Gay parovi imaju pravo na jednaki tretman kod podnošenja zahtjeva za udomljenje djeteta. Političari nemaju pravo na zaštitu kao obični građani. Hrvoje Hitrec ima pravo nazvati Stjepana Mesića idiotom. Prolajferske udruge nemaju pravo na zabranu pobačaja. Srpski zastupnici u Vukovaru imaju pravo zahtijevati materijale pisane ćirilicom. “Za dom spremni” nije stari hrvatski pozdrav i ne može ostati u Jasenovcu...
To je rukovet stavova Ustavnog suda ili njegova šefa Miroslava Šeparovića, koji sve češće nalikuje na Marianne, ženu s poznate slike Eugenea Delacroixa “Sloboda vodi narod”. Bivši šef krovne obavještajne službe, Šeksov kum, pomiče granice tolerancije, golim prsima nasrćući na bunkere konzervativizma!? Tu je nešto sumnjivo...
U tri ljudske djelatnosti vještina ocrtavanja karaktera je ključna. To su dramske umjetnosti, tajne službe i politika. Ako precizno opišete karakter nekog čovjeka, dobili ste algoritam za predviđanja visoke razine pouzdanosti, s kojim lako možete procijeniti njegovu reakciju u određenoj situaciji.
U dva izvrsna vodiča kroz karaktere stupova hrvatskoga društva devedesetih i dvijetisućitih, ukoričene zbirke portretnih kolumni Srećka Jurdane i Denisa Kuljiša - u kojima detalji znaju biti pogrešni, ali je slika u cjelini točna - njegova portreta nema. Šeparović nije bio kapitalac, pa ipak, nije bio ni epizodist. Njegovo ime svako malo iskrsne na ponekoj stranici, pomažući nam da stvorimo sliku njegova karaktera, odnosno arhaičnijim hrvatskim jezikom rečeno - “značaja”...
“Osmisli zanimljiv karakter i njemu će se već nešto dogoditi”, govorio je jedan holivudski filmaš. Šeparović na prvi pogled proturječi ovom pravilu - on nije zanimljiv, izgleda bezlično, ali njemu se - možda baš zato (konačno, to nije film nego život) - štošta događa, a iz toga što mu se događa on jako, jako rijetko bilježi gubitke. Šeparović je dijalektičar, on rijetko govori - “ili-ili”, kod njega je češća formula “i-i”.
Kao Bandić, hvata na sve strane, balansira, osvaja naklonost raznih publika, a struktura Ustavnog suda - koji je nastao trulim dogovorom SDP-a i HDZ-a, gdje morate stalno voditi računa o ravnoteži, idealan je okvir za takvu ekvilibristiku. On je kao rođen za poziciju na kojoj se nalazi. Karijeru je započeo kao sudac u socijalizmu, tamo se podrazumijevala podobnost, a nastavio pod Tuđmanom koji se u tom smislu ni za jotu nije emancipirao od starog režima pa je javno bez zazora tvrdio da suci “moraju provoditi državnu politiku”.
Šeparović ju je provodio kao ministar, da bi je potom probao braniti i kao odvjetnik. U Haagu je preuzeo obranu Mladena Markača iako je u vrijeme za koje je Markač terećen, “in tempore criminis”, bio ministar pravosuđa, pa mu je Haag taj unosni predmet - o kojemu su sanjali svi hrvatski odvjetnici - nakon četiri godine inkasiranja honorara oduzeo. Kao pametan čovjek Šeparović je, dakako, mogao i morao znati da se te dvije uloge tuku te da ga sud u istom predmetu može pozvati i kao svjedoka i kao branitelja, ali je mudro čekao odluku suda.
“Unatoč tome, dakle unatoč spoznaji da je njegov režimski historijat inkompatibilan s položajem odvjetnika u haškom procesu, on već četiri godine obavlja tu odvjetničku dužnost, posredno dovodi u zabludu svojega klijenta i sad se - dva mjeseca prije početka suđenja - čudom čudi i zgraža što mu sud njegovu dvostruku igru baca u lice” napisao je Jurdana.
Opširniji portret Šeparovića kao ključnog protagonista priče iscrtao je Vojislav Mazocco, u vrijeme kad je Šeparović izabran za suca u ustanovu kojom sad predsjeda i koja nije dio sudske vlasti, iako se tako zove.
