Nitko da ne dođe, do prijatelj drag... Ta stara uzrečica vrijedi za sve, ali za tebe, čini se, ipak ne - a ti nam se ustrajno vraćaš. Imamo najveći skok cijena hrane u zadnje dvije godine. Ova smo tri pitanja morali postaviti, jer onaj tko nam je često doma, mora biti poznat.
Što si, bogamu, ti, inflacijo?
Kad ratovi remete opskrbu, kad političari tiskaju novčanice kao WC papir, kad trgovci pohlepno dižu cijene pod izlikom “krize”, to sam ja - ima me sve više, a vrijedim sve manje. Vaše ušteđevine se nevidljivo, ali sigurno tope. U Hrvatskoj sam se udomaćila jer volim slabosti: ovisnost o uvozu, turističku sezonu kad sve poskupi i ljude koji krive “strance” umjesto da traže odgovornost od vlasti. Euro? Bio mi je odličan izgovor. Ali nije me sram. Ja sam ogledalo vaše ekonomije. Dok god trpite monopoliste i pasivne vlasti, ja ću rasti. A kad me konačno obuzdate, doći ću opet - samo drugačije maskirana.
Koliko je premijer Plenković osobno odgovoran za inflaciju?
Plenković je rekao da će cijene porasti 0,2 posto, što je tehnički točno za direktan utjecaj zamjene kune. On je citirao projekcije Središnje europske banke, ali je naglasio samo jedan segment - nije spomenuo širu sliku. Euro je uveden u jeku globalne energetske krize. Sinkronizacija cijena s eurozonom dugogodišnji je proces. Vlada je minimalizirala rizike, iako su ekonomisti upozoravali da će sektor usluga iskoristiti priliku za poskupljenja.
Što je Vlada mogla učiniti drugačije?
Pa mogla je. Primjerice, mogli su uvesti jači monitoring cijena (kao u Litvi i Estoniji prilikom uvođenja eura). Mogli su smanjiti PDV na osnovne namirnice prije skokova inflacije. Mogli su dati realnije upozorenje građanima da će tržišni mentalitet (“okrugli brojevi u eurima”) pogoršati percepciju poskupljenja. Ružičaste najave poskupljenja dovele su do crne slike u vašim novčanicima. Ovo dalje nije Plenkovićeva krivnja, ali ne nadajte se ničemu dobrom.
