Top News
663 prikaza

To je bilo pravilo: Izvrši naređenje pa se onda žali

Srebrenica
REUTERS/Dado Ruvic
Đikićev ‘Beara’, uvjeren sam u to, knjiga je koja će ostati kao književni dokument jednog vremena, a svakako jedna od najvažnijih knjiga koja se pojavila na ovim prostorima u novom mileniju

Novinar i pisac Ivica Đikić, autor više nagrađivanih romana, objavio je nedavno dokumentaristički roman “Beara” koji govori o četiri krvava srebrenička dana iz srpnja 1995. kad je ubijeno više od 8000 tisuća srebreničkih muškaraca i dječaka te o kontekstu i pozadini tog zločina.

Đikić se dugo mučio s formom zamišljene knjige, jedno vrijeme je razmišljao o fikcionalnom romanu o srebreničkom genocidu, ali je odustao. 

Primjer takvog fikcionalnog pisma je jedno od poglavlja ove knjige, kratka priča koja je svojevrsni “post scriptum” romana, a sam pisac vjerojatno ju je objavio kao ilustraciju kako je sličan pristup ovoj temi ograničen. 

Srebrenica | Author: REUTERS/Dado Ruvic REUTERS/Dado Ruvic

Potragu za formom riješila je knjiga “Anatomija jedne pobune” Javiera Cercasa koja mu je poslužila kao uzor, a koja govori o jednom traumatičnom i prijelomnom razdoblju postfrankističke Španjolske, što je bio odličan izbor.

To je, uz Solženjicinov “Arhipelag Gulag”, možda najbolja literarna forma koja se može nositi s tako velikim temama, a Srebrenica je, nažalost, jedna od najvećih tema 20. stoljeća.

Zatim, prilikom pisanja ove knjige, uz opsežnu literaturu koja je pobrojana na kraju, autoru je kao svojevrsni putokaz poslužio dokumentaristički roman “Hladnokrvno ubojstvo” Trumana Capotea, knjiga koja je po svom apsurdu neka vrsta mini Srebrenice.

Upravo taj kamijevski apsurd šokira svakoga tko se prvi put susretne s “Hladnokrvnim ubojstvom” i spada stoga u one rijetke knjige koje se nikad ne zaboravljaju. 

Richard Hickock i Perry Smith proglašeni su krivima za okrutno ubojstvo obitelji Clutter: Herberta i Bonnie te njihovo dvoje djece koji su u studenome 1959. godine pronađeni mrtvi na svojem imanju u mjestu Holocomb u Kanzasu.

Bili su svezani, s povezom preko usta i pogođeni u glavu. “Beara” je idealan spoj Cercasove “Anatomije jedne pobune” po formi i Capoteova “Hladnokrvnog ubojstva” po motivacijskom sižeu, ali i formi. 

Ljubiša Beara je po svojim motivima, u koje Đikić ne uspijeva do kraja proniknuti, a sumnjam da ih je i sam Beara do kraja bio svjestan, najsličniji okrutnim Capoteovim skitnicama čija je motivacija ubojstva četveročlane obitelji također misteriozna. 

Je li Ljubiša Beara imao u sebi neku patološku crtu koja ga je na neki način predodredila za ovaj zločin? To je ključno pitanje na koje nitko neće dati odgovor, kao i na samo pitanje o prirodi zla.

Đikić je u romanu rekonstruirao svaku minutu života Ljubiše Beare, kapetana bojnog broda bivše JNA, tijekom četiri srpanjska dana 1995. Beara je bio organizator hladnokrvnog smaknuća 8000 ljudi čiji je jedini grijeh bio “pogrešna” nacionalnost.

Najmučniji dijelovi knjige su Bearina potraga za dovoljnim brojem provjerenih ubojica koji će hladnokrvno i bez buke dovršiti krvavi posao. 

Iako se u većini slučajeva radilo o ljudima “vičnim ubojstvima i zločinima”, “velike brojke” pokazale su se kao velika prepreka “u utrci s vremenom”, jer je ubijanja trebalo izvršiti u što kraćem roku.

Tako Đikić na jednome mjestu navodi kako egzekutori iz 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske u jednom trenutku nisu mogli nastaviti s ubijanjem jer su im se grčili prsti kojima su povlačili okidače pušaka tijekom višesatnog ubijanja.

Zatim, po mučnini koju izaziva, ravnopravan motiv ovome je onaj o vozačima autobusa i kamiona kojima su dovoženi zarobljenici na gubilišta i koje u jednom trenutku ubojice, bez jasne motivacije, prisiljavaju da i sami ubijaju. Upravo ovaj motiv Đikiću se činio kao onaj s najviše fikcionalno-romanesknog potencijala.

Đikić u romanu pokušava otkriti motive Ljubiše Beare za tako revno izvršavanje zadaće koju mu je dao njegov idol, general- zločinac i psihopata Ratko Mladić. Bearina psihopatologija nije u potpunosti razjašnjena ovom knjigom niti je to moguće.

Osim ako se ne pojavi nekakav spisateljski Will Graham, lik iz romana Thomasa Harrisa koji ima nevjerojatan dar: može razmišljati poput najmračnijih psihopata i na taj način dokučiti njihovu motivaciju. 

