Povjesničar po struci, autor dokumentarnih filmova, novinar, avanturist, pisac, ali prije svega putopisac, Hrvoje Ivančić rođen je 1983. u Zaboku. No, njegov je dom svugdje.
“Moram reći da se kao kod kuće osjećam svugdje gdje sam stekao prijatelje, a pošto sam sentimentalan, uvijek se vraćam na mjesta na kojima sam bio, dragim ljudima koje sam upoznao. Tamo se osjećam kao doma: U Gruziji, u Kongu, u Tanzaniji”, govori. Otkad je kao dvadeset-i-nešto-godišnjak s prijateljem Titom u žutom gumenjaku preplovio Savu i Dunav od Zagreba do Crnog mora, o čemu je objavio knjigu “Dunavski blues”, Ivančić je proputovao dobar dio svijeta, najčešće se zadržavajući na kriznim žarištima u afričkim, bliskoistočnim, srednjoazijskim ili istočnoeuropskim zemljama. Na svojim je putovanjima svjedočio krajnostima i apsurdima svijeta, a svoja je iskustva prenosio u reportažama koje je objavljivao u nizu tiskovina - Globusu, Playboyu, Jutarnjem listu, Rolling Stoneu, Večernjem listu, Meridijanima - te na portalima poput Lupige, H-altera i tportala. Kratke priče objavljene su mu u nizu književnih časopisa, a neke su prevedene na engleski, njemački, poljski, grčki i talijanski. Stalni je suradnik HRT-a, autor dokumentaraca, radijskih reportaža i edukativnih slikovnica. Dobio je više strukovnih nagrada za svoje novinarske reportaže: neke od njih okupio je u knjizi “Rubna zona” koju je nedavno objavio nakladnik Sandorf. ‘Pod talibanskom zastavom’, ‘Noćni vlak za Harkiv’, ‘Homs: Grobnica revolucije’, ‘Potoci krvi u najmlađoj državi na svijetu’ i ‘Etiopija: Jugoslavenski scenarij na Rogu Afrike’, naslovi su reportaža koji možda najbolje ilustriraju teme kojima se Ivančić u knjizi bavi. Sve ono što obični smrtnici gledaju na televiziji ili o čemu čitaju na mobitelima, on je vidio iz blizine.
Hrvoje Ivančić fotografiran u Kongu
Za “Rubnu zonu” Ivančić je odabrao dvadesetak reportaža koje su nastale tijekom posljednjih petnaestak godina. “Petnaest godina je zaista dugo razdoblje, ako situaciju promatramo iz kuta novinskog teksta čija aktualnost prođe već istog dana kad je objavljen. No s reportažama stvar stoji malo drugačije”, govori Ivančić. “Iako su neki događaji opisani u pričama zaista stari petnaest godina, reportaža ne služi samo za prijenos informacije već i kao sredstvo komunikacije na jednoj gotovo književnoj razini. Zato sam, uostalom, i zavolio reportažu, tu dokumentarnu prozu, ako tako možemo reći.”
Priče je birao po tematskoj srodnosti, pa tako uz priču iz Pakistana stoje reportaže iz Afganistana jer su vezane istim turbulencijama: ratom u Afganistanu, prekograničnim sukobima, prelijevanjem izbjeglica. “Iako su nastale u razmaku od petnaest godina, kroz njih se može pratiti povijesni razvoj, vidjeti određenu promjenu.” Iz naslova knjige može se iščitati više slojeva značenja: političko, geografsko, psihološko. Što je za Ivančića zapravo ‘rub’ iz naslova?
“Za mene je rub svaka ona neuralgična točka u kojoj se sudaraju silnice velikih geopolitičkih entiteta, nekadašnjih carstava ako baš hoćete, jer u praksi je to vrlo slično današnjim velikim silama i njihovim satelitima”, kaže. “To su sukobi koji se nalaze na samoj margini svijeta, koji su zaboravljeni i o kojima se ne piše puno. Na rubnim se zonama određuje budućnost svijeta, tu se odmjeravaju snage ili se, kako gdje, samo prodaje zastarjelo naoružanje koje služi nekim novim rubnim ratovima."
