Top News
5163 prikaza

Sva naša ratna mašinerija je bespomoćna pred rastom razine mora, sušama...

Anna Maggý
Znanstvenici već godinama sve glasnije upozoravaju: ako ništa ne poduzmemo, čeka nas kolaps civilizacije i izumiranje velikog dijela prirodnog svijeta! Kako to da se čini da njihove glasove nitko ne čuje?

Globalno zatopljenje riječi su kojih se trebamo smrtno bojati, upozorava nagrađivani islandski pisac i redatelj Andri Snær Magnason. Tu svoju tvrdnju potkrepljuje i podacima: prema znanstvenim predviđanjima o porastu temperature na Zemlji, razina mora u ovom stoljeću narast će između 30 centimetara i jednoga metra. Uz umjerena predviđanja, u istom razdoblju oko 400 tisuća četvornih kilometara kopna progutat će more, područje na kojemu živi 115 milijuna ljudi. A to se odnosi samo na posljedice podizanja razine mora i ne uključuje druge posljedice rasta temperature: dezertifikaciju, suše, šumske požare, smanjivanje razine podzemnih voda, otapanje ledenjaka i zakiseljavanje mora. Znanstvenici već godinama sve glasnije upozoravaju: ako ništa ne poduzmemo, čeka nas kolaps civilizacije i izumiranje velikog dijela prirodnog svijeta! Kako to da se čini da njihove glasove nitko ne čuje ili barem ne shvaća dovoljno ozbiljno, pita se Magnason. Koje bismo riječi trebali upotrijebiti za zrak koji udišemo i za način na koji čovječanstvo mijenja sastav atmosfere? Koje bi riječi bile prikladne da opišu crnu rupu čiju dubinu nije moguće percipirati, kako bismo se trgnuli iz stupora i uprli sve raspoložive snage da se spriječi najgori scenarij? U svojoj knjizi “O vremenu i vodi” (2019.) Magnason pokušava pronaći taj jezik, ispreplićući razgovore s vodećim svjetskim glaciolozima, oceanolozima, klimatolozima i geografima s razgovorima sa svojim bakama i djedovima i onima koje je u dva navrata vodio s Dalaj lamom, te s osobnim, povijesnim i mitološkim pričama, upotpunjenim fotografijama iz njegova obiteljskog albuma. Da bismo shvatili koliko je nužno da počnemo odmah djelovati, moramo to shvatiti emocionalno, psihološki, poetski pa čak i u mitološkom kontekstu, smatra Magnason. Zato u svojoj knjizi o tome piše i izravno i zaobilazno, prikazujući golu stvarnost klimatskih promjena, ali nudeći i nadu. Andri Snær Magnason (1973.) piše romane, poeziju, dramske tekstove, kratke priče, eseje i knjige za djecu, koji su objavljeni ili se izvode u više od 40 zemalja, a mnogi su i nagrađeni. Redatelj je nekoliko dokumentarnih filmova. Aktivno sudjeluje u borbi protiv devastiranja prirode na Islandu. Godine 2016. kandidirao se za predsjednika države s programom koji je snažno zagovarao zaštitu okoliša i završio na trećemu mjestu. Njegova knjiga “O vremenu i vodi”, svjetski bestseler preveden na više od 30 jezika, duboko je meditativno djelo narativne publicistike prožeto refleksijama o izgubljenoj prošlosti i nesigurnoj budućnosti koje počinje pričom o ledenjaku, a završava pozivom na odgovornost: ostavimo svojoj djeci i unucima bolji svijet! Knjiga je odnedavno dostupna i hrvatskim čitateljima u izdanju Planetopije u prijevodu Vanje Veršić, a tim povodom s Magnasonom smo popričali o neopozivim posljedicama klimatskih promjena koje je još moguće usporiti ako već ne i zaustaviti, o potrebnoj promjeni paradigme koja nije nužno negativna za generacije koje dolaze iza nas i, naravno, o tome je li kasno da spasimo svijet?

