Top News
101 prikaza

Što je poetika velikog Sergia Leonea naučila Orbana o politici

REUTERS
Drugi dio izvadaka iz odlične biografije najvažnijeg mađarskog političara tranzicije, nekoć uvjerenog liberala, a sad ultrakonzervativca, vladara čvrste ruke, Viktora Orbana

Austrijski, odnosno austro-mađarski, novinar Paul Lendvai (rođen 1929. godine u Budimpešti kao Lendvai Pal) napisao je biografiju “najzločestijeg djeteta” europske politike, Viktora Orbana, mađarskog lidera koji već godinama maltretira Europu svojim modelom “iliberalne demokracije”. 

Izbori u svibnju 1994. bili su najniža točka u Orbánovoj karijeri, piše Lendvai. 

- Postkomunistički Socijalisti peterostruko su poboljšali posljednji izborni rezultat, pa su samo zbog političkih razloga stvorili koaliciju sa Slobodnim demokratima, iako su i sami već imali solidnu većinu; stranke su zajedno zauzele 72 posto svih mjesta u parlamentu. Nasuprot njima, Fidesz je postao najmanja parlamentarna stranka. Ali samo četiri godine kasnije, u svibnju 1998., Orbán je pobijedio na izborima i postao premijer - najmlađi u mađarskoj povijesti, a u to vrijeme i najmlađi u Europi.

Kako je ovo moguće? Koji su bili razlozi za ovaj doista zapanjujući preokret? Prije nego što razgovaramo o pogreškama koalicije Socijalista i Slobodnih demokrata, moramo se vratiti ulozi ličnosti, samom Orbanu. Upoznao sam ga 22. rujna 1993., netom prije izbornog poraza. Bilo je to na predavanju koje je održao u Institutu za humanističke znanosti (IWM) u Beču, na engleskom jeziku, kojim tad još nije vladao na primjerenoj razini. Razgovarali smo na privatnoj večeri koju je priredio Krzysztof Michalski, direktor tog instituta. Iznenadio me svojom slobodoumnošću, primjerice o sporu stranačkog vodstva s Fodorom, kao i s njegovim čvrstim liberalnim stavovima u usporedbi s konzervativnom politikom tadašnje Antallove vlade.

MAĐARSKI POPULIST Top News Gordan Grlić Radman bi trebao pročitati ovaj tekst o Orbanu

Impresionirao je sve nas - publiku, domaćina i mene osobno - kao napredan političar mlade generacije, pred kojim je svijetla budućnost. Nakon tog prvog susreta slijedili su drugi, ali već u vremenu kad je Orbán okrenuo leđa liberalizmu i prihvatio nacionalističku, desničarsku politiku. Vrlo brzo nakon izbornog poraza liberalizam Orbana i njegovih najbližih prijatelja pokazao se jedva nečim značajnijim od blistave fasade. Odmah su shvatili da se hitno trebaju prilagoditi novim okolnostima.  (…)

Nakon Fideszova najtežeg poraza u njegovoj povijesti, Orbán je izuzetno oštro kritizirao Antalla rekavši da nije stvorio ni ostavio medijske i ekonomske temelje za buduće konzervativne vlade: 

- Antall snosi osobnu odgovornost. Ne zbog toga što smo u opoziciji nego zbog toga što smo goli i bosi u opoziciji... Nemamo ni svoje novine. Ukradene su nam neke novine; on je dopustio da mu neke otmu ispred nosa, a druge ostave u državnom vlasništvu. Nemamo radio, nemamo niti jedan TV kanal. Ništa. I za to nema opravdanja. 

Orbán je procijenio kao drugu veliku pogrešku pokojnog Antalla da je “...zanemario osobne kontakte s osam do deset velikih kapitalista... Što bi trebao učiniti? Samo pred bankarima trebam jasno staviti do znanja da su to naši ljudi, a onda pustiti krupni kapital da sve ostalo radi po svojoj logici. Ovim ljudima se moglo pomoći investicijskim fondovima, natječajima... U nekim međunarodnim pregovorima [Antalla] su upitali zašto ne predlaže nikakva zajednička ulaganja. Odgovorio je da nije tu da posluje nego da poboljša situaciju u svojoj zemlji. Prema njegovu mišljenju, poslovi nemaju što tražiti u politici, ali u stvarnosti oni su njezina bit... On nije imao osjećaja za te stvari. Apsolutno nikakvog osjećaja.”

