U židovskoj tradiciji Jom Kipur predstavlja Dan pomirenja i oprosta, najsvetiji dan u godini, kada vjernici traže od Boga oproštaj za grijehe počinjene tijekom prethodne godine. Vjeruje se da Bog na ovaj dan zaključuje sudbinu svakog čovjeka za sljedeću godinu. Godine 1941. Jom Kipur pao je upravo na 29. rujna. Tog dana započeo je jedan od najstrašnijih zločina u povijesti Kijeva - masovno ubijanje Židova u Babinom Jaru. U samo dva dana, 29. i 30. rujna, u jaruzi na rubu grada ubijeno je 33.771 ljudi. Nije riječ o naknadnoj procjeni povjesničara niti o približnom broju žrtava sastavljenom desetljećima poslije. Toliko su ubijenih naveli sami počinitelji u izvješću poslanom nadređenima u Berlinu.
Njemačka vojska ušla je u Kijev 19. rujna 1941. godine, a samo nekoliko dana kasnije uslijedila je serija snažnih eksplozija. Središte grada pretvorilo se u ruševine, a u zrak je odletio i njemački vojni stožer. Iako su mine postavili sovjetski agenti i vojnici u povlačenju, nacistički vrh odmah je iskoristio taj čin sabotaže kao savršen izgovor za pokretanje plana istrebljenja. Krivcima su proglasili židovsko stanovništvo, koje je već stoljećima živjelo na tom području.
Prije njemačke invazije, u Kijevu je živjelo oko 160 tisuća Židova, što je činilo dvadeset posto ukupnog stanovništva grada. Do trenutka okupacije, mnogi su pobjegli ili su već bili u redovima sovjetske vojske, no u gradu je ostalo oko 60 tisuća Židova. Većinom su to bile žene, djeca, stariji i bolesni ljudi koji nisu imali kamo otići ili jednostavno nisu vjerovali da će im se nešto loše dogoditi pod njemačkom upravom. Odluku o nemilosrdnoj odmazdi donijeli su vojni guverner Kurt Eberhard, zapovjednik policije Friedrich Jeckeln i zapovjednik Einsatzgruppe C Otto Rasch. Provođenje plana povjereno je posebnoj jedinici Sonderkommando 4a, kojom je zapovijedao Paul Blobel, nekadašnji arhitekt iz Solingena koji se pretvorio u jednog od najkrvavijih SS oficira. Podršku su mu pružali policijski bataljuni i odredi ukrajinske pomoćne policije.
Dana 26. rujna osvanuli su sivi plakati širom grada ispisani na ruskom, ukrajinskom i njemačkom jeziku. Upute su bile jasne. Naređeno je svim kijevskim Židovima da se u ponedjeljak, 29. rujna u 8 sati ujutro, okupe na uglu ulica Melnikova i Dokterivska, uz prijetnju smrću svima koji se ne odazovu. Rečeno im je da sa sobom ponesu tople stvari, novac, dokumente i dragocjenosti.
Dva dana užasa
Zbog blizine željezničke stanice, većina je ljudi vjerovala da ih čeka preseljenje u radne logore ili evakuacija na sigurno. Nitko nije mogao ni zamisliti da koračaju u vlastitu smrt. Ulice su bile preplavljene ljudima. Stotine obitelji gurale su drvena kolica s osnovnim stvarima, bolesne su nosili na improviziranim nosilima, a majke su u naručju držale dojenčad.
- Svi Židovi odlučili su ići jer su mislili da će biti evakuirani vlakom, budući da je željeznički kolodvor bio blizu. Nitko nije mogao pretpostaviti da će se dogoditi masovno pogubljenje - prisjetila se godinama kasnije Raisa Maistrenko, koja je imala samo tri godine kada je preživjela masakr u Babinom Jaru, događaj u kojem je izgubila 18 članova svoje obitelji.
Njemački vojnici preturaju po stvarima ubijenih Židova
Kada su ljudi stigli do postavljenih barijera na kraju ulice, shvatili su da povratka nema. Nacistički stražari u manjim su grupama odvodili ljude prema samom rubu klanca. Prvo su im oduzeli dokumente i dragocjenosti. Uslijedilo je odvajanje muškaraca od žena i djece, a zatim su im naredili da se skinu do gola. Preživjeli svjedoci pričali su o brdima odjeće koja su se gomilala sa strane. Bilo je to sustavno ponižavanje i uništavanje ljudskog dostojanstva prije samog ubojstva.
Izvršitelji su primjenjivali stravičnu metodu koju je Jeckeln nazivao sustavom slaganja sardina. Žrtve su morale sići na dno jame, široke tridesetak metara i duboke petnaestak, i leći na tijela onih koji su ubijeni neposredno prije njih. Zatim bi im egzekutori pucali u potiljak iz neposredne blizine. Kada bi se jedan sloj napunio krvlju i leševima, dolazila bi nova grupa ljudi koja bi morala leći na mrtva tijela svojih sugrađana i obitelji.