Express: Vaša knjiga ‘O vremenu i vodi’ doista je nesvakidašnja u kontekstu literature koja se bavi klimatskim promjenama. Poznati ste ekološki aktivist. Odakle se rodila ideja za ovu knjigu i njezin koncept? Kome je namijenjena?

Doista sam zadovoljan, jer mi se u jednakoj mjeri javljaju i mladi ljudi i oni stariji, i oni koji uopće ne shvaćaju razmjere mogućih posljedica klimatskih promjena, ali i znanstvenici koji se s tim posljedicama svakodnevno suočavaju. Mislim da je to zato što je sastavljena od priča, a priče su ono što nas povezuje. Naravno da je bio i izazov pokušati jednu tako ozbiljnu temu predstaviti na neki nazovimo zabavan, ili barem zanimljiv način, a meni je upravo to bio jedan od glavnih ciljeva: udahnuti podacima dušu. Zapravo me ponekad prilično zabrinjava ta sklonost razvrstavanju u ladice, kao da sve mora imati određenu ciljnu skupinu. Kritičar lista Publishers Weekly napisao je da će u ovoj knjizi ‘čitatelji zabrinuti zbog klimatskih promjena pronaći dosta zanimljivoga materijala’. Pomislio sam, zar je moja knjiga doista namijenjena isključivo ljudima koje klimatske promjene aktivno zabrinjavaju? Znači li to da netko tko je strastveni golfer ili ljubitelj knjiga o vampirima nema razloga za zabrinutost?! Ova je knjiga proizvod mojeg iskrenog vjerovanja da književnost, i umjetnost općenito, ima određenu širu društvenu ulogu i da ima moć utjecati na promjenu paradigmi te na naše razumijevanje novih realnosti, znanosti, politike. Kao građani demokratskih društava, prvo moramo razumjeti kompleksne promjene koje se događaju, a onda ih i uključiti u svoja dugoročna promišljanja.

Express: Ova knjiga svojevrsni je obiteljski album, priča o vašoj obitelji, ponajprije o djedovima i bakama jer, kao što kažete u knjizi, njihovo vrijeme posredno je i vaše vrijeme. S tim u vezi razvili ste i svojevrsnu ‘formulu obuhvaćanja vremena’. Može li se vrijeme doslovce ‘obuhvatiti’? I u kojoj su korelaciji vrijeme i voda? Utječu li klimatske promjene na naše poimanje vremena?

Duboko me inspiriraju moji bake i djedovi, imao sam sreću imati čak tri djeda i dvije bake, od kojih su svi doživjeli duboku starost - moja će baka uskoro proslaviti 98. rođendan. Oni su na mene formativno utjecali prenoseći mi vrijeme koje je formiralo njih, svoje priče i svoju kulturu, a postanem li i ja djed, time ću dobiti priliku da i sam tako utječem na nekoga, nekoga tko će potencijalno još biti živ i 2140. godine. Moja najmlađa kći možda će poznavati i voljeti nekoga tko će doživjeti 2170. godinu. Ona jako dobro poznaje moju baku, svoju prabaku, što znači da ona doslovce vlastitim rukama može dotaknuti - i povezati - 1924. godinu s godinom 2170. U tih nekoliko dodira generacija nalazi se, dakle, oko 250 godina ljudskoga vremena. A to je u konačnici itekako povezano s vremenom i vodom. Zemlja je vodeni planet, a danas se sa svim vodama na Zemlji događaju promjene brže nego ikad ranije. Razina mora, koja je bila nepromijenjena šest tisuća godina, raste brže nego ikad dosad, ledenjaci koji su nastajali tisućama godina otapaju se brzinom trajanja jednog ljudskog života, a pH oceana mijenja se više nego što se promijenio u proteklih 50 milijuna godina. Živimo u vrlo specifičnim vremenima: geološko vrijeme počinje se kretati brzinom ljudskoga vremena. To znači da će jedan ljudski život svjedočiti većim promjenama u svijetu oceana nego što su ih vidjeli ne samo svi čovjekovi preci od početka ljudske povijesti, nego deset puta više od toga. U tome se krije fundamentalna promjena koja se mora dogoditi u našem odnosu prema temeljima naše realnosti. Upravo zato je istinsko i duboko poimanje vremenske odrednice kao što je 2150. godina bitno za naše razumijevanje podataka koji nam govore gdje se upravo nalazimo i u kojem se smjeru krećemo te gdje ćemo biti u tom konkretnom trenutku naše buduće povijesti.