Viktor Orban i Andrej Plenković SVRSTALI SE UZ ORBANA Top News Što su vremena gora, to je HDZ sve opasniji

(…) Na sedmom kongresu stranke, u travnju 1995., samo devet mjeseci nakon kategorične tvrdnje da stranka neće ići ni lijevo ni desno, Orbán se bez oklijevanja politički okrenuo udesno. 

- Po mome mišljenju, u interesu je države stvoriti blokove, socijalistički lijevi centar i umjereni desni centar, u kojem će prevladavati srednja klasa. Ako ostanemo samo u centru, nemamo šanse ni protiv ljevice ni protiv desnice. Također mislim da suradnja s ljevicom nije moguća. Moj je odgovor da Fidesz mora nastojati surađivati sa snagama desno od centra. 

Prema novoj politici, stranka se sad naziva Fidesz - mađarska građanska stranka (Magyar Polgári Párt). Potpuni zaokret, koji je za mnoge predstavljao veliko iznenađenje, ubrzo se odrazio na jezik i osobni stil Fideszova vodstva. Nekad nemarno odjeveni pobunjenici s bradama počeli su se odijevati sve više i više “konzervativno”, a u parlament su počeli dolaziti s pažljivo ošišanim frizurama. 

U govorima zastupnika Fidesza, a posebno u Orbánovoj retorici, aktualna politička i ekonomska pitanja sve su se više isprepletala s referencijama na vjeru u naciju, mađarsku tradiciju, domovinu, nacionalne interese, čast, vrijednosti srednje klase, obitelj i ljubav prema majci domovini. Bila je to elegantna, ubrzana tranzicija u kojoj su političari koji su do jučer prezirali i ismijavali konzervativne vrijednosti sad stajali rame uz rame s predstavnicima Katoličke i Protestantske crkve, a u sukobima s lijevim i liberalnim suparnicima svjesno igrali na kartu mitologije mađarskog nacionalizma. 

Oštri ljevičarski kritičari tvrdili su da je Fideszovo vodstvo kameleonsko, neprincipijelno i uvijek spremno za okretanje kako vjetar puše. Ali to su bile emocionalne optužbe koje su propustile poantu jer su kritičari previdjeli temeljne motive ovog dobro promišljenog i besprijekorno izvedenog desnog skretanja. Nakon što je odgurnuo slabo i, doduše, vješto usamljeno lijevo krilo, Orbán je iskoristio jedinu stvarnu opciju koju je imao u budućem obračunu s ljevicom: desnu konzervativnu, nacionalističku, populističku opciju. U prvom slobodno izabranom parlamentu Fidesz je neizbježno bio ljevičarska oporba desničarskoj vladi. Sad kad je vlada bila socijalistička i lijevo-liberalna, sve se preokrenulo. 

(…) Pokušamo li razumjeti pomak Fideszova vrha udesno, ne smijemo zanemariti neka davno skrivena, ali ekstremno eksplozivna nacionalna pitanja, posebno traumu iz Trianona. Ono što bi Nietzsche nazvao “strahom od stvarnosti” također se odnosi na četrdesetogodišnju šutnju komunističkog režima o mađarskoj nacionalnoj tragediji i na šutnju u postkomunističkoj politici nakon 1989. godine, što je također ugušilo svaku raspravu o tim pitanjima sve dok ih tad nisu dobro napuhali i iskoristili desničarski nacionalisti.