A gdje se u takvome svijetu nalazi Hrvatska? “U toj novoj svjetskoj slagalici Hrvatska se očito nalazi čvrsto uz Zapad i to ne samo kao dio Europe već i kao neupitan američki saveznik unutar EU-a. Toliko čvrst da mi je ponekad neugodno slušati izjave naših ministara i apologeta masovnog naoružavanja. Kako god bilo, Hrvatska nije na rubu. Iz svojih putovanja zaključujem da se u Hrvatskoj živi relativno dobro, koliko god to nekima zvučalo čudno, ali imajte na umu da postoji mnogo država bez ikakve zdravstvene zaštite za svoje građane, nikakvog mirovinskog sustava, ničega što mi uzimamo zdravo za gotovo. Bitan faktor je i naša blizina centrima moći, u ovom slučaju Bruxellesu. Iako su Slaveni u Europi građani drugog reda, opet od te Europe imaju koristi”, kaže Ivančić.
U Sjevernom Kivuu u Kongu, na području veličine Hrvatske, djeluje čak 200 paravojnih skupina
Baš sve njegove reportaže bave se zonama ratnih sukoba - prijašnjih, sadašnjih ili budućih - državama u kojima se urušava pravni i civilizacijski poredak. Zanima nas što ga tjera da ide upravo tamo? Profesionalni impuls, ljudska znatiželja, potreba za razumijevanjem, svjedočenje? “Dobro ste to rekli, svjedočenje”, odgovara. “Čini mi se da sam htio upravo to, biti dijelom velikih prekretnica i svjedočiti im, opisati ih, prenijeti. Opet, htio sam na neki način pisati i o manje poznatim temama, biti neki most između kultura i dati barem mali doprinos razumijevanju onoga što se događa daleko na ekvatoru. Dakako da to ima veze sa znatiželjom. Gledati kako se klupko međunarodnih odnosa nastalih kroz stoljeća ponovo zamotava, ujedno je izazovno i strašno jer ne poznaje sudbinu pojedinca već samo statistiku. To me dovodi do teme propagande i mobilizacije masa koju je nemoguće izbjeći. Fascinira me brzina s kojom se stanje u jednom društvu može preokrenuti. U nekoliko mjeseci ljude možete radikalizirati i od njih napraviti dobrovoljce za rat, a tamo, kad dođu u taj rat, svjetlosnom brzinom žrtvuju dijelove svog tijela majčici zemlji.”
Može li se čovjek naviknuti na život u zonama stalnih ratnih sukoba i nesigurnosti, kao što se navikne na druge stvari?
“Koliko sam vidio, čovjek se može naviknuti na sve”, kaže Ivančić. “Boravio sam u afričkim državama kao što su Južni Sudan i Kongo u kojima ratovi bez prestanka traju već desetljećima. Bande naoružanih militanata pljačkaju i ubijaju, ne postoji nikakva zaštita države već sijaset međunarodnih organizacija koje pokušavaju koliko toliko ublažiti taj horor koji im se događa pred očima. Opet, ljudi se nekako prilagode i ta patnja više nema druge referentne točke, ona je konstantna.” Objašnjava da mu je u takvim okolnostima adrenalin uvijek malo povišen, jer to nije njegova stvarnost. “Drugim riječima, u mom džepu uvijek postoji povratna karta i to je neki moj izlaz. Oni takvu kartu nemaju jer su oni već ondje, kod kuće. Iskreno, moja odgovornost prema dijelovima svijeta koji mi nisu dom manja je od odgovornosti prema vlastitoj sredini. Mislim da je to sasvim normalno”, pojašnjava, dodajući da ipak ne smijemo zaboraviti da smo svi dio jedne velike zajednice. Pitamo ga je li ikada imao osjećaj krivnje što odlazi, a drugi ostaju? “Osjećao sam jedino tugu što netko mora sve to prolaziti i što se rat racionalizira i prihvaća kao nešto najnormalnije.