Express: Kao što pokazujete u knjizi, islandsko se društvo u kratkom razdoblju tijekom životnoga vijeka vaših baka i djedova izrazito promijenilo, postavši od siromašnog ruralnog gospodarstva bogata zemlja s najviše automobila po stanovniku na svijetu, najviše televizora, najviše zrakoplova itd. Jesu li Islanđani općenito zadovoljni svojim životom? Što je ipak na Islandu ostalo isto kao i prije stotinu godina?

Rekao bih da je doista puno prednosti života na Islandu, iako svi ti automobili uopće ne pridonose kvaliteti naših života, nego, naprotiv, čine život u gradu stresnim, a uz to su i veliki zagađivači. Imamo snažnu kulturu i jezik koji Island čini vrlo zanimljivim mjestom za život. Naravno da nismo bez prestanka sretni - ponekad smo i frustrirani, ali pretpostavljam da je tako u većini mjesta na svijetu. Prirodni su krajobrazi stoljećima ostali nepromijenjeni - doista je divno šetati se ili penjati po brdima. Međutim, sad se događa jedna velika promjena, koja je posljedica globalnog zagrijavanja: Island postaje sve bogatiji vegetacijom i njegove se crne ledenjačke pješčane doline sve više pretvaraju u brezove šume.

Express: Svoje duboko zanimanje za promjene koje se događaju na samom početku knjige objašnjavate referirajući se na poznatu kinesku kletvu - ‘Dao Bog da živiš u zanimljivim vremenima’. Meni se čini da vi živite ne samo u zanimljivim vremenima, nego i u prilično zanimljivoj obitelji: djed koji je operirao Oppenheimera, Andyja Warhola i iranskoga šaha, djedova sestra koja je čuvala Tolkienovu djecu i donijela u njegovu kuću islandske mitove i jezik, baka avijatičarka, ujak herpetolog... Koliko je vaš pogled na svijet rezultat života u takvoj obitelji?

Još mi je kao malom bilo posve jasno da živim u jednoj prilično posebnoj obitelji, čije priče pomalo podsjećaju na one Forresta Gumpa. Ali vjerujem da svaka obitelj ima neke svoje zanimljive priče. A priče koje su meni najdraže uopće nisu isključivo one koje se vezuju uz povijesne osobe koje ste naveli, već podjednako i one koje se tiču svakodnevne borbe mojih predaka, rođenih u siromaštvu u 1920-ima. Upravo iz tog dijela moje obitelji dolaze najbolji pripovjedači, oni su moja velika inspiracija. To je generacija koju je odlikovao snažan poduzetnički duh - sve što mi danas uzimamo zdravo za gotovo, oni su morali sami stvoriti. Morali su vlastitim rukama sagraditi sve, i skijaške i nogometne klubove, i osnovati društvo za istraživanja ledenjaka i pronaći nove lijekove u medicini. Ljudi poput mojeg ujaka Johna Thorbjarnarsona pokazali su mi da i kao pojedinac možeš imati odlučujuće važnu ulogu, pa tako - poput njega - čak i uspjeti spasiti čitavu jednu krokodilsku vrstu od izumiranja.

Express: Taj je vaš ujak sin vašeg ‘trećeg’ djeda, onoga koji je emigrirao u SAD, gdje ste i sami odrasli. Koliko pratite inicijative Joea Bidena nakon mandata Donalda Trumpa, hoće li one biti dovoljne da SAD ponovno preuzme globalno vodstvo u borbi protiv klimatskih promjena nakon četiri godine nazadovanja tijekom kojega se SAD prema globalnom zagrijavanju odnosio kao ignorantska velika sila koja ne želi mijenjati svoje udobne navike, koja ne priznaje problem i odbija preuzeti odgovornost?

