Tijekom posljednjih nekoliko tjedana došlo je do zabrinjavajućeg porasta napetosti diljem SAD-a, što naglašava potencijal za eskalaciju nasilja i eventualnu represivnu akciju Trumpove administracije. Agresivna privođenja ilegalnih migranata od strane carinskih službenika u Los Angelesu izazvala su masovne prosvjede, koje je predsjednik iskoristio – unatoč protivljenju guvernera Kalifornije – kako bi poslao Nacionalnu gardu i aktivne marince na teren, čime je povećana zabrinutost da bi se vojna sila mogla upotrijebiti protiv američkih građana.
Tijekom vikenda, doslovno milijuni Amerikanaca u gradovima i mjestima diljem zemlje okupili su se na skupovima “No Kings” kako bi prosvjedovali protiv predsjednikovih autoritarnih metoda, dok je jedan pro-Trump fanatik u Minnesoti izvršio atentat na istaknutog demokratskog političara i ranio drugog. No, ovaj zloslutni niz događaja barem je privremeno zasjenjen iznenadnim izbijanjem rata između Izraela i Irana. Način na koji će se kriza na Bliskom istoku razvijati i možda kulminirati u narednim danima mogao bi utjecati na globalno gospodarstvo i temeljno preoblikovati regiju u budućnosti.
Misterij i dalje okružuje okolnosti izraelske odluke da napadne Iran. Izraelci tvrde, s određenim opravdanjem, da je vrijeme napada određeno brzim napretkom Irana prema naoružavanju svog nuklearnog programa. No, čini se jednako vjerojatnim da je cilj bio potkopati Trumpove tekuće pregovore s Iranom kako bi se postiglo diplomatsko rješenje tog pitanja. Ne želeći izgledati kao da je bio zanemaren, Trump je tvrdio da je unaprijed bio obaviješten o onome što je nazvao “izvrsnim” napadima – hvalisanje koje je izazvalo oštre optužbe za suučesništvo s Izraelom od strane istaknutih izolacionističkih pristaša unutar njegovog MAGA pokreta. S druge strane, uvijek sumnjičavi Iranci bili su uvjereni da ih je Trump prevario navodeći ih da vjeruju kako Izrael neće napasti prije završnog kruga pregovora s SAD-om, zakazanih za prošli vikend, što je očito dovelo do fatalne nespremnosti iranskog vojnog vrha.
Jasno je da je Washington shvatio da je izraelska akcija neizbježna, s obzirom na najavljeno povlačenje američkog diplomatskog osoblja iz regije prošlog tjedna. No, moguće je da je i sam Trump vjerovao kako će napad pričekati ishod vikend pregovora, te da je bio jednako iznenađen kao i Iranci u pogledu vremena napada. Službena američka izjava koju je dao državni tajnik Rubio, a koja je izraelsku akciju okarakterizirala kao “jednostranu” i snažno negirala američku umiješanost, također upućuje na ovakvo tumačenje. Iz izraelske perspektive, napad na Islamsku Republiku – režim koji je od svog osnutka posvećen uništenju židovske države – bio je praktički neizbježan desetljećima. Iranska strategija sprječavanja takvog napada, dok je razvijala svoj nuklearni program, bila je okružiti Izrael proxy snagama i opskrbiti ih arsenalom raketa i dronova koji bi mogli nadvladati izraelsku obranu u slučaju rata.
