Donald Trump ozbiljno razmatra opcije protiv Irana koje uključuju ciljane udare na sigurnosne snage i njihove vođe kako bi potaknuo prosvjednike.
Dok su potencijalne mete uglavnom predvidljive, ishod takvog poteza je sve samo ne izvjestan. Nakon što su američke snage u lipnju 2025. godine već izvele operaciju "Ponoćni čekić", ciljajući iranska nuklearna postrojenja, nove prijetnje američkog predsjednika dolaze usred masovnih unutarnjih prosvjeda koji potresaju Islamsku Republiku.
Trump je poručio iranskim prosvjednicima da je "pomoć na putu" te da su američke snage "naoružane i spremne". S obzirom na to da diplomacija visi o koncu, postavlja se ključno pitanje: ako predsjednik Trump naredi napad, kakve su moguće posljedice?
Analitičari, uključujući i stručnjake s BBC-a, razmatraju spektar mogućnosti, od najboljih, ili preciznije "najmanje loših", pa sve do katastrofalnih.
Ovo je sedam najizglednijih scenarija:
1. Ciljani udari i tranzicija u demokraciju
U ovom, izrazito optimističnom scenariju, američke zračne i pomorske snage izvele bi ograničene i precizne udare na vojne baze iranske Islamske revolucionarne garde (IRGC) i paravojne jedinice Basij. Mete bi također uključivale lokacije za lansiranje i skladištenje balističkih projektila, kao i ostatke iranskog nuklearnog programa. Prema ovoj teoriji, već oslabljeni režim bio bi srušen, što bi otvorilo put prema tranziciji u demokraciju i povratku Irana u međunarodnu zajednicu.
Međutim, povijest nas uči da je ovakav ishod malo vjerojatan. Zapadne vojne intervencije u Iraku i Libiji, iako su srušile brutalne diktature, nisu donijele glatku tranziciju. Umjesto toga, uslijedile su godine kaosa, nasilja i krvoprolića. Takve intervencije često rezultiraju dugotrajnom nestabilnošću, jačanjem ekstremističkih skupina i humanitarnim krizama, što upozorava na goleme rizike čak i kod "ograničenih" operacija.
2. Režim preživljava, ali umjerava politiku
Ovaj scenarij mogao bi se nazvati "venecuelanskim modelom", gdje brza i snažna američka akcija ostavlja režim netaknutim, ali ga prisiljava na promjenu politike. U iranskom slučaju, to bi značilo da Islamska Republika opstaje, što ne bi zadovoljilo velik broj Iranaca koji traže promjenu, ali bi bila primorana smanjiti potporu militantnim skupinama diljem Bliskog istoka, obustaviti ili ograničiti domaće nuklearne i balističke programe te ublažiti represiju nad prosvjednicima.
Ipak, i ovaj se ishod smatra malo vjerojatnim. Vodstvo Islamske Republike ostalo je prkosno i otporno na promjene tijekom 47 godina svoje vladavine. Čini se gotovo nemogućim da bi sada, pod vojnim pritiskom, odjednom promijenilo svoj temeljni kurs.
3. Režim se urušava, zamjenjuje ga vojna vlast
Mnogi analitičari smatraju ovo najizglednijim mogućim ishodom. Iako je režim očito nepopularan, a svaki novi val prosvjeda ga dodatno slabi, u Iranu i dalje postoji ogromna i duboko ukorijenjena sigurnosna "duboka država" koja ima izravan interes u održavanju statusa quo. Glavni razlog zašto dosadašnji prosvjedi nisu uspjeli srušiti režim jest nedostatak značajnijih prebjega iz sigurnosnih snaga na stranu prosvjednika, dok su oni na vlasti spremni upotrijebiti neograničenu silu kako bi se održali.
U kaosu koji bi uslijedio nakon američkih udara, zamislivo je da Iran završi pod vlašću snažne vojne vlade sastavljene uglavnom od visokih figura iz redova Revolucionarne garde. Takva vojna hunta mogla bi biti jednako, ako ne i više, represivna od trenutnog teokratskog režima.