Mislim da, nažalost, aktualna generacija vladajućih živi u uvjerenju da je godina 2050. od sadašnjega trenutka udaljena 50 godina, a da je 1970. godina bila prije 30 godina. Mi smo proizvodi 80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća, i tako se i ponašamo: pokušavamo rješavati sve probleme s rješenjima tržišta kupaca. Dijete koje se danas rodi bit će 2100. godine u Bidenovim godinama. Sve što mi sad radimo utjecat će na izazove s kojima će se ta osoba susretati tijekom svojeg života.

Tragično je da je ta velika nacija zauzela takav stav prema klimatskim promjenama i da financiranje zaustavljanja klimatskog zagrijavanja još ima manji proračun od vojne potrošnje. Jer sva naša ratna mašinerija potpuno je bespomoćna pred rastom razine mora, pred sušama i požarima. Određenu utjehu pružaju jedino primjeri pojedinačnih gradova-predvodnika. Mnoge kompanije same su si zadale ciljeve koji premašuju sve što radi bilo koja vlada, a za očekivati je i da će mlađi naraštaji, koji nisu odrastali s 2000. godinom kao granicom razmišljanja o budućnosti čovječanstva, vjerojatno biti radikalniji u svojem odnosu prema nužnosti promjena.

 | Author: PROMO PROMO

Express: Navodite mnoga konkretna znanstvena predviđanja vezana uz posljedice rasta temperatura. Je li taj proces nepovratan? Hoće li mjere obećane na nedavnom skupu u Glasgowu uspjeti usporiti klimatske promjene? Jesmo li kao vrsta sposobni zaustaviti globalno zagrijavanje?

Čak i ako ne ispunimo sve ciljeve, bitno je znati da sve što napravimo ili što smo napravili čini razliku. Želim vjerovati da smo kao vrsta sposobni spriječiti one najgore scenarije. Mislim da mi ljudi možemo stvarno biti prilično glupi i lijeni ako si to dopustimo, ali da isto tako, kad nešto odlučimo, možemo postići nevjerojatne stvari. Zatim, tu je i generacijsko pitanje. Ne kažem da je dužnost novih generacija čistiti za starijima, ali činjenica je da je generacija Gréte Thunberg najbrojnija generacija djece koju je ovaj naš planet vidio u povijesti ljudskoga roda i, ako ta generacija zna što treba napraviti, i ako usmjeri svoju energiju u pravom smjeru, mislim da bi, nakon što stari svjetonazori napokon izumru, promjena mogla doći brže od očekivanog. Svojoj djeci govorim da svaka generacija ima neke svoje izazove. Niste se baš mogli smatrati srećkovićem ako ste se rodili u Europi 1914. ili 1940., i ako ste na svakom profesionalnom polju kojim ste se zaputili morali mijenjati apsolutno sve: modu, način upravljanja otpadom, građevinske standarde, sustave transporta, energetske sustave, kompletnu poljoprivredu. Tako da mislim da nije nužno nešto loše pripadati generaciji koja je dobila u zadatak mijenjati loše navike. Siguran sam da se oni neće osvrtati unatrag na 2021. nostalgično se prisjećajući naših glupih obrazaca ponašanja.

Express: Očito je da su za zagrijavanje planeta povijesno najodgovornije bogate zemlje Zapada. Tko bi sad trebao napraviti najveći napor u borbi protiv klimatskih promjena? Zemlje u razvoju ili bogati Zapad? Kako odrediti pravedan omjer doprinosa pojedinih zemalja zajedničkom naporu?