“Teško je sjetiti se kad je tako običan, bezličan i nenametljiv birokrat uspio napraviti tako zapaženu - i nadasve kontroverznu - karijeru”, napisao je Mazocco i pojasnio: “Šeparović je u postolujnoj vladi Zlatka Mateše tako dobro obavljao dužnost ministra pravosuđa da je zaslužio imenovanje za ravnatelja HIS-a,
Tuđmanove tajne službe. Dogodilo se to upravo u vrijeme kad je režimska represija protiv novinara, opozicije i drugih nepoćudnih društvenih elemenata bila u punom zamahu. Izdržao je godinu dana. Odstupio je na vlastitu inicijativu...”.
Nakon toga Šeparović u jednom od rijetkih uistinu riskantnih juriša u svojem životu (on je školski primjerak klasičnog realpolitičara) ide glavom na kopačku, pa završava, nakratko, s one strane brave. U lipnju 1999. godine Nacional je objavio dokumente o namještanju nogometnog prvenstva uz pomoć tajnih službi. Pala je sumnja da je baš on dostavio novinama povjerljive papire, koje je zadržao u privatnoj blagajni, pa je uhićen.
Šeparović je tih dana pred novinarima suze ispirao rakijom i tumačio kako je riječ o osveti Ivića Pašalića. Na kraju je pušten, nikad nije suđen, kao što se nikad nije otkrilo je li on bio taj koji je dostavio dokumente. Pola godine kasnije Tuđman je umro. HDZ je sišao s vlasti, Ivić Pašalić ubrzo izgubio stranačku bitku sa Sanaderom, a Šeparović je iz čitavog meteža izašao s aureolom žrtve i moralnog pobjednika.
No još važnije, s titulom miljenika novoga vodstva HDZ-a, čija je siva eminencija bio njegov kum i prijatelj Vladimir Šeks. Na kraju je srušio Vesnu Škare Ožbolt, i to na izboru Šeparovićeva prijatelja Ivana Turudića za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Bavio se Šeparović i Haškim sudom, gdje je plaća bila sjajna, a promocija besplatna, dok je u tišini, daleko od očiju javnosti - ali opet preko političkih veza - dobivao milijunske aranžmane s državnim tvrtkama, poput Plinacroa, Hrvatskih željeznica, Hrvatskih pošta, Ine i drugih.
A sad su ga te iste političke veze dogurale i do Ustavnog suda. Za to uhljebljenje dobio je i potporu saborske oporbe, unatoč biografiji u kojoj stoji da je ignorirao ratne zločine, vodio Tuđmanove tajne službe, opstruirao tijela za građanski nadzor tajnih službi, štitio špijune i koristio političke veze za dobivanje unosnih poslova s državnim tvrtkama.
No u ovoj državi to su obično bile preporuke za ugledno imenovanje, a ne otežavajuće okolnosti. Kakav Ustavni sud, takav i ustavni sudac”, napisao je novinar.
“Miroslav Šeparović je možda bezličan, ali nije naivan. Tajna njegova uspjeha krije se u inteligenciji, lukavosti i dobrom korištenju stranačkog zaleđa”, zaključio je Mazocco.
Predsjednik Ustavnog suda, doista, dobro zna da moć i položaj crpi iz stranaka pa je nedavno - kad je Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa omelo miran san političke elite - odmah predložio rješenje za umirenje.
“S obzirom na važnost odluka koje donose, da one izravno utječu na političke odnose, možda bi trebalo razmisliti da se po uzoru na DIP u budućnosti Povjerenstvo za utvrđivanje sukoba interesa izabere tako da u njemu budu dva člana koja je predložila oporba i dva koja je predložila parlamentarna većina, čime bi odluke Povjerenstva dobile dodatni legitimitet, a da predsjednik Povjerenstva bude predsjednik Vrhovnog suda po položaju”, rekao je u Jutarnjem pa obrazložio:
”Možda bi to, uz precizniji zakon s jasnijim ovlastima Povjerenstva, pridonijelo smirivanju tenzija”.