Fotografija iz Ukrajine
Povremeno bih zbog svega toga malo lošije spavao, ali i to prođe nakon nekog vremena.” U svojim tekstovima, koji su kombinacija reportaže, esejistike i književnosti, Ivančić često kritizira način na koji Zapad promatra ratove: selektivno, površno, s proračunatom empatijom. Je li u tom smislu i Hrvatska Zapad? “Iz perspektive interesnih sfera koje se na svijetu nalaze, logično je da se ratovi promatraju na način koji tim sferama odgovara. Logično je da će prozapadni mediji, a to je većina medija na Zapadu, pratiti kut gledanja koji odgovara tom bloku. Mi ovdje samo slijedimo, ne razmišljamo previše. Naši mediji uglavnom prenose agencijske vijesti bez puno promišljanja”, govori. Tijekom snimanja i izvještavanja iz Sirije 2016. godine za HRT, Ivančić je objavio nekoliko reportaža. U jednoj od njih sporna je bila formulacija da je ‘sirijska vlada oslobodila okupirani teritorij’, no to se nije svidjelo urednicima koji su ‘oslobođenje’ zamijenili ‘vraćanjem pod kontrolu’. “To su sitnice, ali na taj način se oblikuje mišljenje. Ako za jednu vladu kažemo da oslobađa, počet će ljudi misliti o njima kao o oslobodiocima odnosno o strani koju valja u tom ratu podržati, a mi dobro znamo koga je hrvatska politika u tom ratu podržavala i kome je slala avione s oružjem.” Pitamo ga jesmo li mi u Hrvatskoj zaboravili da je praktički donedavno i kod nas bila ratna zona? “Mislim da mi to ne možemo zaboraviti jer se u Hrvatskoj kroz godinu dana obilježava sigurno dvjesto obljetnica vezanih uz rat. Cijeli mjesec studeni pretvoren je u mjesec sjećanja i patnje. Nas se u rat uranja, ali kroz neki simulacijski proces gdje se originalna emocija gubi, a na temelju slika i teksta pobuđuju se nove strasti, korisne za dnevnopolitičke teme.”
Predgovor knjige napisao je bosanskohercegovački novinar i diplomat Zlatko Dizdarević pod naslovom ‘Sjećanja na zaboravljeno novinarstvo’. “On je jedan od mojih novinarskih uzora”, kaže Ivančić, “ali također je to primjerice i Maroje Mihovilović, novinar koji je prvi ušao u Pol Potovu Kambodžu. Ryszard Kapuściński također je jedan od ljudi čijem se stilu pisanja divim. Oni, međutim, pripadaju zlatnom dobu profesije koje je davno završilo.” Novinarstvo se, kaže, sve više pretvara u PR i sve je manje istraživanja. “Uostalom, koja redakcija ima novac da oformi istraživačku ekipu da radi na temi po mjesec, dva ili tri? To mogu samo novine koje su na ovaj ili onaj način financirane od strane građana, preko pretplate ili nekim državnim dotacijama. Svaki komercijalni medij nužno se pretvara u srednjostrujaški mulj”, naglašava. Njegove reportaže imaju minimalno po deset kartica i kad ih postavi na Facebook, u prvih deset sekundi otpadne pola onih koji su započeli s čitanjem. “Tekst je jednostavno predug za današnje pojmove. Zato u našoj medijskoj sferi prevladava senzacija. Nije, recimo, bitno objasniti zašto rat u Sudanu traje već dvije godine i tko tamo ratuje, tko financira zaraćene strane; bitno je u naslovu napisati da se u tekstu nalazi video brutalnog ubojstva. To je jedna nezdrava nekrofilska atmosfera u kojoj se ljudima o kojima se piše ne daje nikakva doza dostojanstva. Kao da se sve pretvara u jedan veliki reality show: bitno je vidjeti krv, eksploziju i steći dojam. Koji za par minuta prođe.”
Ne možemo ne spomenuti temu koja je Ivančiću posebno važna - Afriku.