Prve bi trebale biti one zemlje koje su prve imale najviše koristi od iskorištavanja ugljena, nafte i plina. One bi trebale predvoditi u dekarbonizaciji. Ali mislim da put siromašnijih zemalja prema prosperitetu ne mora nužno uključivati iste pogreške koje su prije njih učinile bogate zemlje. Ne morate prvo sagraditi svoje gospodarstvo na iskorištavanju ugljena i nafte pa tek onda prijeći na čistu energiju. Island se u 1930-ima odlučio na drugačiji put, razvojem geotermalnog sustava zagrijavanja, koji od onda predstavlja veliku prednost. A koliki se dio svijeta nalazi u područjima bogatima suncem? Smatram da bi bogatije zemlje svoju tehnologiju trebale dijeliti s drugima, učiniti je dostupnom što većem broju ljudi. Svi znamo za priču o afričkim selima koja nikad nisu dobila zemaljsku telefonsku liniju pa su izravno prešla na pametne telefone. Nadajmo se da će se isto to dogoditi i sa strujom, da će prva struja u zemljama u razvoju biti temeljena na čistim rješenjima. A ako ćemo baš biti optimistično zagledani u budućnost, mjesta koja sad nisu pogodna za život mogla bi postati posve naseljivima samo uz pomoć solarne energije. Baš kao što Island ima koristi od nedostatka što njegovi stanovnici imaju vulkane u svojim dvorištima, mjesta bogata sunčevom energijom mogla bi pronaći načine za svoj rast i razvoj kad bi taj bogati izvor koristila kao svoj glavni izvor energije.

Express: Jedno od kontroverznih pitanja zaustavljanja klimatskih promjena je i korištenje nuklearne energije, koja sama po sebi ne pridonosi zagrijavanju planeta, ali nosi sa sobom druge rizike. Koje je vaše mišljenje o tome?

Znanstvenici s kojima sam razgovarao vjeruju da je globalne ciljeve moguće ispuniti i bez nuklearne energije, koja je infrastrukturno skupa i nosi rizike - svi se još sjećamo Černobila - a i skuplja je od nove energije vjetra, sunca i termalnih izvora. Ali ne vjerujem da će se postojeće reaktore zatvoriti dok smo još u fazi razvoja alternativnih izvora energije.

Express: Dok se oko nekih tema glasno lome koplja, čini se da se svi razgovori o klimatskim promjenama vode stišanim glasovima (osim možda glasa Grete Thunberg!) Također, na što isto upozoravate u knjizi, najveći dio upozorenja znanstvenika i konkretnih znanstvenih podataka mi uopće ne čujemo. Kako to objašnjavate? U knjizi se bavite pitanjem pronalaska ‘pravog jezika’ za razgovor o klimatskim promjenama. Koji bi jezik bio pravi da bi naše zanimanje za zakiseljavanje mora nadjačalo naš interes za obitelj Kardashian?

Proces razumijevanja novih koncepata sličan je sudjelovanju u maratonu. Nećete naprosto doći na start i početi trčati - prije ćete ipak morati utrenirati svoje tijelo za napor koji ga čeka. Na isti način moramo utrenirati svoj mozak da razumije nove riječi i znanstvene spoznaje. U knjizi navodim primjere nekih inovativnih ideja te koliko nam je dugo trebalo da ih doista razumijemo. Zakiseljavanje oceana je posve nov izraz i koncept koji većini ljudi nije lako shvatljiv. Naravno, ne smijemo zanemariti ni smišljenu kampanju koja nas nastoji uvjeriti kako ne trebamo vjerovati znanosti. Očekujem da će oni koji u ime naftnih kompanija vode te kampanje dezinformiranja javnosti prije ili kasnije biti privedeni pravdi.

Express: Nastavi li se dosadašnji trend, do kraja ovoga stoljeća završit će životni vijek svih ledenjaka izvan polarnog pojasa. Povodom nestanka Okjokulla napisali ste poruku koja je ugravirana na ploči postavljenoj na mjestu nekadašnjeg ledenjaka. Vaš tekst djeluje mi jako pesimistično, melankolično, gotovo kao da smo već sve upropastili. Jeste li vi pesimist u pogledu budućnosti?

