Top News
560 prikaza

Srebrenica je godinama grad živih mrtvaca

Srebrenica
Boris Ščitar/ PIXSELL
Mjesto na kojem je ubijeno između 7000 i 8000 Bošnjaka, i danas na neki način dokazuje da smrt pobjeđuje život

Tko misli da ne postoji kraj svijeta i da postoji neka, konačna, ovozemaljska pravda, neka ode u Srebrenicu, tamo na kraj Bosne, uz granicu sa Srbijom.

Samo neka pazi na datum: jedanaestog srpnja, na dan masovne dženaze (sprovoda) žrtava genocida, ali i poginulih tijekom opsade toga maloga, tijesnoga grada, nije preporučljivo putovati, ma koliko ljudski bilo.

Toga dana i još ponekog ranije, ne puno, u Srebrenici bude više života nego svakog od preostalih tri stotine šezdeset i dva, tri u godini, pa tako puta puna dva desetljeća, koliko je evo prošlo od najbolje organiziranog masovnog zločina nakon Drugog svjetskog rata.

Završni se čin tragedije iz posljednje bosanske i hrvatske ratne godine, eto tako, odvija u epizodama, od srpnja do srpnja, traje ako i pola tjedna, a vrhunac je uvijek, bila 2004. ili 2015. isti: život, kako se to zna već reći, pulsira oko Potočara, Memorijalnog centra iz godine u godinu većeg za nekoliko stotina novih grobova u koje se polažu kosti nađene po masovnim grobnicama.

Znatiželjnici, obitelji stradalih i istraživači

Sebrenica | Author: Matthias Schrader/DPA/PIXSELL Matthias Schrader/DPA/PIXSELL

Znate, pretpostavljam, kako to sve skupa izgleda, vidjeli ste na televiziji. Uskim, krivudavim cestama preko Republike Srpske dođu u Srebrenicu obitelji žrtava, onih već ukopanih, pa onih što ih tek pod zemlju treba staviti, zatim i oni kojima se život sveo na čekanje kostiju pobijene djece i muževa.

Dođu, samo u boljim automobilima, i predstavnici država i vlada, Europske unije, ovoga i onoga, pa novinarske ekipe i što poneki znatiželjnik, što samo čovjek s potrebom da vidi to mjesto na kojem ima najviše smrti po glavi stanovnika i pokuša pomiriti emocije i pamet. No to je tamo, u Srebrenici, ćorav posao. Kako jedanaesti srpnja, tako, ako ne i više, ma sigurno više, bilo kojeg drugog dana u kojem su živi i život drugdje.

U Srebrenici se to, taj život, ponekad, od jedanaestog do jedanaestog, samo simulira. On se tamo ne vraća. Nije dobio priliku.

“Dobrodosli u Srbiju na mrezu 063 Mobtel Srbija! Korisnicki servis: 9863. Telefonski imenik: 988. Zelimo Vam prijatan boravak u Srbiji!”, pisalo je u SMS-u koji sam dobio za prvog posjeta Srebrenici.

Bilo je ljeto, mjesec ovaj, vrućina paklena i nas nekoliko smo, kako se to kaže, ekshumirali tijelo zavedeno kao BR-VOLJ-02/1.

Narednog srpnja u Potočarima je pokopan BR-VOLJ-02/1: toliko je vremena trebalo da se potvrdi kako su kosti umotane u deku, šal ispleten neke davne, sretne zime i čizme što su postale vojničke iz nužde, pripadali Sulji Suljagiću, ocu mog prijatelja s kojim sam prošao kroz dvorište nečije kuće bez fasade, pozdravio žene dok su pile kavu, pogledao djecu u plastičnom bazenu i popeo se tamo gdje će mi Srbija zaželjeti dobrodošlicu, baš dok se ispod tankog sloja zemlje pojavljivalo ono što je nekada bilo Emirov otac.

Da, moj se prijatelj zove Emir, kao ja i kao sin starice u čijoj smo kući spavali u ljeto 2005., na desetu godišnjicu genocida.

Još nema njezina Emira, kao i mnogih drugih...

Taj je srpanj prije jednog desetljeća bio drukčiji - kišan i leden, producentica Lana i ja smo tražili mjesto za smještaj talijanske televizijske ekipe.

Došli smo sami, prije Talijana, da, je li, pripremimo što treba: još se nitko za Srebrenicu nije uputio, a da tu ne živi ili da nema nekog velikog razloga, vidjeli i troje ljudi. Ni dandanas, evo punih deset godina, nemam pojma kako nisam bio s Lanom u toj kući u koju ću ući nešto poslije, zajedno sa slovenskim snimateljem Sandrom, predstaviti se i vidjeti kako starija od dvije žene naglo ustaje, dok mlađoj prelazi nešto, valjda se kaže sjena, preko lica.

“Moj se brat zvao Emir. Još ga nismo našli“, rekla je tiho, da ne čuje mater koja se vraćala sa sokovima i kolačima. Prvo je poslužila mene. Prije cijelog jednog desetljeća u Srebrenici je padala kiša kao u Macondu, samo što Srebrenicu nije čekalo stotinu godina samoće nego stoljeće tuge i samoće.

Srebrenica | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

Sunce je granulo kada su svi mrtvi zakopani, a Potočari opustjeli. Prljave smo, blatnjave patike ostavili pred kućom, prvom iza one sa koje Ratko Mladić u ljeto 1995. uklanja ploču sa nazivom i govori: „Ulica Selmanagić Reufa!? Skidaj to!!!“

Sandrova obuća je ostala prljava. Moja nije. “Ja oprala“, rekla je majka Emira kojeg nema i dlanom mi dotakla lice. Pola sata poslije otišao sam iz Srebrenice. Ona nije, ostala je živjeti pored grobova, čekajući onaj što će ga obilaziti dok joj ne dođe vrijeme stvarne smrti. Svaku drugu je već preživjela.

Dva desetljeća poslije, ništa se nije promijenilo

Živo je, da se ponovi, oko jedanaesti srpnja u Srebrenici: Bošnjaci se okupljalju oko grobova, Srbi slave nešto što se zove Petrovdanski dani, sve uz malonogometne turnire, koncerte, prigodne programske sadržaje s viškom histerije kojom se pokušava prekriti da su ubojice, likvidirajući zarobljene i od sebe napravili žive mrtvace koji se tri stotine i nešto dana u godini povlače po ulicama grada u kojem je sve od smrti i u koji se život vraća u kolonama automobila što prate kamione s posmrtnim ostacima nađenim po masovnim ili na brzinu iskopanim grobnicama, kakva je bila ona od BR-VOLJ-02/1. Tako i ode. Taj život.

I onda, opet, Srebrenica opusti, umiri se, bude u njoj strancima tako da, ako imalo znaju, ne treba ništa više objašnjavati: ni tko je tu tko, ni zašto, ni kako to da, eto, ima i škola i vrtića i restorana i kafića i rockbendova i sportskih klubova i 148 studenata i... naizgled ima života, samo što kada se o njemu u Srebrenici govori, onda se govori o smrti i mrtvima, pa tek onda o svemu drugome.

Onima kojima ipak treba objasniti Srebrenicu, kako srpnja 1995., tako i sada, dva desetljeća poslije, njima pomoći odavno i svakako nema...

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.