Njemački novinar, književnik, bivši sudac i političar Jürgen Todenhöfer (76) prije dvije godine posjetio je sa svojim sinom Fredericom, inače fotoreporterom, područje u Siriji i Iraku pod ISIL-ovom okupacijom. Bio je prvi zapadni novinar koji se drznuo učiniti takvo što, prvo Raqqa, potom Mosul, te je o tome napisao knjigu "Unutar IS-a, 10 dana u Islamskoj državi".
Nedjelja, 7. prosinca 2014.
U Raqqu u Siriji dopratio ih je Abu Qatadah, Nijemac koji se preobratio na islam i priključio ISIL-u. Vozač im je pak bio do nosa zakrabuljeni tip poluspuštenih kapaka i specifičnog govora, očito porijeklom Arapin iz Engleske. Qatadah im je objasnio da u "kalifatu" biznis cvjeta, da su dućani posvuda puni robe i hrane, a onda im je objasnio njihovo tumačenje šerijatskog zakona. Za krađu robe vrednije od 40 dolara, rekao je, koliko je tada koštao gram zlata, kazna je odsijecanje šake. Kršćani, nastavio je, plaćaju "porez na zaštitu", i to 300 dolara godišnje siromašni, a 600 dolara bogati. Rekao je i to da u ISIL-u nema robova, ali je ipak objasnio da žene, primjerice, smatraju ratnim plijenom i da jedna Jazitkinja košta 1500 dolara, otprilike koliko i kalašnjikov. U Raqqu su stigli predvečer, kad su doznali da će im uzeti mobitele kako ih nitko ne bi mogao slijediti GPS-om. Todenhöfer i njegov sin su se pobunili, no tada su shvatili da inače šutljivi vozač ima puno veći autoritet nego što su mislili. Mirno im je objasnio da u nijednoj zemlji u ratu ne bi imali slobodu slobodnog kretanja jer se uz minimum informacija može nekome ući u trag i onda ga bombardirati. Nakon mirnog objašnjenja, hladno i upozoravajući pitao ih je: "Jeste li razumjeli?"
Ponedjeljak, 8. prosinca 2014.
U stanu su ujutro doznali od svojih čuvara, istih s kojima su bili u automobilu, da ih dok su u Raqqi neće puštati vani. Što je također bilo mimo dogovora i obećanja koje su dobili napismeno od samog zapovjednika ISIL-a Abu Bakra. Todenhöfere je zanimalo hoće li imati priliku susresti se s Jihadi Johnom ili sa zarobljenim novinarom Johnom Cantlijem. Oštro su im rekli da ne, a zakrabuljeni tip poluspuštenih kapaka mračno ih je pitao zašto ih toliko zanimaju ta dvojica. Malo pomalo, izbila je svađa. Zakrabuljeni je nakratko izišao posavjetovati se s nadređenima, a kad se vratio rekao je da nema promjene odluke, da moraju ostati u stanu, da će im kretanje biti ograničeno čak i u Mosulu. "Ili Mosul ili turska granica, zaboravite Raqqu!", rekao im je. Todenhöfer mu je rekao da se prema njima ponašaju kao da su zatvorenici iako imaju poziv od Abu Bakra, te da se prema njemu ni talibani nisu ovako ponašali. Zakrabuljeni mu je uzvratio da oni nisu talibani i da zatvorenici nemaju privilegiju birati si doručak. Todenhöfer je zauralo na zakrabuljenog kako se samo usuđuje s njim ovako razgovarati. Zakrabuljeni nije više ništa govorio. Ali ih je tako gledao da je bilo jasno da bi bio najsretniji da ovaj razgovor završi tako što bi dvojica iz tog društva završila odrubljenih glava. Todenhöfer je shvatio da je prenaglio, da se igra životom u gadnoj situaciji. Mirnim tonom je zamolio da se sa sinom povuče u sobu i da tamo odluče što će i kako će. A u sobi, sin mu je rekao da misli da je zakrabuljeni osobno Jihadi John, da ima isti način govora i naglasak. U razgovoru su zaključili da bi doista mogli postati taoci ako se sad vrate u Tursku jer ih ovi više ne bi imali razloga držati na životu. Tako dugo dok računaju da će se vratiti s njihovom verzijom ISIL-ove priče kao pristojnog mjesta za život, ovima je u interesu da ih drže živima.
Utorak, 9. prosinca 2014.
Minibusom su ih prevezli do Mosula, iračkog grada koji je prije rata imao dva milijuna stanovnika. Grad je i dalje pun života, ISIL je čak postavio na raskrižja i svoje prometne policaje, ali Todenhöfer ne zaboravlja mnoštvo pobijenih ili izbjeglih Židova i kršćana iz Mosula. Ovi koji su ostali isključivo su suniti. U izlogu trgovine s natpisom "ISIL-ovo izdavaštvo" stoje knjige; "Kako se ophoditi sa svojim robom", "Kako se zakleti na odanost kalifu", "Kako biti dobar ISIL-ov borac"...
Srijeda, 10. prosinca 2014.
Opet razgledavaju grad, u društvu pratnje. U nekom restoranu su ručali izvrsnog šarana pečenog u krušnoj peći. Za piće su imali vodu i pepsi-colu. Vratili su se u stan. Todenhöfer stariji u jednom je trenutku izašao iz sobe i zatekao u razgovoru dvojicu vozača koji su bili zakrabuljeni još od Raqqe kako bez širokog šala oko glave razgovaraju s dvojicom pratitelja kroz Mosul. Todenhöfer ne zagleda, ispričava se na smetnji, ponaša se kao da se nije dogodilo ništa posebno bitno i odlazi na zahod. Zakrabuljenog je ipak zapamtio kako izgleda i da ima dugu kosu, crnu, kovrčavu skoro do ramena. Na povratku nazad, zakrabuljeni je iznova zakrabuljen. I neopisivo je gnjevan. Traži od Frederica da mu preda sve kamere i memorijske kartice koje će on presnimiti na druge i vratiti mu ih. Ovaj mu odvraća da mu ne pada na pamet, jer njemu trebaju originalne. I tu ovaj počinje psovati, urlati na njih, govoriti im da im se živo sere za to kako se odnose prema njima u drugim zemljama. Rasprave više nije bilo. Ali, otac i sin uspjeli su se vratiti živi u Njemačku. A sin si je po povratku dao truda i pronašao snimku glasa Jihadi Johna sa video snimaka pogubljenja, na kojima je ovaj najneslavniji ISIL-ov krvnik bio elektronički zaštićen izmijenjenim glasom. Frederice je našao snimku glasa Jihadi Johna koju su stručnjaci tako obradili da su je maksimalno približili izvornom glasu, a otac i sin ostali su zatečeni koliko je glas bio po svemu identičan onome njihovog zakrabuljenog vozača.
