički propovjednik Jerry Falwell osnovao Moralnu većinu, organizaciju koja se od 1979. naglo počela širiti po SAD-u, našao je saveznika u medijima, spremnim ugostiti sve antiokultne križare koji su garantirali gledanost i čitanost. 

Patricia Pulling bila je jedna od njih. Majka shrvana samoubojstvom sina krenula je u rat protiv role playing igara. Vjerovala je da su čak osam posto stanovnika njezina rodnog Richmonda sotonisti, a 1983. osnovala je B.A.D.D. - Bothered About Dungeons & Dragons, organizaciju posvećenu zabrani igre “Dungeons & Dragons”, koju je optužila ne samo za smrt svog djeteta, nego i za promicanje “demonologije, vještičarenja, voodooa, ubojstva, silovanja, blasfemije, suicida, ludila, seksualne perverzije, homoseksualizma, prostitucije, sotonističkih rituala, kockanja, barbarizma, kanibalizma, sadizma, skrnavljenja, prizivanja demona” i još neke druge stvari. Geraldo Rivera, tadašnji superstar američke dnevne televizije, snimio je senzacionalistički dokumentarac “Devil Worship: Exposing Satan’s Underground”, koji je emitiran 1988. postao do tada najgledanijim dokumentarcem u povijesti američke televizije. Samo godinu dana ranije, 1987., u knjižare je stigao “The Ultimate Evil” Mauryja Terrya. Maury Terry iskoristio je moralnu paniku za prodaju knjige, širenje svojih teorija o Samovu sinu i stvaranje dodatnog presinga na vlasti, koliko je moralna panika iskoristila njega, stavljajući ga u kontekst s raznim čudacima, prevarantima i religijskim biznismenima. U masovnoj histeriji nadrapali su mnogi nevini - ne samo joga, Dungeons & Dragons i Štrumpfovi, redom optuženi za korumpiranje kršćanske civilizacije. Državni aparat osjećao se nužnim reagirati pa dići svaki kamen ispod kojega se kriju ljudi u crnim kukuljicama. Tako su socijalni radnici u Kaliforniji 1980. pokrenuli policijsku istragu koja je završila zatvaranjem 26 osoba. Kasnije se ispostavilo da su socijalni radnici bili inspirirani čitanjem “Michelle Remembers”, a dječji svjedoci nagovoreni na laganje od strane rođaka. Jedan od osuđenih proveo je nevin čak 20 godina u zatvoru. Suđenje zaposlenicima vrtića McMartin postalo je najduljim i najskupljim sudskim procesom američke povijesti. Ispitivanje 400 djece rezultiralo je svjedočanstvima o tajnim tunelima koji iskopani ispod vrtića vode do oltara za žrtvovanje beba iz jaslica. Ponekad su bebe bacali u zahode, a neki od zlostavljača pretvarali bi se u vještice i letjeli. Šest godina istrage i pet godina parničenja i sve je propalo zbog nedostatka dokaza.  