Ugovor potpisan 4. lipnja 1920. u Ljetnoj palači Trianon u Versaillesu podijelio je dvije trećine teritorija i 40 posto stanovništva mađarskog dijela bivše Austro-Ugarske između tri susjedne države, Rumunjske, Čehoslovačke i Jugoslavije. Time je 3,2 milijuna Mađara došlo pod strani suverenitet. Činjenica da je Mađarska vratila 40 posto svojih izgubljenih teritorija putem bečkih arbitraža 1938., što je dobila kao nagradu za savezništvo s Hitlerovom Njemačkom, nije diskutirana u Kádárovu režimu u poslijeratnim godinama. Nakon 1945. godine predratne su granice ponovno uspostavljene. Unatoč dugoj šutnji, čak 70 posto Mađara u anketama je tvrdilo 1980-ih da su duboko ogorčeni zbog Trianonskog sporazuma. 

Nacionalne katastrofe - Trianonski ugovor, poraz u ratu, sudbina Mađara koji žive u inozemstvu i psihoza nacionalne ugroženosti - bili su dio kršćanske tradicije i vrijednosti srednje klase, upravo onih ljudi koje je vodstvo Fidesza prepoznalo kao potencijalnu jezgru buduće nacionalne stranke. Ta tužna povijesna činjenica posebno je važna u ruralnom području. Kad razmišljamo o postupcima i odlukama vodećih Fideszovih političara, uvijek se moramo sjetiti da ova mala skupina osnivača potječe iz prve generacije intelektualaca koji su potjecali iz ovih tradicionalnih, konzervativnih seoskih obitelji, čak i ako su bili (kako su nas uvjeravali) ateisti i uglavnom nekršteni. Dok su bježali sa sela u grad, ti su dječaci učvrstili veze i tkali svoje mreže na Sveučilištu Bibó, a ne na Univerzitetu. 

DEMOKRATSKA REGRESIJA Top News Virusom pumpaju diktatorske moći i - nitko ne reagira

Želja za neovisnošću nije bila jedini čimbenik koji je značajno utjecao na njihove odnose sa Slobodnim demokratima. Kao što sam već spomenuo, ne smijemo previdjeti razlike u socijalnom statusu i obrazovanju. Upravo iz tih razlika, u kombinaciji s uzvišenim, elitističkim ponašanjem Slobodnih demokrata, kompleks inferiornosti počeo je nastajati i jačati u tad mladim i neiskusnim Fideszovim političarima. I upravo su ti osobni čimbenici vjerojatno i danas presudni za Orbánovu kroničnu nesposobnost za kompromis i za njegov karakteristični automatski odgovor na političke poraze i poniženja koja doživljava - za potrebu uništavanja protivnika i suparnika. 

Oni koji ga dobro poznaju uvijek iznova ističu ogromnu važnost nogometa, ne samo za formiranje političke skupine zvane Fidesz nego i za njenu političku taktiku i strategiju. Kao što se jednom prisjećao njegov ogorčeni protivnik, Orbán je uvijek želio biti sudac, branič, napadač i golman - sve u jednom i sve istodobno. Nikad nije skrivao da želi biti premijer i uspoređivao je politički sukob s igranjem napadačkog nogometa. Spreman je podnijeti poraz samo ako je uvjeren da će njegova momčad, motivirana za pobjede, teškim treningom, nepokolebljivom odlučnošću i pametnom taktikom iskoristiti protivničke slabosti i sutrašnji poraz pretvoriti u buduće trijumfe.

Jedna od najrječitijih, ali malo poznatih priča mađarskog premijera odnosi se na špageti vesterne. Film Sergija Leonea “Bilo jednom na Divljem zapadu”, u kojemu su glumili Claudia Cardinale, Henry Fonda i Charles Bronson, snimljen 1968. godine, u kina komunističke Mađarske stigao je tek 1970-ih. U više od dva i pol sata Leone priča priču o dramatičnoj borbi za komad zemlje koji želi prisvojiti željeznička tvrtka kako bi preko nje prošla pruga. Budući da obitelj odbija prodati zemlju, banda ubojica koju je tvrtka unajmila likvidira ih. Preživi samo žena. Tad se Charles Bronson pojavljuje na sceni i kao anđeo osvete ubija kolovođu bande koja je ubila njegova brata. Trijumf pravde. Prema poljskom biografu Igoru Jankeu, Viktor Orbán gledao je taj film “najmanje 15 puta”. 

