Tuđman zaslužuje važniji trg, ne možemo povijest brisati gumicom

Zoran Milanović je odlučio jedan važniji zagrebački trg nazvati imenom Franje Tuđmana. Ne zna se koji će to trg biti, predizborna kampanja se zakuhala, ne bih se čudio da za koji dan s Jelačić- placa počnu micati bana i konja. 

Zajebavam se, neće valjda otići toliko daleko. Mislim da bi prije mogao nadrapati Mažuranac, Langić ili jedna od štruca Lenuzzijeve potkove.

U svakom slučaju, nagrabusit će neki od već postojećih naziva gradskih trgova, jer novih signifikantnih trgova jednostavno nema, osim možda onog novog trga Europe, tamo na onom uglu gdje su se osamdesetih ispred Varteksa skupljale prostitutke, ali mislim da to jednostavno nije dovoljno veliko i značajno.

Franjo Tuđman umjesto postojećeg mora dobiti ozbiljan trg, isto kao što nije loša ideja da se preimenuje i ono nesretno aerodromsko ruglo zvano Pleso, pogotovo nakon što ga francuski koncesionari umiju i ušminkaju, tako da me nije sram svaki put kada tamo čekam kakvog frenda koji mi iz bijelog svijeta dolazi u posjet. 

Ali ono u čemu se slažem sa Zoranom Milanovićem i u čemu se slažem s Tomislavom Karamarkom jest da Franjo Tuđman zaista mora dobiti ozbiljniji trg iz srca Zagreba. 

Jedino što se ja s njima slažem iz potpuno drukčijih razloga. Nije baš da im čitam misli, nije baš da sam toliko oštrouman analitičar, ali čak i pučkoškolci mogu pogoditi koji su njihovi razlozi. 

Milanovićeva namjera je dobivanje izbora, ostajanje na vlasti, i on se u tome koristi finim taktikama - zadržavanjem svojih odanih lijevih glasača, ali i pridobivanjem onih neodlučnih i umjerenih, onih koji dolaze iz takozvane srednje struje. 

Njemu se za pijetet prema Franji Tuđmanu živo fućka, da se njega privatno pita, po Tuđmanu se u Zagrebu ne bi trebao zvati niti kiosk s kokicama, kamoli kakav ozbiljan trg. 

Karamarkova namjera je dobivanje izbora, dolazak na vlast, i on se u tome koristi malo rabijatnijim taktikama, taman onakvima kakve njegov tipičan birač i očekuje - proganjanjem jugokomunista i zazivanjem svetog imena Franje Tuđmana.

Njemu se za pijetet prema Franji Tuđmanu uglavnom živo fućka, da se njega privatno pita, nazivaj brate trgove kako god hoćeš, glavno je da nakon izbora sjednemo u fotelje.

No kako rekoh, ja se s idejom imenovanja slažem, ali iz potpuno drukčijih razloga. Naime, ulicama ovog grada danas koračam ja, koračao je moj otac, a i njegov otac prije svih nas. 

Ulicama ovog grada lutali su i Ivo Lola Ribar i Moša Pijade, ovim su ulicama prolazili i pristaše kraljevine Juge, i ustaše tih nesretnih četrdesetih. Ovim su gradom prolazili i komunisti poslijeratnog vremena, pa onda i dragovoljci Domovinskog rata, a u ovom je gradu živio i radio prvi predsjednik Franjo Tuđman. 

Jebi ga, hoćeš ili nećeš, sve je to naša povijest, sve smo to mi. Jesu li većina od nabrojene gospode u ovom gradu odradili izvjestan broj teških svinjarija?

Naravno da jesu, ali to je naša povijest i ne možemo je izbrisati gumicom, niti trebamo, zbog naše smo povijesti danas ljudi kakvi jesmo. 

Isti taj Franjo Tuđman, kojem ćemo uskoro dodijeliti važan zagrebački trg, isti je taj Tuđman prije četvrt stoljeća gumicom brisao povijest, mijenjao sve te Prilaze JNA, sve te Socijalističke revolucije, Ive Lole Ribara, Končarove i Noršićeve ulice, sve ih mijenjao u Zvonimirove, Republike Austrije, Vaupotićeve i Ozaljske, isto kao što su potkraj četrdesetih gumicom povijest brisali drugovi komunisti. 

Isti je taj Franjo Tuđman držao Zagreb u šahu nepriznavanjem gradonačelnika, inatio se nad imenom nogometnog kluba, isti taj Tuđman je dopustio sramotnu privatizaciju zagrebačkih poduzeća, ali i osnovao državu, ujedinio frakcije i dobio rat. 

Baš zato, ali točno zbog baš svega nabrojenoga, moramo mu dati važan gradski trg. Moramo, jebi ga, zato što je to naša povijest, zato što je to važno, i zato što smo i zbog tog i takvog Franje Tuđmana danas ljudi kakvi jesmo. 

Svi smo mi satkani od ovih naših teških gena, od tog našeg turbulentnog naslijeđa, i što prije pogledamo istini u oči, što prije objesimo table s natpisima svega važnoga, svega što nas je napravilo onime što jesmo, što prije nakitimo pločama pročelja zgrada ulica i trgova, to ćemo se prije prestati baviti povijesnim pizdarijama i okrenuti se dvadeset i prvom stoljeću. Ako je taj smjer vladajućima uopće važan.