Uzgred, to je lik koji je uhvatio Hannibala Lectera. U bivšoj JNA postojalo je jedno pravilo koje se vojnicima nabijalo na nos svaki put kada bi pokazali tračak sumnje u zapovijedi nadređenih. 

Beograd: Performans za žrtve masakra u Srebrenici ispred skupštine Srbije | Author: Srdjan Ilic (PIXSELL) Srdjan Ilic (PIXSELL)

Glasilo je: “Izvrši naređenje, pa se onda žali”, a koje je na neki način preneseno u Vojsku Republike Srpske jer je većina zapovjednog kadra u njoj potjecala iz JNA, za razliku od Hrvatske vojske, Armije BiH ili HVO-a, što Đikić na jednome mjestu navodi, u kojima je obični legionar ili vojnik, poput Ante Gotovine, mogao dogurati do čina generala, bilo osobnom hrabrošću i vojnim znanjem, kao on, ili političkom protekcijom, kao mnogi drugi.

Ne znam u kojem je obliku to pravilo definirano u famoznom PS-u, “Pravilu službe organa bezbednosti u Oružanim snagama SFRJ”, koje Đikić navodi kao literaturu kojom se koristio prilikom pisanja ove knjige, a koje u sebi krije klicu budućeg zločina.

Oni koji su odbili naređenje, poput kontraadmirala JRM-a Vladimira Barovića, koji je radije izvršio samoubojstvo nego usmjerio topove ratne mornarice na dalmatinske gradove, ili pukovnika Slobodana S. koji je trebao uoči rata biti promaknut u čin generala, a koji je, iako rodom iz Srbije, napustio JNA i ostao živjeti u Zagrebu, kojeg Đikić spominje na jednome mjestu u knjizi, jedini su istinski heroji proteklog rata na ovim prostorima.

Paradoksalno, formalna razlika između Vladimira Barovića i Ljubiše Beare samo je u poštovanju ili nepoštovanju jednog jedinog članka “Pravila službe” u kojem je postojao skriveni potencijal za ono što se dogodilo u Srebrenici 1995. 

Najveći dio posla obavili su “profesionalci”, bivši časnici JNA kojima je to pravilo bilo uvjetovani refleks. 

Ono je na neki način trasiralo put u zločin, a vrijedilo je i za osobe koje su neposredno sudjelovale u pogubljenjima.

Mnogim pripadnicima Vojske Republike Srpske pogubljenje srebreničkih Bošnjaka, odnosno “zapovijed koja se bespogovorno mora izvršiti” izmijenili su život do neprepoznatljivosti, jer su u četiri dana neki od njih prošli metamorfozu iz koliko-toliko normalnih ljudi u masovne ubojice. 

(Možda je ovaj diskurs pogodan za fikcionalni roman o Srebrenici koji je Đikić uzalud tražio?)

Đikićev rječnik je ogoljen, što zapravo pojačava snagu i uvjerljivost ove knjige. Prije svega mislim na onaj efekt šoka, pogotovo za ljude, odnosno čitatelje koji su prije ove knjige bili slabije upućeni u zbivanja u Srebrenici. 

Ima li potrebe hladnokrvnog i monstruoznog organizatora egzekucije 8000 ljudi nazivati u knjizi zločincem? Nema, naravno.

Đikićev “Beara”, uvjeren sam u to, knjiga je koja će ostati kao književni dokument jednog vremena, a svakako jedna od najvažnijih knjiga koja se pojavila na ovim prostorima u novome mileniju. 

Koliko je samo mentalne snage bilo potrebno autoru da bi je napokon završio? To, vjerojatno, zna samo on. U Prologu knjige Đikić piše koliko je fotografa Tarika Samaraha promijenio rad na monografiji “Srebrenica”. 

“Pričao je da je izgubio dvadeset kilograma i posve se fizički zapustio, da se udaljio od ljudi i društva, izgubio dodir s realnošću. Živio je u paralelnom srebreničkom svijetu smrti i šutnje, pokušavao razumjeti i nekako se nositi s užasom u koji je uronio”, piše Đikić.

Prije više godina, u jednom intervjuu, Đikić je izjavio kako mu je novinarski rad važniji od onog književnog. Ne znam je li se u međuvremenu što kod njega promijenilo, ali u “Beari” imamo jednu savršenu simbiozu sjajnog novinara i sjajnog pisca, ali je teško reći koji je njezin segment važniji, jer su težina teme i “glavni lik” romana bacili sve ostalo u drugi plan. 

Ili, kako je to primijetio književni kritičar Vladimir Arsenić, Đikić se “odrekao književnosti da bi stvorio impresivno književno delo.” Po tome je sličan Svetlani Aleksijevič, bjeloruskoj nobelovki, koja je u formi novinskih reportaža napravila najvjerodostojniji literarni spomenik potonuloj sovjetskoj Atlantidi, kao što je “Beara” za sva vremena zaledio na papiru četiri krvava dana udarničkog ubijanja iza kojih svijet više nije bio isti: izgubio je nepovratno svaku iluziju o vlastitoj nevinosti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.