A što ga je toliko fasciniralo? Orbán: 

- Sve! Ova herojska priča. U početku se sve čini tako beznadno. Dan i noć s malo ili nimalo nade, ništa ne uspijeva. Da biste iz borbe izašli kao pobjednici, nije dovoljno znati pucati i koristiti se šakama. Junak također mora znati koristiti glavu i pokazati velikodušnost. Ovo je veoma važno. Morate znati i razumjeti kako neprijatelj misli i djeluje, a kad imate jasnu ideju, ne smijete izbjeći sukob, morate napasti i pobijediti!  To je credo koji se nije odnosio samo na Orbánove četiri godine na čelu oporbe nego na cijeli život ovog vlasti željnog političara. Politika je za njega splet vesterna i nogometnih utakmica, ovisno o okolnostima. Međutim, suprotno svojoj izjavi, Orban ne pokazuje nikakvu velikodušnost nakon pobjeda nad političkim protivnicima. On demonstrira samo puku bezobzirnost.

Od 1994. do 1998., unatoč naizgled svemoćnoj koalicijskoj vladi i beznadno podijeljenoj stranci, pokazao je nevjerojatno samopouzdanje i odlučnost. Izbornim porazom Fidesz se otresao liberala i kolebljivaca u svojim redovima te je pod Orbanom postao ujedinjena i čvrsto povezana skupina boraca protiv ljevičarske koalicije socijalista i slobodnjaka. 

S porastom njegove popularnosti i pohvalama koje je dobivao iz klupa drugih oporbenih stranaka, činilo se da se nudi nova prilika svim ostalim snagama koje će se izravno pridružiti Orbanu ili barem surađivati s njim. No politička ofenziva male skupine Fidesz mogla je biti tako iznenađujuće uspješna samo zato što je vlada Gyule Horna protratila prvih osam mjeseci vlasti na nasilne unutarnje sukobe u Socijalističkoj partiji. Kao što je to često bio slučaj i prije i poslije, i oni su se sad posvađali oko toga kako spriječiti financijski kolaps zemlje.

Horn, simboličan i samopouzdan predstavnik “malih ljudi iz Kadarove ere”, u početku je bio uvjeren da će njemački kancelar Helmut Kohl, iz zahvalnosti zbog mađarskog otvaranja granica 1989., odobriti njegovoj vladi povoljne zajmove i omogućiti joj da izbjegne mjere štednja. No ono što su Nijemci zaista bili spremni ponuditi bilo je daleko ispod Hornovih očekivanja. Stoga je bio prisiljen prihvatiti radikalne reforme kakve Mađari još nisu poznavali, uključujući opću privatizaciju. A onda je predložene mjere, u koje ni sam nije vjerovao, morao provesti kroz vlastitu stranku.

Dana 12. ožujka 1995. novi ministar financija Lajos Bokros najavio je neslavni “Bokrosov paket” mjera s Hornom i u uskoj suradnji s guvernerom središnje banke Györgyom Surányijem. Smanjio je socijalne transfere, smanjio plaće i mirovine, uveo školarine na sveučilištima, prepustio forintu devalvaciji, koja je proizvela godišnji pad valute za 26-27 posto, te uveo niz poreznih i carinskih promjena - duboko snizivši životni standard prosječnog Mađara.

U jednoj godini realna kupovna moć pala je za 18 posto (u usporedbi sa smanjenjem od 20 posto između 1990. i 1994.), a kupovna moć mirovina pala je 25 posto. Dva ministra odmah su napustila vladu u znak protesta. Međutim, “paket Bokros” preko noći je vratio povjerenje stranoga kapitala i međunarodnih financijskih institucija, poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, u Mađarsku. Početkom 1998. proračunski deficit smanjen je s 10 na 4,2 posto BDP-a, a vladina neto zaduženost s 21 na 8,7 milijardi dolara. 