Taj tekst ipak sadrži i jedan tračak nade, i postavili smo ga na planinu u nadi da će potaknuti razvoj svijesti i nagon da se nešto poduzme: ‘Pismo budućnosti: Mi znamo što se događa i što se mora poduzeti - a samo ćete vi znati jesmo li u tome i uspjeli!’. Drugim riječima, mi još stignemo prihvatiti svoju realnost i nešto po tom pitanju učiniti. A ja ne bih napisao ovu knjigu da nisam duboko uvjeren da se tako mijenja društvo i posreduju promjene. To je izazov, utrka u kojoj ili svi gubimo ili svi dobivamo, tako da se nadam da će ta globalna suradnja rezultirati nečim dobrim.

Express: Osim što ste ekološki aktivist, nagrađivani ste pisac i redatelj. Kako se vi uklapate u aktualne tokove suvremene islandske kulture? Pripadate li mainstreamu? Može li se u vašoj zemlji živjeti od umjetnosti?

Malo nas je na Islandu koji živimo od umjetnosti, dobivamo potpore od države, imamo spisateljski fond koji nas podržava, a meni pomaže i to što su mi knjige objavljene na 40 jezika. Rekao bih da imam doista neobičnu karijeru, koja je mješavina pisanja poezije, ZF romana, knjiga za djecu, drama i snimanja dokumentarnih filmova, a pritom sam i predavač te javni govornik. Svaki moj novi projekt različit je od prethodnoga. Volim surađivati s umjetnicima iz različitih područja, znanosti, arhitekture, vizualnih umjetnosti, glazbe, kazališta i dokumentarnog filma, i često koristim oblike umjetničkog izričaja koji nisu mainstream, ali su na Islandu doživjeli mainstream uspjeh. Nisam napisao ni jedan ‘normalan’ mainstream roman, pa čak ni krimić.

Express: U ovu su knjigu uključena dva intervjua koje ste vodili s Dalaj lamom. Je li vam dao zadovoljavajući odgovor na pitanje kako bolje razumjeti budućnost i donositi ispravne odluke? Jasno je kako nam znanost može pomoći u shvaćanju svijeta, ali što možemo naučiti od naših ‘duhovnih’ vođa?

Ponekad se pitam - što je uopće racionalno? Posljedice našeg vrlo racionalnog industrijskog svijeta, s obrazovanjem i institucijama, uopće nisu racionalne. To je jedan svijet koji je posve skrenuo s tračnica. Bilo bi puno racionalnije kad bismo mislili da je svako drvo sveto, da je sveta svaka rijeka, svaka planina. Pitam se zbog čega više u prirodi ne prepoznajemo svetost? Ljudski je rod od pamtivijeka duhovan i velik dio čovječanstva pripada nekoj religijskoj tradiciji. Mislim da mnoge od tih tradicija mogu imati ključnu ulogu u suočavanju s klimatskim i ekološkim promjenama, bilo pozivajući se na znanstvene spoznaje ili naprosto potičući poštovanje prema svemu stvorenom. Ali moji razgovori s Dalaj lamom imali su i dodatan aspekt - znatiželju: on sam po sebi također je svojevrsni simbol vremena jer trenutačno živi svoj 14. život!

Express: Kažete da osnova svega nisu političke ideologije, nego - gorivo. U knjizi upozoravate na hegemoniju velikih proizvođača nafte i njihovu spregu s politikom, ali istodobno ističete da ne smijemo zaboraviti biti zahvalni na velikoj energiji koju nam nafta pruža. Jesmo li svi mi donekle licemjerni? Na primjer, putujete li vi avionom?

