Kanadsko američki inženjer i inovator Gerald Bull imao je tu nesreću da je svoje životno djelo vezao uz vojni program Sadama Huseina, točnije, uz Projekt babilonskog supertopa. Pa je to na kraju platio i životom. Ubijen je u atentatu na vratima svog stana u Bruxellesu prije točno 26 godina, 22. ožujka 1990.
Top cijevi duge 156 metara, kalibra 1000 mm, izvorno je Bull zamislio kao način jeftinog lansiranja satelita u svemir, po cijeni od samo 1727 dolara po kilogramu tereta, što je neusporedivo jeftinije od današnjeg NASA-inog cjenika s korištenjem svemirskih raketa od čak 22.000 dolara.
Okrenuo se Sadamu jer su ga na Zapadu ignorirali
Bilo je to Bullovo životno djelo. Uz jedini problem što na Zapadu nitko nije bio spreman financirati ga. Bull je stoga pristao na ponudu iračkih vlasti u 80-ima da oni njemu financiraju satelitski program s apsolutno najvećim topom svih vremena, ako on njima zauzvrat razvije neviđeno masivni artiljerijski sustav.
Bull je svoje tehnologije supertopova počeo razvijati još u 60-ima za potrebe kanadskih i američkih vlasti koje su njegove topove koristile za ispitivanje nadzvučnih brzina letjelica. Ideja o tome da bi se topovi mogli koristiti i za lansiranje satelita u orbitu, Bullu i suradnicima je po svoj prilici pala na pamet 1961. kad su razvili sustav HARP (High Altitude Research Project) u sklopu kojeg su izradili top cijevi duge 39,6 metara, kadrog ispaljivati projektile na visinu od 180 kilometara i s početnom brzinom od 2,3 kilometara u sekundi.
Kanađani i Amerikanci koristili su projekt za ispaljivanje meteoroloških sonda na podorbitalne visine. Iz toga bi se ubrzo vjerojatno razvio i svemirski projekt da SAD nije zapeo u Vijetnamskom ratu koji je sa svojim troškovima požderao sve ostalo.
Bullova ideja bila je da top zamijeni rakete koje su već i za dosezanje Zemljine orbite trebale koristiti dva stupnja izgaranja. Tvrdnje o tome da bi oprema satelita bila osjetljiva na velika ubrzanja unutar cijevi topa, danas padaju u vodu jer vidimo da mnoštvo navođenih projektila u sebi nosi mnoštvo vrlo složene elektronike; GPS, lasersku i optičku navigaciju, kompjutere, i sve to funkcionira bez najmanjeg problema.
Na Zapadu u 70-ima za njegove ideje više nije bilo interesa i zato je Bull posao počeo tražiti drugdje. Počeo se baviti stvarima koje su na njegovo ime bacile ozbiljnu ljagu. U Kanadi je osnovao tvrtku Space Research Corporation of Quebec i ubrzo počeo prodavati oružje Južnoafričkoj Republici.
Amerikanci su ga uhitili 1976. zato što je kršio UN-ov embargo na tadašnji rasistički režim u JAR-u i to ga je koštalo pola godine zatvora. Nakon izlaska iz zatvora nastavio je po starom, pa je u sljedećoj prilici kad su ga uhvatili, zaradio globu od 55.000 dolara.
Nitko ne zna tko ga je ubio
Ubrzo je preselio u Bruxelles, da bi 1981. na interes za njegove projekte naišao kod iračke vlade koja je bila na samom početku rata s Iranom, a zanimljivo im je bilo i to što bi se takvom artiljerijom Iračani mogli dobaciti i do svakog kuta Izraela. Posebno oduševljen Bullovim razvijenim planovima o supertopu bio je tadašnji 44-godišnji Sadam Husein koji je 1979. postao irački predsjednik. Husein je Bulla izrazito cijenio.
1988. Irak je Bullu odobrio 25 milijuna dolara za gradnju dva supertopa za svemirske namjene, Irak je naime planirao lansirati takve projektile u orbitu koji bi ispaljivali čestice kojima bi osljepljivali špijunske satelite u orbiti iznad Iraka, te jedan Baby Babylon, prototip kalibra "samo" 350 mm.
Veliki Babyloni trebali su težiti čak 1510 tona i biti oslonjeni na neku od planina kako bi se postigao željeni nagib od 45 stupnjeva. Trebali su ispaljivati rakete teške dvije tone koje bi nosile satelite od po 200 kg.
Naravno da je Bull imao vlastito mišljenje o ratnoj primjeni njegovih topova. No, savjest je smirivao time što je, u stvari vrlo utemeljeno, tvrdio da bi ionako bila riječ o vrlo nepraktičnom oružju.
Mogli su ga usmjeriti samo u jednom smjeru, mogli su iz njega ispaljivati vrlo sporo, primjerice jedan projektil dnevno, a i trzajni udar u tlo bio bi snage čak 27.000 tona, što je ekvivalent nuklerne eksplozije, pa bi se ispaljivanje osjetilo bitno prije pada samog projektila.
Konačno, u 80-ima Irak je u pravilu bio saveznik zapadnih sila, posebno SAD-a. A i topovi bi, imajući sve ono na umu, bili krajnje izloženi udarima bombardera ili projektila. Međutim, na kraju se ispostavilo da među Bullovim kritičarima ima i tako ozbiljnih tipova kojima ništa od toga nije bilo bitno. Od nove godine 1990. stan u Bruxellesu nekoliko puta mu je provaljen.
Da bi ga 22. ožujka konačno posjetio i ubojica koji ga je na vratima upucao iz pištolja s prigušivačem s tri metka u leđa i dva u glavu. Prvi na listi sumnjivih bili su agenti Mossada, jer je Bull radio i na još nekim artiljerijskim projektima Iraka, ali se vrlo ozbiljno govorilo i o interesima da ga se ubije i iz SAD-a, Velike Britanije, JAR-a, čak i samog Iraka.
Dva tjedna nakon što je ubijen, britanska carina zaustavila je pošiljku komponenti za top koja je trebala brodom krenuti iz luke Teesport za Irak. A ubrzo nakon toga Sadam Husein napao je Irak i to je bio uvod u Zaljevski rat. Današnji supertopovi imaju planove za brzine od čak 11 km/s, no u međuvremenu je milijarder Elon Musk do te mjere razvio svoj projekt Space X s iznova upotrebljivim raketama da svijet danas, barem još neko vrijeme, gleda u tom smjeru.
