Nije baš da je Italiju tada trebalo posebno gurati u tom smjeru, tadašnji kralj s vodstvom i političkim elitama u tome je vidio mogućnost da se domogne dijela bivših austrougarskih teritorija. Račune je Italiji tada doista pomrsila Srbija, za koju su mnogi Hrvati tih godina, posebno u Dalmaciji, jako drukali još od Balkanskih ratova, upravo zbog strane vladavine, ali i zbog odavno prošlog zlatnog doba Austro-ugarske, te zbog ideja o južnoslavenskom ujedinjenju.
Londonskim ugovorom Italiji je tada trebalo pripasti približno ono što će Mussolinijevoj fašističkoj Italiji 1941. godine obećati Ante Pavelić ako ga instalira na vlast. Razliku su činili gradovi poput Splita koji čak niti Londonskim ugovor, oko kojega Hrvate naravno da nitko ništa nije pitao, nije trebao pripasti Italiji. Čak niti Rijeka. I dok je Rijeku Italija ugrabila na juriš, kad je to pokušala sa Splitom, prvo je naišla na otpor Narodne garde što su je osnovali Hrvati i drugi, s izuzetkom "autonomaša", u Splitu, a potom i srpskih vojnika.
Bilo je tu nereda, tučnjava, razbijanja, na kraju i pogibije Splićanina Mateja Miša, te kapetana Tommasoa Gullija 11. srpnja 1920. Ono u čemu Dačić nema pravo jest to da vojska kralja Srbije, poslije SHS i Kraljevine Jugoslavije, ne bi imala baš nikakvu šansu spriječiti Italiju da zauzme velika hrvatska područja da tu nije bio izražen hrvatski nacionalistički element, u to vrijeme još i od prije Ilirskog preporoda takav da je bio usmjeren prema jedinstvu Južnih Slavena.
Što se Splita tiče, taj grad je tih godina bio takav da su 1912. čak i splitski anarhisti bili jasno hrvatski određeni, osnovavši, primjerice, HRŠD Anarh, a mainstream, ako ćemo baš o balunu, ogledao se u HNK Hajduku s hrvatskim grbom. Kovač ima puno pravo kad kaže da je iza politike kraljevskog Beograda 1918. bilo nemalo utjecajnih političara s velikosrpskim idejama poput Nikole Pašića. Nikolu Pašića i velikosrpske ideje dijela tadašnje srpske politike Dačić, pak, mrtvo hladno prešućuje.
Dobar dio njih to doista jest vidio kao ne možda "osvajanje", ali svakako kao "zauzimanje srpskih zemalja". Samo, Kovač brka stvari kad kaže da su Hrvati koji su tadašnju srpsku vojsku oduševljeno dočekali, "slijepo i idealistički" vjerovali u jugoslavenstvo, a "Srbi uglavnom veliku Srbiju". Ideja o državnom ujedinjenju Južnih Slavena potječe još iz 17. stoljeća od hrvatskog svećenika, intelektualca i političara Juraja Križanića, te od hrvatskog književnika i povjesničara Pavla Rittera Vitezovića.
Išlo je to i u suprotnom smjeru. Kralj Aleksandar bio je oduševljen mitskim ili povijesnim, kako tko želi vjerovati, likom hrvatskog kralja Tomislava, dotle da je svog mlađeg sina nazvao Tomislavom, a 1928. dotadašnji Županjac u Hercegovini preimenovao u Tomislavgrad. U svakom slučaju, prijelomni trenuci otriježnjenja među strankama u Hrvatskoj u odnosu na političke elite u Beogradu bili su atentat na Stjepana Radića u parlamentu Kraljevine Jugoslavije u lipnju 1928., te uvođenje Šestosiječanjske diktature 1929.
Još i prije toga, od Obznane iz 1920. godine, Komunistička partija diljem Kraljevine SHS nazivala je kralja "krvavim Aleksandrom", što je u "crvenom Splitu" imalo jako veliku težinu. Od ubojstva čelnika, također tada vrlo ljevičarskog HSS-a Stjepana Radića, nije više bilo sumnje u totalitarnu prirodu tog režima, pokretanu nacionalističkim političarima u Srbiji poput Nikole Pašića. Miro Kovač je u pravu kad kaže da "zbog hrvatskog otpora ideja o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991."
Upravu je i kad kaže da "treba graditi dobrosusjedske odnose, umjesto demagoških floskula", posebno u vezi raščišćavanja posljedica iz Domovinskog rata. Ali nije u pravu kad to čini tako što će se 2019. godine ići prepucavati s Ivicom Dačićem, u mladosti suradnikom Slobodana Miloševića, zvanim i "Malim Slobom", oko etnifikacije otpora talijanskoj okupaciji iz 1918. i usporedbi sa šovinističkim ispadom nad vaterpolistima Crvene Zvezde, dvojicom Srba i jednim Crnogorcem.
Teško je povjerovati da je Dačić odabrao baš 1918. godinu kao primjer izgubljenog "hrvatsko-srpskog bratstva" umjesto Drugi svjetski rat i NOB kao doba u kojem su se jedni i drugi skupa tukli protiv nacionalističkog krvoprolića i suradnje i ovih i onih nacionalista s okupacijom Trećeg Reicha i Mussolinijeve Italije.
Mogao je Kovač Dačiću baš i tako spustiti, kontra nacionalizma izvući antifašizam, koji se tukao i protiv talijanskog iredentizma. Usput Dačiću nabiti na nos Slobodana Miloševića kao političkog oca. Ili možda upravo to nije mogao. Iz vlastitih razloga.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Da nije bilo Srba na balkanu ne bi bilo toliko zrtava i , kad ne bi bilo nas albanaca , hrvata, slovenaca sigurno bi na balkanu bila stvorena Velika Srbija s izlaskom njenih granica na Jadransko , Jonsko more o ... prikaži još! čemu Dacic sanja a njegovi memorandumski preci toliko truda i sredstava uložili
Dačić po navici prvo kaka pa onda papa.
MALI TI BI DALMACIJU I PLAVA BOJA TE JAKO PRIVLAČI, PA SVAŠTA GOVORIŠ. , R.VOJVODINA. TO JE SAMO DIO KOJE TREBATE RJEŠAVATI. RATNU ODŠTETU, NIKAD VIŠE NEMA ZAJEDNIČKE DRŽAVE. IMAŠ VELIKIH PROBLEMA KOD SEBE, R.KOSOVO,N.PAZAR, R VOJVODINA. U EU DO 2070 GODINE.