Prevedeno na razumljiviji jezik: umjesto da Povjerenstvo vode kojekakvi mutikaše i smutljivci, jalnuški diletanti - Dalija Orešković ili Nataša Novaković - trebalo bi ga dati Đuri Sessi. Nije teško zamisliti na što bi to nalikovalo. Jasno je, dakako, da bi obrnuta odluka bila bolja - Povjerenstvo treba posve iščupati iz okrilja politike, treba mu zakonski odrediti veće ovlasti, naoštriti zube i dati veći novac, da mogu mirno raditi. Spokojan san političara, “smirivanje tenzija”, cilj je o kojemu ovo Povjerenstvo nikako ne bi trebalo voditi računa jer, ako na primjerima Kuščevića, Marića, Nosić, Sanadera, Žalčeve i drugih nismo naučili čemu bi služilo “smirivanje tenzija”, nismo naučili baš ništa.
No Šeparović je nakon ovog koraka prema mainstreamu odmah pripremio i drugi. U prosincu prošle godine Ustavni sud pokrenuo je postupak ocjene ustavnosti članka 26.a Zakona o sudovima, kojima se predviđa osnivanje Visokog kaznenog suda pa je novi sud, kojemu je trebao predsjedati njegov bivši prijatelj Ivan Turudić, umjesto početka rada 1. siječnja ove godine stavljen na dugo hlađenje s još deset sudaca. Korak naprijed, korak nazad, lijevo, desno.
Šef Ustavnog nikad ne istrčava i vodi računa o ekvidistanci. Osim lijevo-desne dijalektike, vodi računa i o balansiranju između političke elite i novinara. On je, piše Mazocco, uvijek “održavao dobre odnose s novinarima, dijelio informacije protiv zajedničkih neprijatelja i tako kupovao mir od medijske hajke. Nemojte misliti da je s novinarima samo pio rakiju. Znao je nekad s njima i nazdraviti”.
Šeparović je očito - to se čini važnom crtom njegova karaktera - čovjek koji nikad neće sva jaja staviti u istu košaru. Ako kaže “A”, on će reći i “B”. Nikad neće zatvoriti sva vrata za sobom, uvijek će ostaviti neki prostor za evakuaciju. Na svako njegovo “da” možete dodati i neko “ali”, kojim se efekt početnog stava razblažuje i nećete pogriješiti.
Gdje su ta Šeparovićeva “ali”?
U slučaju priče o posvojenju djece njezin konzervativni osporavatelj, i sam ustavnopravni stručnjak Mato Palić, anatomiju ove odluke opisuje kao neobičnu. “Odluka Ustavnog suda je prilično čudna” rekao je Palić u “Bujici” i dodao: “ Čudno je to što jedno piše u izreci, u onom dijelu gdje se kaže da oni neće ukidati odredbe zakona koji u praksi, prema riječima predsjednika Ustavnog suda, proizvodi diskriminatorne učinke.
To ostaje na snazi tako kako je, a onda se u obrazloženju obrazlaže zašto proizvodi ‘diskriminatorne učinke’ i daje se nalog državnim tijelima, sudovima i pravnim osobama da to što piše ne tumače kako je navedeno, nego kao da u toj odredbi piše još jedna formulacija koja definira udomiteljsku obitelj. Kao da piše i ‘osobe u životnom partnerstvu’. Kad bi bilo koje drugo tijelo donijelo ovakvu odluku kakvu je donio Ustavni sud, svaki bi put odluka nižeg suda bila srušena, a ovdje se to ne može dogoditi jer nemamo više tijelo od Ustavnoga suda”.
Ako dobro razumijemo stvari, to praktički znači da šarolika praksa ostaje, jedni će se pozivati na zakon i ono što u njemu piše, drugi na pravorijek Ustavnog suda i ono što u zakonu ne piše, na duh zakona, a dok se stvari riješe, dijete koje bi gay par htio posvojiti možda će već biti punoljetno.
Iskustvo potvrđuje realnost takve prognoze. Prije nepune tri godine Miroslav Šeparović je rekao, primjerice, kako je Ustavni sud odbio zahtjev za ocjenom ustavnosti tzv. zakona o pobačaju. “Dana 21. veljače 2017. donesena je odluka da se ne prihvaćaju prijedlozi za ocjenu ustavnosti i nalaže se Hrvatskom saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon u skladu s odlukom Ustavnog suda”, rekao je Ustavni sud, ali unatoč probijanja termina - evo sad će već biti godina dana od isteka roka koji je zadao - tog zakona nema.
Dakle, kako bi rekli u Srbiji - “mož’ da bidne, al ne mora da znači”. Novi ministar zdravstva ovoga je tjedna rekao da će takav zakon biti napisan ako dobije signal. Čiji je signal, pored odluke Ustavnog suda, još potreban? Što nam to govori o odnosima moći i institucijama koje “rade svoj posao”?