Kao udaljeni izolirani otok, Island je izrazito ovisan o zračnom prometu. Pretpostavljam da bih mogao reći da sam licemjer kad putujem avionom da bih negdje održao predavanje o klimatskim promjenama, ali da to nisam kad putujem da bih otišao na utakmicu ili u šoping. Moramo manje letjeti i mudro gospodariti svojim putovanjima, ali također moramo pronaći način kako letjeti uz manje emisije CO2, jer činjenica je da putovanja spajaju ljude i pridonose zbližavanju kultura. Nastojim ne posramljivati ljude - zračni promet zaslužan je za oko 3 posto globalnih emisija, proizvodnja betona oko 6 posto, građevinski sektor oko 40 posto. Pa neću valjda napasti nekoga zato što živi u određenom tipu kuće? Nered vlada u gotovo svemu što radimo, ne smatram osobito konstruktivnim optuživati pojedince - potrebne su nam promjene na razini sustava.

 | Author: Anna Maggý Anna Maggý

Express: Izdanje koje držim u ruci ima tzv. ‘COVID post scriptum’ dodatak. U njemu ocjenjujete reakciju islandske vlade na pandemiju iznimno profesionalnom i kompetentnom. Od tada je prošlo gotovo godinu i pol dana, kako danas gledate na to, nosi li se Island dobro s pandemijom? Je li prolongirano trajanje pandemijske krize ostavilo trajne ožiljke na islandskom društvu ili je, naprotiv, iz nje proizašlo i nešto dobro? Da se poslužim citatom iz knjige: je li u ovoj globalnoj stanci bilo ičega što nam može pokazati put?

Bilo je ovo prilično izazovno vrijeme, teško za mnoge. Ali živi smo i pokazali smo da možemo brzo reagirati na krizu i da smo uspjeli sačuvati svoja društva od raspada. Stoga se postavlja očito pitanje: zašto ne možemo nešto slično učiniti kad je riječ o klimatskim promjenama? Jedina je razlika da bavljenje klimatskim promjenama ne isključuje grljenje, odlaske u kino ili na tulum. Stvar je samo u odluci.

Express: Potpuno zaustavljanje svijeta tijekom prvog vala pandemije otkrilo je ‘bistro more u Veneciji, plavo nebo iznad Kine..., no svejedno je zabilježeno smanjenje globalnih emisija stakleničkih plinova za tek 17 posto’, dok su se ove godine emisije već vratile na pretpandemijsku razinu. Što nam to govori?

To nam govori da se s ovim problemom nećemo moći obračunati uz pomoć tradicionalnih tržišnih rješenja. Ono što nam je potrebno su veliki državni infrastrukturni projekti povećanja kapaciteta proizvodnje čiste energije i plan zatvaranja ugljenokopa te naftnih i plinskih postrojenja. Potrebno nam je nešto što bi imalo operativnu brzinu svjetlosti, sličnu brzini kojom je u ovako kratkom vremenu razvijeno cjepivo za COVID-19.

Express: Zagazili smo već u treće desetljeće 21. stoljeća. Na kraju, što očekujete da će nam to stoljeće donijeti? Hoće li 21. stoljeće, kako tvrdi Dalaj lama, ipak biti sretnije od 20.? Kako vidite budućnost? Ima li nade? Kao što i sami kažete, čovječanstvo je do sada preživjelo svakakve strašne stvari i opstalo. Je li kasno da spasimo svijet?

Ne, nije kasno, ali nam vjerojatno treba radikalniji i čvršći pristup problemu. Dvadeseto je stoljeće pokazalo da iz jednog strašnog rata može nastati nešto kao što su Ujedinjeni narodi - možda je potrebno da se prvo dogodi nešto jako loše da bismo stvarno nešto pokrenuli? Naravno, nadam se da se to ipak neće dogoditi. Nekako iskreno vjerujem da ova generacija ljudi - koji organiziraju klimatske prosvjede, koji izlaze na ulice u tisućama, desecima tisuća - uviđa hitnost situacije na drugačiji način. Netko tko danas ima 20 godina poznavat će i voljeti nekoga tko će 2090. godine imati 20 godina. A ta će osoba još biti živa 2160. godine. Na to bismo se trebali usredotočiti: kako se na intimnoj razini povezati s budućnošću, uz snažnu svijest o hitnosti djelovanja.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.