Ova strategija potpuno je uništena jednostranom odlukom bivšeg vođe Hamasa Yahye Sinwara, koji je kockao da može izazvati rat u cijeloj regiji svojim terorističkim napadom na Izrael 7. listopada 2023. Kada se to nije ostvarilo, Izrael je bio u mogućnosti sustavno uništavati sve iranske proxy snage jednu po jednu – prvo sam Hamas, a potom i Hezbollah u Libanonu, što je zauzvrat dovelo do pada najvažnijeg iranskog saveznika u regiji, Assadovog režima u Siriji. Konačno, kao odgovor na iranske napade na Izrael u listopadu 2024., Izraelci su uspjeli uništiti iranske sustave protuzračne i proturaketne obrane, ostavljajući zemlju ranjivom na široki napad koji je od tog trenutka postao gotovo neizbježan. Jedino je Donald Trump stajao na putu. Predan okončanju i, iznad svega, izbjegavanju stranih ratova, Trump se bojao da bi SAD mogao biti uvučen u sukob s Iranom ako se nuklearno pitanje ne riješi diplomatskim putem, te je snažno pritiskao izraelskog premijera Netanyahua da odustane. Ipak, izraelske pripreme za rat su napredovale, što je prošlog tjedna potvrđeno uspješnom upotrebom unaprijed postavljenih napadačkih dronova i likvidacijom iranskog vojnog vodstva – sve zahvaljujući dubokoj infiltraciji izraelske obavještajne službe. To je Netanyahuu omogućilo da prkosi Trumpu, ili mu barem predstavi gotov čin. Na dan pisanja ovog teksta – četvrti dan sukoba – Izrael potpuno kontrolira zračni prostor nad iranskim teritorijem i može udariti bilo gdje, dok Iran ima ograničene mogućnosti povremenog napada na pretežno civilne ciljeve unutar Izraela. Čini se da Izraelci sve više usmjeravaju napore na uništavanje stupova Islamske Republike – ministarstava, policije, obavještajnih i komunikacijskih objekata – kao i ključnih gospodarskih čvorišta, osobito u energetskom sektoru, dok otvoreno pozivaju Irance da svrgnu režim. U međuvremenu, predsjednik Trump ostaje odlučujući faktor u daljnjem razvoju sukoba. Trenutno je pod snažnim pritiskom dviju zaraćenih frakcija unutar svog MAGA saveza.
Izolacionisti, zajedno s dužnosnicima obrambenog sektora koji prioritet daju suprotstavljanju Kini, mole Trumpa da SAD ostane izvan sukoba i vrati se diplomaciji s Iranom. No, moćna skupina u SAD-u koja podržava Izrael – i unutar i izvan MAGA pokreta – zajedno s izraelskom vladom ulaže sve napore kako bi uvjerila predsjednika da odobri američki napad na iransko postrojenje za obogaćivanje urana smješteno ispod planine u Fordowu. Samo SAD posjeduje tzv. bombe za probijanje bunkera, koje se ispaljuju s B-52 zrakoplova i mogu probiti planinu te odlučujuće onesposobiti iranski nuklearni program. Trump izuzetno nevoljko želi ući u sukob i time izdati temeljno načelo svog političkog pokreta, ali također ne želi biti optužen za izdaju saveznika koji je omiljen među njegovim evanđeoskim pristašama. Početkom ovog tjedna okuplja snage, uključujući i nosač zrakoplova koji plovi prema Bliskom istoku iz Južnokineskog mora, kako bi podržao moguću američku vojnu intervenciju, istovremeno pozivajući Iran da se bezuvjetno i bez odgode vrati za pregovarački stol. Moj je dojam da bi Trump mogao odobriti napad na Fordow ako dobije informaciju da je iranska sposobnost za odmazdu protiv američkih snaga u regiji ozbiljno narušena, što bi mu omogućilo da preuzme zasluge bez rizika. U međuvremenu, vrhovni vođa Khamenei suočen je s još težim izborom. Nastavak rata vrlo bi lako mogao dovesti do sloma njegovog sve krhkijeg režima. No, kapitulacija za pregovaračkim stolom – SAD će inzistirati na potpunom demontiranju iranskih kapaciteta za obogaćivanje urana – mogla bi biti opasno ponižavajuća. Njegove preostale opcije – pokušaj zatvaranja Hormuškog tjesnaca i destabilizacije globalnog gospodarstva, ili ubrzana izgradnja nuklearne bombe – zajamčeno bi izazvale značajnu američku vojnu intervenciju. Možda će procijeniti da je najbolje preživjeti napade, uključujući i mogući ograničeni američki udar na Fordow, kao najsigurniji put za opstanak režima. Dugoročno, čini se neizbježnim da će se Iran vratiti terorizmu protiv američkih, izraelskih i zaljevskih arapskih interesa.