Istodobno s financijskom stabilizacijom, vlada Socijalista i Slobodnih demokrata provela je veliku privatizaciju državne imovine. Horn, nekoć reformistički komunist koji nije želio ni razmišljati o prodaji državnog srebra, sad se u parlamentu i na stranačkim sastancima hvalio da je vlada kroz program privatizacije od 1995. do 1997. prikupila 1007 milijardi forinti (5 milijardi USD). Vrijednost stranih ulaganja u Mađarskoj dosegnula je oko 18 milijardi dolara (više nego u bilo kojoj tranzicijskoj zemlji u Srednjoj i Istočnoj Europi), a privatni sektor sad je generirao 80 posto BDP-a, u odnosu na samo 20 posto kad je vlada preuzela dužnost. Gledajući unatrag, ovaj je paket predstavljao proboj u ekonomskom smislu, ali u politici je bio samoubilački. 

(…) Orbán je koristio kontroverzna pitanja za sve toksičnije napade na vladu; i unatoč velikim koncesijama državnom financiranju crkve, koje je predviđeno sveobuhvatnim (vladinim) mađarskim sporazumom s Vatikanom, Orbanu se u tome pridružila i katolička hijerarhija. U važnoj političkoj izjavi na Dan građanske oporbe, pročitanoj na Glazbenoj akademiji “Franz Liszt” u Budimpešti 12. lipnja 1997., Orbán je, između ostalog, rekao (često kritiziranim riječima): “Mađarska je vlada otuđena; ne djeluje u skladu s nacionalnim interesima”. Nacionalno se pitanje sve više povezivalo s izražavanjem građanskih vrijednosti.

Kako piše Debreczeni, u svom govoru na kongresu Fidesza u veljači 1998. Orbán je čak osam puta na jedanaest stranica teksta upotrijebio izraz “građanin”. Za desničarske stranke srednje klase nedvosmisleno se opredijelila i Katolička biskupska konferencija u biskupskom pismu, koje je u crkvama pročitano na Uskrs. Četiri godine nakon strašnog poraza Fidesza na izborima 1994. godine, oporba, kojom je u potpunosti dominirao Orbán, osvojila je uvjerljivu većinu u drugom, odlučujućem krugu (iako su Socijalisti vodili nakon prvog) u podjeli mjesta u pojedinim izbornim jedinicama. Najveće iznenađenje bio je uspon Fidesza kao glavne političke snage u Mađarskoj, nešto što je bilo nezamislivo nekoliko mjeseci ranije. Sljedeće četiri godine političkom pozornicom dominirao je Viktor Orbán, vlasti željni “meteor na političkom nebu” (Debreczeni), najtalentiraniji i najkontroverzniji mađarski političar. 

Iznenađujuća pobjeda Fidesza na izborima 1998. otvorila je put novoj vladajućoj stranci da reorganizira državni aparat. (…) Četiri godine prve Orbánove vlade (1998.-2002.) pokazale su dva različita trenda: odlučno i brzo širenje nadležnosti ureda premijera kao neupitnog središta cjelokupnog odlučivanja i slabljenje parlamentarnih nadzornih mehanizama. Uz pomoć američkoga koncepta odnosa s javnošću premijer je postao središnja figura vladine komunikacije. Debreczeni je sa zanimljivim detaljima opisao stil vladavine u kojem prevladava vođa. Za razliku od svojih prethodnika, primjerice, Orbán je u svom uredu položio prisegu dva dana prije ministara.

Kad je 35-godišnji premijer ušao u konferencijsku dvoranu na sastanak vlade, svi ministri ustali su s poštovanjem (uključujući sve koji su bili mnogo stariji od njega). Na vladinim sastancima obično nije bilo rasprava; o prijedlozima i odlukama razgovaralo se u Orbánovu užem krugu prije sastanka. Osobito je kritizirana činjenica da sastanci nisu niti evidentirani niti su vođeni zapisnici nego su sažeci pripremani kasnije. To je bila praksa bez presedana u povijesti Mađarske jer su se zapisnici pripremali i u doba dualne monarhije i u razdoblju Horthyja, pa čak i u četiri desetljeća komunističke vladavine.

