U svijetu opterećenom proturječjima moći i ideologije rijetko se pojavljuju teolozi koji uspijevaju uskladiti univerzalne istine vjere s konkretnim izazovima svakodnevnog života. Gustavo Gutiérrez, preminuo krajem listopada 2024. u 96. godini, bio je jedan od tih rijetkih intelektualaca. Njegova teologija oslobođenja nije bila samo teološki projekt, nego manifest vjerskog i društvenog angažmana, duboko ukorijenjen u povijesnim, kulturnim i ekonomskim prilikama Latinske Amerike.
Priča o teologiji oslobođenja počinje 1968. godine, kad je Gutiérrez, tad mladi peruanski svećenik indogenih korijena, zamoljen da održi predavanje o “teologiji razvoja”. Tema, popularizirana enciklikom “Populorum Progressio” (1967.), bila je izraz vremena optimističnih nada u društveni i gospodarski napredak. Međutim, Gutiérrez je u samoj ideji “razvoja” prepoznao suptilnu zamku - koncept koji je latentno normalizirao nejednakost i prikrivao strukturalnu ovisnost Latinske Amerike o kapitalističkom svjetskom sustavu. Njegovo predavanje, umjesto o razvoju, postalo je vizija “teologije oslobođenja”.
Termin “oslobođenje” ovdje nije bio puka semantička zamjena. Siromaštvo i represija, tvrdio je Gutiérrez, nisu tek posljedice zaostalosti koje se mogu ispraviti razvojem, nego rezultat duboko ukorijenjenih postkolonijalnih odnosa moći. Oslobođenje je, prema Gutiérrezu, značilo radikalnu promjenu tih odnosa - oslobođenje od sustava nepravde koji sputavaju ne samo tijela, nego i duhove.
Gutiérrez je teologiju oslobođenja oblikovao kao odgovor na zahtjeve Drugog vatikanskog koncila u kontekstu “čitanja znakova vremena”. To nije bio tek akademski pothvat, nego promišljanje angažirane kršćanske duhovnosti. U središtu te vizije stajalo je prepoznavanje “strukturnoga grijeha” - nepravdi ugrađenih u društvene i ekonomske sustave. Kraljevstvo Božje, tvrdio je Gutiérrez, nije puki eshatološki horizont - ono se mora očitovati već sad, u praksi oslobođenja koja obnavlja ljudsko dostojanstvo.
Crkva, u toj viziji, nije bila institucija radi same sebe, nego zajednica pozvana na službu oslobođenja. Gutiérrez je jasno stavio do znanja da sudjelovanje u procesu oslobođenja nije samo društveni čin, nego i čin spasenja - nedovršeno, ali esencijalno djelo Kraljevstva Božjega.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća teologija oslobođenja postala je meta žestokih kritika iz Vatikana, osobito pod vodstvom pape Ivana Pavla II. i tadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere Josepha Ratzingera. Marksistički tonovi koji su prožimali rane radove teologije oslobođenja izazvali su sumnju i otpor. Ipak, zahvaljujući intervenciji teologa Karla Rahnera, Gutiérrez je izbjegao formalnu osudu. Njegov kasniji rad, osobito deseto izdanje “Teologije oslobođenja” pod naslovom “Mirar lejos” (Gledati daleko), predstavljao je pokušaj reinterpretacije i kontekstualizacije njegove misli. Preoblikovao je pojedine dijelove naglašavajući kontinuitet svoje vizije sa Svetim pismom i crkvenom tradicijom.
Unatoč napetostima, Gutiérrez je umro pomiren s crkvenom hijerarhijom. Papa Franjo, koji je i sam sklon socijalnoj dimenziji Evanđelja, opisao ga je nakon smrti kao “velikog čovjeka” i “čovjeka Crkve”.
I dok je teologija oslobođenja ostavila neizbrisivi trag na globalnom teološkom promišljanju, u Hrvatskoj je njezin glas (bio) gotovo nečujan. Razlozi za tu šutnju leže u povijesnom i društvenom kontekstu. Dok je Latinska Amerika bila poprište borbi za oslobođenje od postkolonijalnih struktura, Hrvatska je u drugoj polovici 20. stoljeća živjela u socijalističkom sustavu koji je marginalizirao Crkvu (i teologiju). Dodatno, povezivanje teologije oslobođenja s marksističkim tonovima izazvalo je otpor kako u crkvenim, tako i u društvenim krugovima. Umjesto rasprave o društvenoj pravdi, u Hrvatskoj su prevladavale pastoralne i identitetske teme. Ipak, tragovi teologije oslobođenja mogu se naći u karitativnom radu pojedinih crkvenih zajednica i inicijativa za prava marginaliziranih.
Možda je sad vrijeme da se propusti teologije oslobođenja reinterpretiraju za suvremenu Hrvatsku, u kojoj rastuća nejednakost i društvene podjele zahtijevaju nove odgovore. Koliko god se o toj teologiji u Hrvatskoj šutjelo, njezina poruka ostaje aktualna.
Teologija oslobođenja nije ograničena na povijesni kontekst Latinske Amerike. Njezin temeljni impuls ostaje univerzalan: svaka teologija koja se želi suočiti s izazovima svojega vremena mora biti teologija oslobođenja. Gutiérrezova smrt nije kraj jedne teološke škole, nego podsjetnik na potrebu da se vjera iznova povezuje sa stvarnim životom. U svijetu u kojem nepravda nije povijesni relikt, nego svakodnevna stvarnost, pitanje koje Gutiérrez postavlja i dalje odjekuje: kako vjera može biti oslobođenje, a ne opijum?