4. Iran uzvraća napadom na američke snage i susjede
Teheran je jasno poručio da će uzvratiti na bilo kakav američki napad, izjavljujući da im je "prst na okidaču". Iako se Iran vojno ne može mjeriti sa snagom američke mornarice i zrakoplovstva, i dalje može nanijeti ozbiljnu štetu svojim arsenalom balističkih projektila i dronova, od kojih su mnogi skriveni u špiljama, podzemnim bunkerima ili udaljenim planinskim područjima.
Američke baze i postrojenja razmještene su diljem arapske strane Zaljeva, posebice u Bahreinu i Katru. Iran bi također mogao ciljati ključnu infrastrukturu bilo koje nacije koju smatra suučesnikom u napadu, poput Jordana. Razorni napad projektilima i dronovima na postrojenja Saudi Aramca 2019. godine pokazao je koliko su čak i dobro zaštićene zemlje ranjive na iranske udare. Zbog toga su iranski zaljevski susjedi, svi američki saveznici, iznimno nervozni jer se boje da će se američka vojna akcija na kraju odraziti na njih.
5. Odmazda miniranjem Hormuškog tjesnaca
Ovo je prijetnja koja već dugo visi nad globalnom trgovinom i opskrbom naftom, još od iransko-iračkog rata osamdesetih godina, kada je Iran doista minirao plovne putove. Uski Hormuški tjesnac između Irana i Omana kritična je točka. Kroz njega godišnje prolazi oko 20 posto svjetskog izvoza ukapljenog prirodnog plina (LNG) i između 20 i 25 posto nafte i naftnih derivata.
Iran je provodio vježbe brzog postavljanja morskih mina. Ako bi to učinio, neizbježno bi utjecao na svjetsku trgovinu i izazvao drastičan skok cijena nafte, što bi moglo gurnuti globalno gospodarstvo u krizu.
6. Potapanje američkog ratnog broda
Jedna od najvećih prijetnji o kojoj američki mornarički zapovjednici u Zaljevu govore jest takozvani "napad rojem". U takvom scenariju, Iran bi istovremeno lansirao ogroman broj dronova napunjenih eksplozivom i brzih torpednih čamaca na jedan ili više američkih brodova. Čak i moćna američka obrana teško bi se nosila s tolikim brojem ciljeva odjednom.
Mornarica Revolucionarne garde (IRGCN) odavno je specijalizirana za asimetrično ratovanje, tražeći načine kako zaobići tehnološku prednost američke Pete flote. Potapanje američkog ratnog broda, uz moguće zarobljavanje preživjelih članova posade, predstavljalo bi golemo poniženje za SAD i izazvalo bi neviđenu eskalaciju sukoba. Iako se takav scenarij smatra malo vjerojatnim, napad na razarač USS Cole u jemenskoj luci Aden 2000. godine, u kojem je ubijeno 17 američkih mornara, služi kao podsjetnik da su i najmoćniji brodovi ranjivi.
7. Kolaps režima i potpuni kaos
Ovo je možda i najgori mogući scenarij. Uz mogućnost građanskog rata, kakav su iskusile Sirija, Jemen i Libija, postoji i rizik da u općem kaosu etničke napetosti prerastu u oružani sukob. Kurdi, Baluči i druge manjine mogle bi pokušati zaštititi vlastiti narod usred vakuuma moći, što bi dovelo do raspada zemlje.
Nitko ne želi vidjeti da Iran, najveća država Bliskog istoka s populacijom od oko 93 milijuna ljudi, tone u kaos, pokrećući nezamislivu humanitarnu i izbjegličku krizu. Najveća opasnost sada leži u tome da bi Trump, nakon što je nagomilao moćne snage blizu iranskih granica, mogao osjetiti da mora djelovati kako ne bi "izgubio obraz". Takav potez pokrenuo bi rat.