Zsolt Hernadi (lijevo) i Viktor Orban (desno) Utjecajan sponzor Top News Viktor Orban nikad neće predati Hernadija Hrvatskoj

Odluka vlade da se miješa u funkcioniranje parlamenta naišla je na veliko ogorčenje. Umjesto tjednih sastanaka s redovitim i izvanrednim zasjedanjima, parlament se sastajao još samo tri tjedna, ograničavajući tako pravo na trajnu interpelaciju. István Stumpf, reformirani komunist koji je odigrao glavnu ulogu u osnivanju Sveučilišta Bibó i u intelektualnom razvoju skupine koja je kasnije osnovala Fidesz, imao je središnju ulogu u proširenoj strukturi vladina aparata, koji je bio izravno podređen premijeru. Sad je postao državni tajnik u uredu premijera. Sasvim drukčiji, ali jednako rječit primjer, bila je proslava tisućljeća krunidbe sv. Stjepana, prvog mađarskoga kralja, od kojeg je vlada napravila dvogodišnju predstavu tijekom koje je kruna nošena kroz cijelu zemlju da bi 2000. godine konačno bila premještena iz Zemaljskog muzeja u zgradu parlamenta.

U zemlji i inozemstvu slika mladog, aktivnog i domoljubnog premijera bila je vrlo pozitivna. U televizijskom intervjuu u ožujku 2000. godine Orbán je priznao da je uvijek nervozan prije i nakon službenih nastupa i da je to najteži dio njegovih dužnosti. Na samom početku svoje političke karijere otkrio je da nakon intervjua i govora uvijek analizira svoje izjave kako bi izbjegao neuspjehe u budućnosti. 

Orbana sam ponovno susreo šest godina nakon njegova nastupa na Institutu za humanističke znanosti u Beču. Bilo je to na Europa Forumu u opatiji Göttweig u Donjoj Austriji, gdje sam moderirao rasprave na poziv provincijskoga guvernera Erwina Prölla od početka foruma 1996. godine. U nedjelju, 6. lipnja 1999., Orbán je bio jedan od visokih stranih gostiju pred međunarodnom publikom, nastupajući s govorom o Mađarskoj i njezinoj europskoj politici. Kasnije za ručkom čestitao sam mu što je, za razliku od nekih drugih istaknutih govornika, ostao i govorio samo planiranih dvadeset minuta. Na to je slobodno odgovorio da je nekoliko puta unaprijed naglas pročitao tekst i skratio ga kako bi ostao u granicama koje je odredio organizator.

Već je tad bio politički profesionalno pažljiv do najsitnijeg detalja. Njegovi savjetnici za komunikaciju počeli su intenzivno surađivati ​​s tabloidima, a posebno s televizijom, gurajući mladog predsjednika i njegovu obitelj u prvi plan, nešto što njegovi (stariji) prethodnici nikad nisu radili. Tabloidi i televizija, naravno, oduševljeno su objavljivali priče o tome kako Orbán igra nogomet za seosku momčad u Felcsútu svake nedjelje, o tome kako obitelj provodi božićne praznike ili ljetne praznike u Hrvatskoj. No medijska izvješća ne mogu se uvijek kontrolirati. Tako je 7. kolovoza 2010. godine došlo do vrlo neugodnog događaja u malom zaostalom gradu Mezőkövesdu na sjeveru Mađarske. Orbán se, držeći buket cvijeća i knjigu u jednoj ruci, pokušao rukovati sa starijom ženom s mužem, ali je bio potpuno bespomoćan kad je žena privukla njegovu ruku k sebi i počela je ljubiti na koljenima. Fotografija ove apsurdne scene - u kojoj je političar inače bio potpuno nevin - bila je, naravno, dobro iskorištena u oporbi i opozicijskim medijima. No ostavljajući takve događaje po strani, njegovi tjedni radijski govori i mjesečni nastupi na televiziji dali su značajan doprinos mobilizaciji pristaša i uspješnom širenju političke poruke njegove vlade.  

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.