Bio je studeni 1995. kada se Feral Tribune sprdao iz umišljenih nacionalnih veličina na pregovorima u zračnoj bazi američke vojske Wright-Patterson kod Daytona. I to tako da je Feral pregovore prikazao tako da Amerikanci, kojima je napokon puknuo film s beskonačnim nastavljanjem rata u BiH, Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana drže u zatočeništvu i šamaraju ih dok ovi ne pristanu prestati ratovati. "Hoćete li sad napokon prestati ratovati!?", u izmišljenom scenariju ispitivao ih je izmišljeni američki službenik. "Hofemo! Hofemo!", uglas su dvojica uzvikivala, s ponekim izbijenim zubom, zafrkavao se Feral. Nije to bilo daleko od istine. Amerikanci su ih tamo držali od 1. do 21. studenog, praktično im ne dopuštajući da odu, sredstvima koja su tu i tamo korak dva izlazila iz okvira diplomacije. Da bi na kraju dobili mir. Kakav god, ali ipak mir.
Tadašnji američki državni tajnik Warren Christopher imao je taj ugodni zadatak da dogovor predstavnika Sarajeva, Karadžićevih pobunjenih Srba, Beograda i Zagreba predstavi javnosti, no detalji mučnih 20 dana pregovora i danas su obavijeni velom tajne. Srbijanski Blic sada donosi neke od ranije nepoznatih svjedočanstava o danima u kojima se poput vađenja zuba izvlačio dogovor o okončanju jednog od najodvratnijih i najbrutalnijih ratova u Europi 20. stoljeća. Bivši predsjednik vlade onoga što se tada nazivalo SR Jugoslavija Momir Bulatović primijetio je da, ono što je 1995. dogovoreno u Daytonu, da je na pregovaračkom stolu bilo već 1992. u Lisabonu. "Pa zašto to nije dogovoreno u Lisabonu? U Daytonu su se pitali samo Amerikanci. Čak i pripadnike međunarodne zajednice su tretirali kao potpuno nebitne", objasnio je Bulatović, i sam ne bez odgovornosti za horor u BiH u 90-ima.
Pregovore je opisao kao "surove", valjda ne računajući da će ih danas netko zbog toga žaliti. U svakom slučaju, time se pokazuje da Feralov pljusak satiričkih žaoka nipošto nije bio puka fikcija, nego im je netko vrlo vjerojatno šapnuo makar prirodu onoga što se tada događalo u Daytonu. "Sjećam se da je jednom Radovan Karadžić rekao: 'Pa kako da popustimo? Meni je tamo poginulo 25.000 mladića!' A ja mu kažem: 'Radovane, pa nemoj da ti pogine još 25.000'", otkrio je Bulatović. Dogovor je značio podjelu BiH na dva entiteta; Federaciju BiH i Republiku Srpsku, pri čemu bi Federaciji pripalo 51, a Republici Srpskoj 49 posto teritorija, uz iznimku s Distriktom Brčko o čijoj se sudbini, u američkim planovima, trebalo bistriti naknadno kad ratni vođe, ili netko drugi na njihovom mjestu, budu hladnijih glava.
To je u praksi funkcioniralo tako da su američki diplomati najvišeg ranga obilazili Aliju Izetbegovića, Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana u razgovorima jedan na jedan, s dogovorenim potom odlazili do drugih i tako malo po malo tkali tkivo Daytonskog sporazuma. Glavni čovjek u tih iscrpljujućih 20 dana "shuttle diplomacije" bio je tadašnji pomoćnik američkog državnog tajnika Richard Holbrooke. I bilo je tu svega; od noćnih sastanaka u pidžamama, navodno je jedan takav održan s Tuđmanom, do hvatanja Miloševića do te mjere na krivoj nozi da je ovaj bio prisiljen crtati karte BiH na salvetama, baš nekako sudbinski po tu napaćenu zemlju. 2005. su Derek Chollet i Bennett Freeman nešto od toga objavili u knjizi "Tajna povijest Daytona". Opisali su da je Milošević konačno odlučio potpisati sporazum s Tuđmanom, neovisno o stavu Karadžića i njegove klike s jedne, te bošnjačke delegacije s druge strane.
Tada je još uvijek zahtijevao Brčko kao dio srpskog entiteta, a svoj je sporazum čekao predstaviti Holbrookeu i Christopheru Hillu na parkiralištu kod baze, pocupkujući bez kaputa na snijegu. Pa su ga Amerikanci odbili. Tek nakon toga Milošević je odustao od Brčkog, što je Tuđman prihvatio. Holbrooke je tada s Christopherom otišao do apartmana Alije Izetbegovića, gdje su bili još Haris Silajdžić i Muhamed Šaćirbej. "Ovo je nepravedan mir, ali moj narod treba mir", gorko je komentirao Izetbegović i prihvatio ponuđeno. Malo je reći da su Amerikanci pohitali sve dogovoreno odmh staviti na papir i da su odmah nazvali Billa Clintona, kojemu je to bio jedan od najvećih, ako ne i najveći diplomatski uspjeh u oba mandata.
Clinton je zato požurio doletjeti do Daytona, na što mu je Holbrooke navodno rekao: "Gospodine predsjedniče, vi danas ne želite biti blizu ovih ljudi. Oni su divlji." Clinton je naposljetku uspjeh pregovora objavio iz Washingtona, a da su emocije, na što je Holbrooke ciljao, među ljudima iz BiH, Hrvatske i Srbije bile usijane, pokazuje anegdota s Momčilom Krajišnikom, čovjekom čuvenim po svojim "brkovima na krivom mjestu na licu", koji je godinama poslije za zločine u BiH osuđen na 20 godina zatvora, od čega je odslužio dvije trećine. Milošević je bosanskim Srbima dogovorenu kartu predočio nakon što je već sve dogovorio s Amerikancima, odnosno Tuđmanom i Izetbegovićem, a Krajišnik, kad je to vidio, navodno se složio u nesvijest. Nastalo je komešanje i netko je Miloševića pitao što se to tamo dogodilo, a ovaj je nonšalantno odgovorio: "Ma, Krajišnik je pao u komu."
