Kad je jedna eksplozija gotovo do temelja uništila iranska postrojenja za istraživanje projektila velikog dometa 2011. godine, usput su poginuli i neki znanstvenici odgovorni za cijeli program, pretpostavljalo se da je to konačni udarac tehnološkim ambicijama Teherana.
Kako piše New York Times, otada nije bilo nekakvih posebnih naznaka da Iran ima projektile koji bi mogli pogađati ciljeve izvan Bliskog istoka, a njihove vođe su naglašavale da im to nije ni plan.
Možete onda zamisliti iznenađenje kad je tim kalifornijskih istraživača, slučajno pregledavajući dokumentarac o jednom od ubijenih znanstvenika, nabasao na iznenađujuće otkriće. Naišli su na pravi trag mrvica koji ih je na kraju odveo do nove tajne istraživačke lokacije, skrivene duboko u iranskoj pustinji.
Spomenuti znanstvenik, general Hassan Tehrani Moghaddam, nadgledao je gradnju istraživačkog centra četrdesetak kilometara od grada Shahrud nedugo prije svoje smrti. Sama lokacija, barem se tako pretpostavljalo, korištena je jednom za testiranje projektila 2013. godine i otad je bila zapuštena, ali ne nužno i napuštena. Pregledavali su godine i godine arhivskih satelitskih snimki i zamijetili da su postupno građene nove zgrade i to u poprilično upečatljivoj nijasni plave boje. Samo po sebi to ne znači gotovo ništa, ali general Moghaddam je naredio da se zgrade u kojima je poginuo bojaju istom tom bojom.
Upravo zbog toga su odlučili još bolje pogledati što se događa. Na satelitskim snimkama su otkrili tragove karakteristične za raketne testove. Naime, ogromnu većinu istraživanja i gradnje rakete je moguće skrivati u podzemnim bunkerima ili običnim zgradama, ali testiranje raketnih motora se mora raditi na površini. Nakon paljenja motora ostaju duboki tragovi koje je teško skriti ili zamesti.
Tragovi nastali prošle godine sugeriraju da su Iranci testirali rakete za rakete interkontinentalnog dometa, a imaju spremne instalacije za još veće rakete. Potencijalni domet takvih raketa omogućio bi Teheranu gađanje ciljeva čak i u SAD-u.
"Nabasali smo na program koji je puno bliži završetku nego što smo isprva i shvatili", kazao je Jefrrey Lewis, vođa istraživačkog tima.
Naravno, ključno je pitanje što Iranci zapravo grade. Postoji mogućnost da je riječ o projektu lansiranja satelita u orbitu, postoji mogućnost da je riječ samo o testnim verzijama postojećeg programa raketa srednjeg dometa. Sam Lewis kaže da, sudeći prema dostupnim informacijama, Iranci grade svoj svemirski program. Uvjeren je da trenutačne instalacije ne mogu proizvesti više od 3-4 rakete godišnje što je dovoljno za svemirski program, ali ni približno dovoljno za gradnju većeg arsenala oružja.
Druge teorije kažu da su Iranci samo na oprezu da se ne nađu nespremni i suočeni s neprijateljskom vojskom na granicama.
"Iranci se namjerno kontroliraju iz političkih razloga. Ako ih pošaljemo kvragu, neće nem se svidjeti što oni imaju za reći", dodao je Lewis. Ipak, svi napominju da, čak i ako Iranci razvijaju svoj raketni program, to ne krši onaj famozni nuklearni sporazum jednostavno zato što smiju testirati rakete dometa do 2.000 kilometara.