Ni tzv. “odluka o ćirilici” u Vukovaru nije bila odluka o ćirilici, nego nalog da se dokumenti u skupštini grada na zahtjev onima koji ih traže dodjeljuju na tom pismu - ostatak tadašnje Šeparovićeve izjave može bez problema potpisati i dr. Ivan Penava. Šeparović, naime, tvrdi da se oportunost postavljanja ćiriličnih ploča treba propitati svakog listopada, a Ustavni će sud utemeljenost obrazloženja gradskih vlasti temeljito propitati. Svakog listopada, dakako. Zašto će ćirilica biti nevinija u listopadu 2028. nego u listopadu 2019., doista je nedostupno logičkom razmišljanju.
- Vukovar je specifična situacija. U članku 8 ustavnog Zakona o nacionalnim manjinama stoji da se taj zakon i drugi zakoni moraju tumačiti i primjenjivati sukladno pravima nacionalnih manjina, a uzimajući potrebe i većinskog stanovništva u duhu solidarnosti, tolerancije, suživota, dijaloga.
Tako treba tumačiti ustavni zakon.... Dakle, tu morate uzeti u obzir da se Ustavni sud u svojoj odluci upravo pozvao na prava srpske nacionalne manjine, ali itekako voditi računa o posljedicama velikosrpske agresije.
Zato je ovo korak naprijed. Nije ni ova odluka bila laka. Mi smo u duhu naše odluke da rješavamo društvene prijepore učinili korak naprijed, neke stvari smo odmah riješili, a za ovo ključno pitanje rekli smo da su sami propisali da je listopad mjesec svake godine kad razmatraju stupanj razumijevanja, solidarnosti, tolerancije i odlučuju o potrebi proširivanja prava”, rekao je Šeparović.
Na konstataciju novinara kako gradonačelnik Vukovara smatra da još nije vrijeme ni za ono što je Ustavni sud ocijenio nužnim, Šeparović je rekao: “Odluke Ustavnog suda se moraju izvršavati i njih je dužna izvršavati svaka pravna i fizička osoba, to je dužnost prvenstveno gradonačelnika i Gradskog vijeća”.
Moraju li se odluke Ustavnog suda izvršavati? Šeparović misli da moraju, mnogi misle da je to fakultativna odluka.
"Ustavni sud je još 2010. presudio da sadašnja kompozicija izbornih jedinica narušava temeljno pravo birača na ravnopravnost u pretvaranju glasova u zastupničke mandate", pisao je ljetos, kratko vrijeme prije smrti Denis Kuljiš, pa pojasnio kako je sad u nekim izbornim jedinicama puno manje ljudi i manje birača upisanih u biračke popise, a iz svake ide u Sabor jednaki broj zastupnika, što znači da glas negdje vrijedi više, a negdje manje - to je protiv Ustavom zagarantirane jednakosti.
Nakon 2010. godine, pored Šeparovićeve odluke, kao pored turskoga groblja, prošetali su se Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Tim Orešković, evo pored nje šeće i Andrej Plenković, a kroj izbornih jedinica je onakav kakvim ga je posložio Vladimir Šeks, Šeparovićev kum i prijatelj, Plenkovićev mentor.
"Miroslav Šeparović je neka vrsta smokvina lista Andreju Plenkoviću. Ovdje odluke, o djeci, ćirilici, pozdravu ‘Za dom spremni’, to je nešto što se Plenković ne usudi gurati sam, ali to eto radi Ustavni sud", reći će Kruno Olujić.
Neke su odluke Ustavnog suda ipak bile poštovane i proizvele su velike posljedice. U srpnju 2015. ukinuli su presudu Ivi Sanaderu, s obrazloženjem da tijekom procesa Ina-MOL nije utvrđeno je li bivši premijer, u ukinutoj presudi osuđen za korupciju, bio službena osoba.
Dodali su da je Sanaderu prekršeno ustavno pravo na pravično suđenje pa su naložili novo suđenje. U međuvremenu je u Švicarskoj tekla jedna od arbitraža vezanih za Inu i MOL pa su arbitri reklo kako nemaju osnove pomisliti da je u tom poslu bilo korupcije, kad u Hrvatskoj nema ni jedne pravomoćne presude...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site