Hoće li žrtve Srebrenice ikad dočekati pravdu za prolivenu krv?

Kako se bliži “11. juli” i komemoracija ubijenim Bošnjacima nakon pada UN-ove zaštićene zone Srebrenica u ruke Mladićeve soldateske, kao i sjećanje na zločine koji su potom uslijedili, zahuktavaju se igre u povodu Srebrenice. 

Toj tužnoj obljetnici, naime, svake godine prethodi mučna politička predigra, tipa, primjerice, tko će od srpskih političara doći na komemoraciju i promrmljati nekoliko nemuštih fraza žaljenja.

Ove godine dva su događaja obilježila to razdoblje: uhićenje ratnog zapovjednika Srebrenice Nasera Orića i njegovo zadržavanje u ekstradikcijskom pritvoru u Švicarskoj, te najava izglasavanja rezolucije UN-a o Srebrenici na prijedlog Velike Britanije.

Srbijansko pravosuđe Orića tereti za zločin u selu Zalazje, koji se dogodio 12. srpnja 1992. Tada je ubijeno 37 mještana tog sela, Srba, dok se neki i danas vode kao nestali. 

Boris Ščitar/ PIXSELL

Selo je potom zapaljeno. Srbijansko pravosuđe u ovom je slučaju samo produžena ruka aktualne vlade koja je zapala u opasan procjep između proklamirane proeuropske politike s jedne strane i frustriranih nacionalista s druge, kojima politika zbog “otvorene izdaje” nacionalističkog projekta Velike Srbije može ponuditi samo woodoo lutku u liku Nasera Orića. 

Primarni cilj, naravno, nije procesuiranje zločina i pijetet prema žrtvama sa srpske strane, već bacanje rulji kostiju Nasera Orića, “da se igraju”, i da se na neki način umanji i skrene pozornost s “11. jula”, dana koji će definitivno ostati kao civilizacijski simbol zla, bez obzira na to kako ga okarakterizirali i bez obzira na bilo kakve jeftine izlike. 

S druge strane, bošnjačke, govori se isključivo o državno-pravnom aspektu ovoga pitanja, odnosno ima li srbijansko pravosuđe pravo arbitrirati u ovom slučaju, pošto je BiH u to vrijeme bio samostalna država, dok se Zalazje previđa po principu svijetle mrlje. 

To ne čudi: ključni rakurs bošnjačke politike u poratnom razdoblju je destruktivna samoviktimizacija s kojom je u jednom trenutku Sulejman Tihić, tadašnji čelnik SDA i ratni logoraš, htio prestati, ali je, obeshrabren reakcijama “javnosti” i političkog podzemlja, odustao. U tom samoviktimizirajućem diskursu Srebrenica ima posebno mjesto. 

S druge je strane Zalazje bilo jedno od onih sela koja nisu bila u vojnim planovima “svojih”. Bezbroj je takvih mjesta koja su početkom rata, kada su se “utvrđivale granice”, nestala u krvi i plamenu. 

Preostali mještani, koji su, mimo preporuka “svojih”, ostali u domovima, bili su prepušteni na milost i nemilost “tuđinskih” ratnih bogova. U samo predvečerje rata u BiH, kada se javljaju prve slutnje o etničkoj podjeli zemlje, nastala je jedna metafora, koja je učestalom uporabom izlizana do banalnosti, ona o leopardovoj koži. 

Bit je u sljedećem: stanovništvo u najvećem dijelu Bosne i Hercegovine etnički je izmiješano, i kada bismo na mapi različitim bojama obojili mjesta u kojima žive pojedine skupine, tada bi ta mapa najviše nalikovala na leopardovu kožu. 

“Manjinci” unutar svake većinske šare leopardove kože zapravo su najveće žrtve proteklog rata u BiH. Neumoljiva ratna logika, pogonjena mržnjom, vidjela je u sudbinama tih Hrvata, Srba ili Bošnjaka “s greškom” samo izliku za nedjela. 

Zalazje je dio te priče. Ovaj zločin mora biti procesuiran, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog politizacije, što je možda više u interesu bošnjačke politike, bez obzira na to koliko je neprimjereno na ovaj način govoriti o ljudskim tragedijama. 

Milorad Dodig je izjavio da će pristati na rezoluciju o Srebrenici, ako u njoj bude stajalo da se genocid dogodio i Srbima i Bošnjacima u tom dijelu Podrinja. Zalazje, ali i Srebrenica, tek su birokratske stavke u revizionističkoj matematici.

Obitelji ubijenih Srebreničana švicarskim su vlastima postavile ultimatum: ako se Naser Orić ne pusti na slobodu, ovogodišnja komemoracija u Potočarima, odnosno pokop u međuvremenu identificiranih žrtava, neće biti održan. 

Dovođenje u vezu zločina u Zalazju, odnosno lika i djela Nasera Orića s onim što će se dogoditi tri godine poslije zapravo je minoriziranje srebreničke tragedije. 

Najavljena rezolucija o Srebrenici u jednoj točki predviđa kriminalizaciju svakoga tko negira te zločine, odnosno njihov genocidni karakter. 

Što će se dogoditi, hoće li pod tu točku rezolucije ući bezdušna politička eksploatacija tragedije i njeno “trošenje” da bi se minorizirali zločini “naših”?

