Trebamo li biti u Afganistanu? Da. I to je jedini odgovor

Teško se sjetiti je li ikada došla neka baš dobra vijest iz Kabula. Dobre vijesti iz Afganistana bile su onda kad nije bilo vijesti. I tako je ta dobrodošla tišina, ispunjena zebnjom, trajala sve do prekjučer. No onda se odjednom potrošila.

Vojnik HV-a Josip Briški ušao je u srijedu ujutro u blindiranu i klimatiziranu Toyotu s oznakama hrvatskoga kontingenta. Ali živ, nažalost, više nije izašao. Ubila ga je eksplozivna naprava talibanskog bombaša samoubojice. Tip se razdrmanom trokolicom i s eksplozivom zabio u kolonu vozila s hrvatskim vojnicima.

Specijalcu Briškom i njegovim kolegama falilo je jedva 200 metara do sigurnosti vojnoga kampa. Prokletih 200 metara prašnjave afganistanske ceste koja bi ih uvela u sigurnost i spasila im život. I za nekoliko tjedana vratili bi se, preko pola svijeta, svojima u Hrvatsku. 

Jači nego prije Top News 36 sati s Talibanima: Neki nikada nisu vidjeli strance

Josip bi onda pričao familiji kako je to biti u ratnoj zoni, dužiti Hecklera, navlačiti pancirku i taktički prsluk. Stavljati kacigu na glavu prije svakog izlaska. Ali u Kabulu i Afganistanu stvari ne funkcioniraju tako. 

I svi naši vojnici to dobro znaju. Svaka cesta je klopka, svaki kamen prijetnja… Glava je u torbi i u nekom zlom i presudnom trenutku tu istu glavu ne može ništa spasiti. Prokletih 200 metara ceste...

Ovakve tragedije uvijek potaknu ista pitanja. Zašto smo mi tamo? U toj vukojebini, gdje su sve moguće vojske svijeta, u zadnjih 200 godina, ostavile kosti mnogih svojih vojnika. I morale, u sramu poraza i tuge za izgubljenim dušama, otići. 

Preispitujemo vlastite odluke. Tražimo pogreške i u njima utjehe. Moderna Hrvatska željela je biti dio naprednog, zapadnog svijeta. Postoje obveze koje država preuzima. A koje onda ispunjava pametnom politikom i strategijom. 

Tako je i s našim momcima u Afganistanu. Tamo smo. I dio smo koalicije kojoj je većina građana Hrvatske željela pripadati još od početka ‘90-ih. A i naš Josip Briški.