Ludilo se proteglo i u devedesete, sa slučajem iz 1993. poznatim kao “West Memphis Three”, zatvaranjem trojice tinejdžera osuđenih za nezapamćen slučaj silovanja i ubojstva trojice osmogodišnjaka. Zbog ritualne prirode zločina - gola tijela su pronađena vezana, mučena, izgrižena s tragovima rezanja genitalija - policija je bila uvjerena da je riječ o okultnom ritualu. Donje rublje dječaka je nestalo, a ostatak odjeće bio je okrenut naopako, omotan oko štapova i uronjen u blato. Policija je zaključila da su krivci tri problematična lokalna tinejdžera i osudili su ih na temelju glasina. U gradu se šuškalo da momci pripadaju sotonističkom kultu. Proveli su 18 godina u zatvoru - svaki od njih. Oslobodili su ih 2011., kad je DNK dokazao da nisu bili na mjestu zločina, iako i dalje postoje oni koji - baš kao i Maury Terry za Samova sina - tvrde da su optuženi klinci bili samo dio kulta koji je organizirao ritualna smaknuća djece. Maury Terry bio je isto tako uporan. Nije mu bilo jasno zašto ne može dobiti što i drugi - brzu reakciju i val uhićenja bez potrebe za čvrstim dokazima. Ali policiji New Yorka nije bilo do ponovnog otvaranja starih rana. Slučaj je za njih bio riješen, ubojica zatvoren, a sve ostalo samo su teorije zavjere koje prodaju novine. Maury je prvo u novinama, nakon duge borbe za prostor i slobodu istrage, a onda i u knjizi “The Ultimate Evil”, otkrio razloge zbog kojih njujorška policija nije bila u pravu. Sve je počelo kad je ustanovio da fotoroboti nastali nakon izjava svjedoka ne nalikuju na Berkowitza, nego na njegove susjede, obitelj Carr, čiji je pater familias Sam Carr bio Sam koji je imao psa. Teorija kojom se bavi Maury u knjizi, pa tako i Zeman u dokumentarnoj seriji “Sons of Sam: A Descent Into Darkness”, kaže da su braća Carr i Berkowitz bili dio veće mreže sotonista koji su se noću okupljali u parkovima, žrtvovali pse, mantrali ljubavne ode Sotoni i planirali serijska ubojstva, a onda ih u ljeto 1976. počeli provoditi u djelo pucajući u mladiće i djevojke na ulicama New Yorka kalibrom .44. U mreži odgovornoj za ritualna smaknuća susreli su se Charles Manson, scijentologija, ubojice njemačkih ovčara i snuff filmovi holivudske elite. Maury Terry je u “Sons of Sam: A Descent Into Darkness” tragična figura čovjeka koji je samo želio biti istraživački novinar. Ali “Sons of Sam: A Descent Into Darkness” ne daje potpunu priču. Maury Terry u knjizi je širio rukavce “povezanih točaka” svoje istrage, gotovo do razine apofenije, traženja smisla tamo gdje ga možda i nema. Jedan od razloga zašto su (ne samo policajci) odbacivali “The Ultimate Evil” kao papazjaniju teorija zavjere upravo je taj što je Maury spojio točke od Berkowitza do Ordo Templi Orientis, Reda Orijentalnih templara, teozofsko-masonske organizacije osnovane 1902. godine, u koju je kasnije iniciran i Aleister Crowley, jedan od tzv. osnivača modernog sotonizma. 
“Sons of Sam: A Descent Into Darkness” ne penje se toliko visoko po piramidi osumnjičenih, ali ključni punktovi dramaturgije nisu ništa manje fascinantni.

Mračna saga počinje u “Vražjoj peći”, rupčagi u parku njujorškog Yonkersa, zidova ukrašenih sotonističkim simbolima. Berkowitz i njegovi susjedi tamo su indoktrinirani u kult koji se nazvao The Children, a nakon ubijanja ovčara i ispijanja njihove krvi uputili su se ubijati ljude. The Children su zapravo njujorški ogranak krovne organizacije Process Church of the Final Judgement, okultne grupe formirane u Britaniji 1966. Osnivači Robert de Grimston i Mary Ann MacLean vodili su britansku podružnicu Hubbardove Scijentološke crkve, a zatim osnovali svoju okultnu družinu s kojom su, metodama stvaranja kaosa, prizivali apokalipsu i dolazak keltskog boga Samhaina. Crkva je istodobno štovala Sotonu, Lucifera, Krista i Jehovu, a Maury je na temelju činjenice da su De Grimston i Charles Manson šezdesetih zajedno bili na tulumu došao do zaključka da su britanski okultisti ne samo odgovorni za ubojstva koja su izveli članovi The Children, nego i za utjecaj na ubojstva s potpisom Mansonova kulta. Robert de Grimston bio je bivši vojnik i student arhitekture, a Mary Ann MacLean elitna prostitutka koja je navodno imala aferu s boksačem Sugar Ray Robinsonom. 

