Ruski predsjednik Vladimir Putin ponovno je iskoristio raspad Jugoslavije kao ključni primjer zapadnog licemjerja i agresije, ustvrdivši da je Zapad "rastrgao jedan narod" i time postavio temelj za današnje globalne sukobe. Njegove izjave, iako naizgled usmjerene na obranu Srba, dio su šire i dugogodišnje strategije u kojoj Balkan služi kao poligon za obračun s NATO-om i Europskom unijom, dok se Hrvatska u tom narativu gotovo i ne spominje.
U jednom od svojih posljednjih oštrijih istupa pred vojnim vrhom, Putin je optužio Zapad za nasilno komadanje Jugoslavije.
- Oni su u konačnici rastrgali Jugoslaviju i Srbe. Raskomadali su jedan narod - poručio je Putin, dodajući kako su zapadne zemlje u bivšoj Jugoslaviji radile "sve što su smatrale potrebnim i nisu marile za Povelju UN-a".
Ova teza nije nova, već predstavlja temeljni kamen njegove vanjskopolitičke doktrine koju je detaljno izložio i na forumu Valdai. Tamo je objasnio kako je Zapad nakon Hladnog rata odbacio sve prilike za suradnju i nametnuo vlastitu hegemoniju, a jugoslavenska kriza bila je, prema njemu, prvi jasan primjer tog "bezakonja".
- Sve je počelo vrlo brzo propadati, sva ta pravila i Povelja UN-a počeli su se ignorirati. Događaji u Jugoslaviji - gdje je bila Povelja UN-a, uporaba sile? Oni su jednostavno radili što su htjeli - ustvrdio je Putin, opisujući svijet u kojem vlada "proizvoljnost" i u kojem "svaka zemlja može biti napadnuta samo zato što se ne sviđa hegemonu".
Ovakvom retorikom Putin ne samo da opravdava vlastite poteze u Ukrajini, već i Srbiju pozicionira kao prvu žrtvu zapadne politike dvostrukih mjerila, stvarajući narativ o zajedničkoj sudbini i neprijatelju.
Kosovski presedan kao univerzalni izgovor
Upravo je pitanje Kosova postalo najmoćnije oružje u Putinovom diplomatskom arsenalu. Godinama ga koristi kao "presedan" za opravdavanje vlastitih vojnih intervencija i aneksija, od Abhazije i Južne Osetije do Krima te samoproglašenih republika u Donbasu.
Njegova logika je jednostavna: ako je Kosovo moglo proglasiti neovisnost bez pristanka središnje vlasti, zašto to ne bi mogle i druge regije koje se osjećaju ugroženima?
- Jedina razlika je u tome što je odluku o suverenitetu Kosova usvojio parlament, dok su Krim i Sevastopolj to učinili putem općenarodnog referenduma - objasnio je Putin 2022. godine.
Iako se na prvi pogled čini da time brani srpske interese, mnogi analitičari, pa i dio javnosti u Srbiji, takve su izjave protumačili kao "bratski nož u leđa". Postalo je jasno da Putinu Kosovo ne služi za zaštitu Srbije, već kao sredstvo za legitimizaciju vlastitih geopolitičkih ciljeva i destabilizaciju Zapadnog Balkana. Rusija, naime, nikada nije priznala neovisnost Kosova, no istovremeno koristi njegov primjer kako bi potkopala međunarodno pravo kada joj to odgovara.
- Zašto su Srbi cilj na zapadu, ja ne razumijem. Rusija je početkom 1990. godina bila također cilj, željeli su da se raspadne SSSR. Srbija je bila na sve spremna i sve je htjela, ali su bili pod pritiskom. I stalno prijete sankcijama. Mnogo puta sam čuo da su slaba karika i da ih treba pritisnuti. To je paradigma koja je stvorena. Srbi nisu takav narod. Srbija nije takva kultura. Uništiti Srbiju je nemoguće - rekao je jednom prilikom Putin.
Rusija je naoružavala Hrvatsku
Putinova priča o "stoljetnoj zaštiti Srba" često se suočava s neugodnim povijesnim činjenicama. Iako je nedavno izjavio da Rusija "nije mogla ne zaštititi Srbe" jer su "poseban i blizak narod", stvarnost devedesetih bila je znatno drugačija.
Tadašnja Rusija pod Borisom Jeljcinom ne samo da nije zaštitila Srbiju, već je u Vijeću sigurnosti UN-a glasala za uvođenje sankcija Saveznoj Republici Jugoslaviji. Rusija, kao stalna članica s pravom veta, nije ga iskoristila, već je podržala kaznene mjere. Štoviše, postoje dokazi da je Rusija u to vrijeme naoružavala Hrvatsku, a tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman čak je i odlikovan.
Ovaj raskorak između narativa i stvarnosti pokazuje da ruska politika prema Balkanu nije vođena emocijama ili "slavenskim bratstvom", već pragmatičnim interesima. Balkan je za Moskvu prvenstveno važan kao sredstvo za projiciranje statusa velike sile i ometanje zapadnog utjecaja, pogotovo širenja NATO-a i EU. U toj igri, Srbija i Republika Srpska služe kao ključni saveznici i alati za održavanje napetosti.
Podrška secesionističkoj politici Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini i poticanje napetosti na Kosovu dio su strategije "što gore, to bolje", kojom se iscrpljuju resursi Zapada i skreće pozornost s drugih kriznih žarišta, poput Ukrajine.
Hrvatska nevidljiva na Putinovoj karti
Dok se Srbija nalazi u središtu Putinove balkanske retorike, Hrvatska je gotovo potpuno odsutna. U njegovim javnim istupima u posljednjem desetljeću, Hrvatska se izravno ne spominje. Ona postoji isključivo kao dio šireg konteksta "raspada Jugoslavije", bez posebnog značaja ili uloge u ruskoj vanjskoj politici.
Takav pristup nije slučajan. Za razliku od Srbije, Hrvatska je čvrsto usidrena u zapadnim integracijama kao članica NATO-a i Europske unije, čime je za Moskvu postala manje relevantan i manje "obradiv" teren za širenje utjecaja. Fokus je stoga prebačen na one dijelove regije gdje još uvijek postoje neriješena pitanja.
