Učinilo mi se da ga vidim u publici, no nije nam se došao javiti. Vrlo brzo sam preko Facebooka dobio potvrdu da je tu večer bio u Domu omladine - pohvalio nas je, služeći se pritom pomalo staromodnim rječnikom, kao "čestite novinare koji nisu podlegli Todorićevom pritisku. Film Gazda to najbolje pokazuje. Bio sam na premijeri filma u Domu omladine u Beogradu i ne stidim se što sam prijatelj s takvim novinarima. Cijenim ih i poštujem što se suprotstavljaju diktaturi i svakom gušenju narodnog otpora od strane vladajućih oligarha koji su do nedavno nos brisali rukavom".
Nije nam se javio vjerojatno zbog opreza obavještajca, možda je čekao pravi trenutak, ali nismo ga dočekali. Preminuo je u Beogradu krajem siječnja, u 60. godini, a članovi njegove obitelji potvrdili su nam da je već davno skicirao sve ono što nam je bio voljan izgovoriti u kameru. Očito mu je bilo stalo da hrvatska publika sazna njegovu istinu.
Pripremajući film, u Zagrebu smo lani snimili generalovu udovicu Stanislavu Špegelj, koja je nekadašnjem susjedu Jagaru prvo poslala pomirljivu poruku: "Vlado, ja nemam nikakve veze s miniranjem tvoje kuće, niti znam tko je to uradio, niti sam bila u Gradcima kad se to desilo", a potom ga je prozvala: "Kako si mogao napraviti Martinu tako nešto, zar je on to zaslužio? Zaboravio si što ti je sve dobro uradio, sram te bilo, nosiš ga na savjesti, radi tvoje ambicije on je strašno propatio".
U hrvatskoj javnosti Jagar je tretiran kao izdajnik, u srpskoj kao heroj, pa mu je u Beogradu za života posvećen mural. U vojsci ipak nije bilo tako idilično – doduše, po dolasku u Beograd je odlikovan, no ubrzo potom je degradiran i etiketiran kao - hrvatski špijun.
"Ja sam završetkom angažiranja u akciji Štit prekomandiran u Beograd, prvo u organe bezbednosti Gardijske brigade, a zatim u Upravu bezbednosti SSNO. Izvanredno sam unaprijeđen u čin kapetana prve klase i odlikovan Ordenom za hrabrost. Dužnost koju sam obavljao trajala je do svibnja 1992., kad je izvršen sramni puč, u kome je smijenjen, kasnije i zatvoren, načelnik Uprave general Vasiljević, a ja sam otjeran iz Uprave kao hrvatski špijun. Indirektno mi je spočitana špijunaža i rečeno mi je da se više ne pojavljujem na poslu. Nisam se ni pojavljivao sve do siječnja 1998., kad sam konačno penzioniran", izjavio je Jagar 2012. u intervjuu dnevnom listu Politika, gdje je iznio i neke detalje o događajima 1991., ali i svoje protivljenje ideji da JNA izvrši državni udar.
"Ilegalni kanal krijumčarenja oružja iz Mađarske praktično je bio presječen gotovo na samom početku, reagiranjem SSNO prema Ministarstvu obrane Mađarske. Kad je u Mađarsku krenula treća tura šlepera za oružje, otuda su se vratili prazni jer su Mađari prekinuli dalju isporuku zbog provaljenoga kanala. Do prvih količina težeg naoružanja Hrvatska je došla tek nakon pada Varaždinskoga korpusa jer je Uprava bezbednosti nakon Štita, kroz operativnu akciju Kanal, spriječila ilegalni uvoz oružja iz Južne Amerike, Rumunjske, Poljske, DDR-a i Italije", rekao je Jagar te nastavio da na "rasplet jugoslovenske krize nije presudno utjecalo naoružanje, a najmanje ono koje je uvezeno iz Mađarske, već političke garniture koje su došle na vlast i koje se nisu mogle dogovoriti o mirnom razlazu. Stvarna odgovornost za rasturanje zajedničke države pokušava se zamagliti optuživanjem JNA što nije izvršila puč. Koliko je meni poznato, nitko se vojnim pučem nije usrećio jer je iza toga dolazila na scenu vojna diktatura kojoj se nitko nije obradovao".
Dodao je tada i da dane provodi družeći se s bivšim kolegama, "proslavljamo stare i nove praznike, a kada odem u spomen-sobu organa bezbednosti u Vojnobezbednosnoj agenciji (VBA), s nostalgijom gledam brojne eksponate službe bezbednosti JNA kojoj sam i ja pripadao, među kojima su i snimci iz akcije Štit", rekao je, pomalo nalik na Iliju Čvorovića iz filma "Balkanski špijun" i njegovu sjetnu izjavu: "Mene, ako se sete na Dan bezbednosti - sete se, ako se ne sete, nikom ništa".
Rekao je i da mu je "vojnička zakletva, patriotizam i ljubav prema SFRJ donijela samo četiri bajpasa na srcu". Narušena zdravlja, provodio je dane s brojnim unucima, u ribolovu na Dunavu ili na internetu, jer je zemlja koju je smatrao domovinom nastavila postojati samo u virtualnoj stvarnosti. "Ja sam pripadao Jugoslaviji, zemlji u kojoj sam rođen, za koju se i moj otac borio kao Hrvat. Zakletvi koju sam dao kao pripadnik JNA ostao sam vjeran", napisao je Vlado Jagar, čovjek koji je zbog te vjernosti proglašen izdajicom, da bi na kraju i sam bio izdan.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
"oficir i džentlmen"
Što reći za Hrvate KOSovce. Oni su izdali Hrvatsku jer im je to bio posao. Gori su ovi što to rade u Saboru sa rukom na srcu.
Kad netko istraži vezu između državnog udara u Rusiji i beogradskih velikosrpskih hegemonista koji su jugoslavene i JNA lukavo stavili pod svoju kontrolu, stvari će biti puno jasnije. Pitate se zašto je JNA stala uz srpske interese, vrlo jednostavno generalski ... prikaži još!ki kadar JNA koji je bio nacionalno miješan, ali kasta za sebe, znao je da ako Jugoslavija nestane oni su nitko i ništa. Tu činjenicu koristi Milošević i Sanu i upreže ih kao u borbu za Jugoslaviju. No pogledajte na Yubito Šešeljev govor.