Koristiti srebreničke žrtve kao opravdanje i pretvarati ih u mrtvu gardu Orića u rangu je s nekim prijašnjim izjavama Milorada Dodiga o Srebrenici.

(Orić je u međuvremenu izručen bosanskohercegovačkim pravosudnim tijelima, a poznavajući dosadašnju praksu ovdašnjeg sudstva, može se gotovo sa sigurnošću reći da zločin u Zalazju nikada neće biti procesuiran).

Najnovije izjave Dodiga o Srebrenici u skladu su s “najavangardnijim” stavovima srpske politike, kako u RS-u, tako i u samoj Srbiji: dogodio se zločin, ali, eto, ne možemo ga nazvati genocidom. 

Ovakav stav ima veze s višedesetljetnim političkim i nacionalističkim eksploatiranjem logora smrti Jasenovac po kojem je, na primjer, broj o 700.000 ubijenih još neupitan.

Srebrenica je po tome samo nova “jaka karta” u protivničkim rukama u ovdašnjim političko- revizionističkim igrama bez granica, i u tom smislu treba na bilo koji način umanjiti njenu vrijednost. 

Ukratko, Srebrenicu, kao simbol tragedije, treba štititi od Dodiga, ali i Bakira Izetbegovića i vojske onih kojima je ona odskočna daska i rudnik za bolesne vlastite ambicije.

Postoji jedna sjajna knjiga, svjedočenje, o Srebrenici iznutra. Riječ je o knjizi “Razglednica iz groba” Emira Suljagića, bivšeg novinara, sada političara, koja je objavljena 2005. godine, na desetu obljetnicu srebreničke tragedije. 

Ono što ovu knjigu čini posebno vrijednom jest to što se Suljagić usredotočio na unutarnji život enklave prije tragedije, te svjedoči o primjerima ljudske slabosti, ali i veličine. 

Boris Ščitar/ PIXSELL

I pokazuje nam kako je zlo ljudske ravnodušnosti koje je lebdjelo nad Srebrenicom tijekom opsade imalo i svoju unutarnju dimenziju. A Orić je jedan od glavnih aktera tog dijela priče. 

Po izlasku knjige, u sarajevskim Danima je objavljen intervju s jednim nizozemskim novinarom koji se bavio proučavanjem tragedije, posebno nečasnom ulogom UN-ova nizozemskog bataljuna u cijeloj priči. 

Oslanjajući se, među ostalim i na Suljagićevu knjigu, navodi kako mu se ravnodušnost vojnika na ljudsku patnju i stradanja čini strašnijim od okrutnosti Mladićevih vojnika. 

Čini se da je u ovom oštroumnom zapažanju sadržana osnovna patologija zločina, ne samo srebreničkog: okrutnost i nacionalistička zalijepljenost samo su jedno lice zla. Drugo je ravnodušnost. 

A o Oriću, u tom ključu, najbolje govori jedna anegdota koja ne mora nužno biti istinita. Navodno je neimenovani dječak koji je odrâstao u opsjednutoj Srebrenici izjavio kako mu je najveća želja u životu, kada poraste, postati konj Nasera Orića. 

Orić je, opet po tim legendama, hranio svoga konja šećerom koji je većini stanovnika smrtonosnog UNova logora-enklave bio misaona imenica.

Orić je nekoliko mjeseci prije pada grada izmješten iz Srebrenice u Tuzlu. 

Taj događaj je obavijen velom tajne, što je, naravno, za posljedicu imalo raznorazne teorije od kojih je najčešća bila ona kako je već tada bošnjačka politika “prodala” Srebrenicu Srbima, a Naser Orić bio je, eto, jedina osoba koja je tu “trgovinu” mogla spriječiti, te ga se stoga moralo ukloniti iz enklave. 

Po pitanju žrtava, ove “teorije” barataju s dva scenarija. Prema prvome, žrtve su bile unaprijed ukalkulirane i dogovorene što bi fantomsku “prodaju” trajno zacementiralo, dok prema drugom nitko nije računao na ludilo Ratka Mladića, a stravična panorama memorijalnog centra u Potočarima samo je nehotična posljedica sulude trgovine.

Naser Orić je, prema svemu sudeći, izmješten iz Srebrenice zbog korupcije i strahovlade koju je zaveo na najusamljenijom mjestu u svemiru u tom trenutku. Druga stvar zbog koje se godinama lome politička koplja preko srebreničke tragedije pitanje je karaktera zločina koji se tamo dogodio. 

Najavljena britanska rezolucija ga definira kao genocid, i on to definitivno jeste. Zločin u Srebrenici počinjen je hladno, organizirano i s njemačkom pedanterijom, bez mržnje neposrednih “izvođača radova”, egzekutora. 

Izveden je robotskom hladnoćom, marljivo i predano, na način, primjerice, na koji se s pokretnih traka inkubatora na peradarskim farmama uklanjaju “falična” pilad. 

Ako to nije genocid, ne znam što jeste, a ako je suha i hladna pravna definicija genocida ponegdje slučajno u koliziji s onim što se dogodilo u Srebrenici, onda bi pravna znanost morala ustanoviti novu kategoriju koja ima jaču težinu i snagu od tog pojma.

Kako je nazvati? “Industrija smrti”, recimo. To je vjerojatno najkraći opis Srebrenice u neposrednom postokupacijskom razdoblju.