“Taj mi je kontinent posebno prirastao srcu, valjda zato jer je toliko drugačiji od svega što poznajemo. Nije lako kretati se niti pisati iz Afrike. Meni je to bio veliki izazov”, govori. Osvrnuo se na europsku, pa i hrvatsku sliku Afrike, koju vidi kao klasičan saidovski orijentalizam, skup kolonijalnih predrasuda o ratu, bolestima i ‘divljaštvu’ koje i danas oblikuju percepciju kontinenta. “Daleko od toga da u Africi nema ratova, ali ti ratovi osim što potpiruju međuetničku mržnju, također pronalaze svoje financijere i izvan granica.” Često se pita što bi za Afriku značio pojam modernizacije i bi li joj tehnološki napredak doista donio sreću. “Afrika je u pretkolonijalno doba pretežno bila ruralna, bez puno velikih gradova i u većini slučajeva zajednice su imale zajedničko vlasništvo nad zemljom. Njihov se svijet po dolasku Europljana raspao, kako to lijepo u svojim romanima opisuje Chinua Achebe. Došla su nova vremena, kontinent je uključen u sustav globalne trgovine, osnovane su nacije u granicama nekadašnjih kolonija i taj je proces nepovratan.” Stoga vjeruje da je modernizaciju nemoguće zaustaviti. “Treba imati na umu da većina afričkih država uopće nije prošla industrijsku revoluciju, da su s motike skočili do mobitela i to mobitela kineske proizvodnje. Upravo je Kina najzaslužnija za afričke ceste i željeznice. U Keniji imate vlak koji vozi brzinom od 200 kilometara na sat, Tanzanija ima sjajne željeznice i ceste. Afrika se zaista izgrađuje”, kaže Ivančić. Upozorava da napredak ne mijenja odnos između elita i većine koja živi teško, te da se razvoj ne mjeri infrastrukturom nego pravednijom raspodjelom bogatstva. Također naglašava da je najveći afrički resurs čovjek, premda je u svijetu koji sve pretvara u robu i o ljudima neugodno govoriti kao o resursu. “Afrika je kontinent mladih. Sedamdeset posto su mlađi od trideset. Prosječna dob u Ugandi je 17 godina. U Europi je 44. To znači da će uskoro afrički čovjek postati tražen, ako se kapitalizam u međuvremenu ne uruši. Ljudi će ovladati raznim vještinama i počet će proizvoditi, ali i migrirati u države u kojima nedostaje radništva. To neće biti samo europske države već i većina razvijenih azijskih i američkih društava. S te strane vidim da se Afrika razvija, ali hoće li se to odigrati na miran način ili će se ljude istjerati ratovima, poput ovog u Sudanu, to mi je teško reći.”
Navodi da danas i države srednje moći - poput UAE-a, Katara, Saudijske Arabije i Irana - šire utjecaj u Africi i naoružavaju militantne skupine, dok lokalni gospodari rata slijede samo vlastite interese. Primjerice, u Sjevernom Kivuu u Kongu, na području veličine Hrvatske, djeluje čak 200 paravojnih skupina.
“Tamo ako odete u susjedno selo, prođete kroz tri kontrolne točke. Riječ je o lokalnim partizanskim jedinicama, o islamističkim frakcijama, o najobičnijim bandama pod kontrolom kakvog političara u Kinšasi, o okupacijskoj vojsci koju podupire Ruanda. Resursi se, međutim, prelijevaju preko granice i pomoću njih se sukob održava. Složit ćemo se da bez novca nema ni rata, a ako rat traje već trideset godina, moramo se pitati otkud dolazi novac.” Za razliku od većine drugih putopisaca i posjetitelja Afrike, Hrvoje Ivančić odlučio je djelovati: pokrenuo je crowdfunding kampanju za izgradnju škole u kongoanskom gradu Butembu.
“Moja Dora i ja pokrenuli smo kampanju za izgradnju učionice. Razlog je bila povezanost s ljudima iz Butemba. Jedan od njih je, igrom slučaja, vlasnik male osnovne škole za niže razrede. Tamo se školarina plaća tri dolara mjesečno, a plaća učitelja iznosi dvadeset dolara. Učenici su pohađali nastavu u učionici od dasaka, a kako je grad na ekvatoru, kiše su česte pa samim time i prokišnjavanja. Pomislili smo da je najmanje što možemo učiniti skupiti novac da se to popravi, da se izgradi neka prostorija od čvrste cigle i s limom. Bio sam svjestan da naša akcija neće promijeniti Afriku, tu promjenu moraju iznjedriti Afrikanci sami, ali zašto ne pomoći, barem malo.” Nakon što je objavio da prikuplja donacije, u samo nekoliko dana uplaćeno je dovoljno novca da se izgradi sve što je planirano. “Ostao sam iznenađen povjerenjem koje su imali u moju riječ. Dio novca sam poslao, a većinu smo odnijeli osobno i sudjelovali u izgradnji. Danas na tom mjestu stoji krasna zgrada u koju stane pedesetak učenika. Također sam im poklonio mali projektor, svoj stari fotoaparat i laptop. Meni je teško gledati kako se ljudi naokolo ubijaju, ali još teže mi je prihvatiti da djeca, koja nisu kriva baš ništa, budu zakinuta, bez obzira gdje se rodila. Ako nam nije dužnost da se brinemo za djecu, zbog čega uopće živimo.”