Iako se De Grimston zvao Učitelj, a Mary Ann Proročica, zapravo je ona bila mozak i nezaustavljivi megaloman kulta, pravi vođa, dok je on bio tek usputni putnik u avanturi moći, slave i seksualne slobode. Krajem sedamdesetih Process se raspao, a De Grimston je vratio svoje rodno ime Robert Moor pa navukao odijelo i našao posao u uredu na Staten Islandu. Mary Ann ga je još 1974.  ekskomunicirala iz Crkve, a Process transformirala u Best friends Animal Sanctuary u Utahu, najveće američko sklonište za životinje. Process je za jedan od svojih simbola koristio ovčare - iste one koje su ubijali u njujorškom parku, a jedna od glasina kaže da je Mary Ann, umrla 2005., stradala upravo od napada divljih pasa, pobjeglih iz njezina skloništa. 
Posljednja, šesta žrtva Samovog sina - tko god on zapravo bio - bila je 20-godišnja Stacy Moskowitz, ustrijeljena u glavu dok je sjedila u automobilu s dečkom Robertom Violanteom, koji je napad preživio, ali je ostao slijep. Maury je saznao da je ubojstvo bilo snimano za potrebe prodaje snuff filma. Pronašao je i navodnog snimatelja Rona Sismana, koji je ubijen u svom stanu. Snimka nije pronađena s tijelom, ali jest stan izvrnut naopačke, jer su ubojice otišle tražeći - nešto. Kupac snuff filma je, spekulira se baš kao i sve ostalo, mogao biti Roy Radin, holivudski producent, koji je u svojoj vili od 73 sobe imao krevet veličine košarkaškog terena, namijenjen masovnim orgijama. Na svojim spektakularnim tulumima za bogate i moćne znao je organizirati projekcije filmskog materijala koji se nije mogao gledati nigdje izvan njegove kuće. Sve su to anegdotalni dokazi, koji dobro zvuče i čine dokumentarni serijal zanimljivim putovanjem kroz igru otključavanja i zaključavanja zagonetke masovne zavjere, a koja u receptu ima sve ključne sastojke prosječnog conspiracyja: perverzije, bogatu elitu i antikrista. 

Ništa se nije promijenilo od 1987., štoviše, Sotona je ovih dana opet in - QAnon, Lil Nas X, splitski župan, odakle krenuti? Come back đavla u masovnu svijest i terenski politički aktivizam dogodio se još 2016. s Pizzagateom, uvodom u QAnon. Hillary Clinton kao vještica s fetusima na tanjuru postala je glavni motiv MAGA-manije, a radikalni američki evangelikalizam uvukao se u globalni mainstream pa preko teorija zavjere s YouTubea i 4chana u tornado ludila uvukao sve redom: Marina Abramović je zbog svojeg prijateljstva s bratom Johna Podeste, šefom predsjedničke kampanje Hillary Clinton, čiji su hakirani e-mailovi lansirali Pizzagate, proglašena dijelom sotonističke kabale. Abramović je na Kickstarteru obećala kuhanje juhe za deset najboljih sponzora njezina Instituta, a ovaj “crowdfunding perk” nazvan “Spirit Cooking” je Alex Jones protumačio kao neku vrstu crne mise, okultni ritual Sotoni prodane političke, medijske i holivudske elite. Preko noći je, kako to već biva, “cijeli internet” zaključio da je Marina vještica.
Ove godine kolonu predvodi Lil Nas X, koji je tradicionalnu Ameriku već bacio u epileptični šok kad je kao crni gay rap-kauboj postao najpopularnijim izvođačem na kontinentu. No onda je, kao superzvijezda TikToka, nastavio korumpirati mlade umove sa singlom “Montero (Call Me By Your Name)”, čiji se odjeci kontroverzi eventualno mogu mjeriti s onima koje su Stonesi imali pokazujući “simpatije prema vragu”. Protiv spota u kojem reper pleše Sotoni u krilu, nakon što se u pakao spusti niz šipku za striptiz, popraćen je najavom Satan Shoes, promotivnih tenisica punjenih krvlju, limited editions od 666 komada. Zgražali su se svi od prominentnih svećenika do političara. Hrvatski župani, za to vrijeme, ponosno priznaju da su palili filmski set pokušavajući spasiti Dalmaciju, ali i cijelo hrvatsko predziđe kršćanstva od zlog holivudskog sotonizma. Naravno, gospodin genije ima kulturnu izobrazbu prepariranoga gnua pa nije znao da je franšiza “Omen” (“Predskazanje”) od prvog nastavka iz 1976. godine kritizirana kao komad “kršćanske propagande”. Je li sabotaža onda bila sotonistički čin? Priča u kojoj lokalni političar tjera 20th Century Fox iz države, misleći da je pri tome vitez lokalnog križarskog rata, doslovno je materijal zreo za HBO i Netflix. Doduše, za razliku od “Sons of Sam: A Descent Into Darkness”, takva bi priča možda bila prikladnija za Nature Channel ili National Geographic, kao autohtono hrvatski antropološki fenomen u rangu dokumentaraca iz afričke savane ili džungle Nove Gvineje. Serija se može zvati “Sons of HDZ: A Descent Into Madness”.