- Židovi su jedan za drugim prilazili jami. Tamo su morali kleknuti na koljena na način da sagnu kičmu prema koljenima, spuste glavu i skupe ruke. Izvršitelj bi stao iza njih i s male udaljenosti pucao iz automata u zatiljak - svjedočio je poslije rata August Häfner, bivši časnik u jedinici Sonderkommando 4a.
Vozač kamiona po imenu Hofer prepričao je stravične scene udaranja i zlostavljanja svakog tko bi oklijevao. Stroj za ubijanje radio je takvom brzinom da prestrašeni civili nisu imali vremena ni shvatiti što se događa prije nego što bi pali pokošeni rafalom.
Psihički slom krvnika
Masakr je bio toliko intenzivan za same ubojice da su im zapovjednici redovito dijelili goleme količine alkohola. Pripadnici SS jedinica i policajci natapali su savjest rumom i šampanjcem, pokušavajući izdržati rad ovog monstruoznog stroja koji nije stajao od zore do sumraka, pisao je portal Documenta.
Bivši načelnik policije Georg Biedermann objašnjavao je na poslijeratnom ispitivanju:
- Prije početka strijeljanja bio sam dužan pripremiti namirnice za sve, naročito za odrede SS. Osigurana je velika količina alkohola, uključujući rum, konjak i šampanjac… - rekao je.
Unatoč litrama alkohola, neki vojnici doživjeli su potpuni psihički slom. Bivši vozač Kurt Werner svjedočio je kako su vojnici noću u snu buncali i vrištali, proživljavajući iznova stotine ubojstava koje su izvršili vlastitim rukama. Werner je opisao kako su egzekucije trajale do kasnog poslijepodneva, nakon čega su se pripadnici jedinice vratili u smještaj.
- Tog su dana strijeljanja trajala otprilike do pet ili šest sati. Nakon toga vratili smo se u stan. Navečer smo ponovno dobili rakiju. Svi smo bili sretni što je strijeljanje završilo. Rakiju smo dobili i sljedećeg dana, a znam da su se časnici navečer napili - svjedočio je Werner.
Alkohol, međutim, nije kod svih mogao potisnuti posljedice onoga čemu su sudjelovali. Bivši vozač Sonderkommande 4a Viktor Tril prisjećao se da su neki pripadnici jedinice psihički potpuno puknuli.
- Znam za dvojicu pripadnika Schutzpolizeija koje je tijekom spavanja ubio jedan njihov kolega jer je izgubio živce nakon strijeljanja. Čovjek koji je provodio egzekucije dobio je opomenu. Kad sam se vratio s dopusta, govorilo se da su dvojica ubijenih pokopana uz vojne počasti, dok je čovjek koji je poludio i potom se ubio pokopan negdje drugdje. Tada nam živci nisu bili u redu. Nakon egzekucija tri dana nisam mogao jesti, toliko sam bio potresen - rekao je Tril.
Brutalnost nije birala dob. Prema izvještajima sovjetskih partizana iz tog vremena, djeca su često bacana živa u jarak jer nacisti na njih nisu htjeli trošiti streljivo. Iz svjedočanstava preživjelih i promatrača, zabilježeno je kako se iz gomile tijela na koju je nabacana zemlja odjednom ustao 12-godišnji dječak prekriven krvlju. Obrišavši prljavštinu s lica, povikao je jednom od nacista da on nije Židov i molio za život, na što ga je vojnik odmah ustrijelio u glavu.
Od desetaka tisuća ljudi koji su odvedeni u jarak, spasila se samo šačica. Njihova svjedočanstva ostala su kao neizbrisiv trag nacističkog ludila. Dina Proničeva, mlada glumica kijevskog kazališta lutaka, uspjela je prevariti smrt pokazavši nevjerojatnu hrabrost.
Dina Proničjeva u poslijeratnim godinama
Naređeno joj je da maršira s roditeljima i sestrom, no uvjerila je njemačke stražare da je Ukrajinka koja se ondje našla slučajno. Ipak, njemačko zapovjedništvo donijelo je odluku da se i ti slučajni prolaznici likvidiraju kako ne bi ostalo živih svjedoka. Kada su ju doveli do ruba jame, Dina se bacila u provaliju djelić sekunde prije nego što su meci ispaljeni. Pala je na hrpu krvavih tijela i pravila se mrtva.
- Svi su oko mene padali, a ja sam se samo smrznula i nisam se micala. Osjetila sam kako netko gazi po nama. Njemački vojnik hodao je po tijelima i provjeravao tko je živ. Slučajno je stao na mene, ali je oštrica bajunete prošla pored mog tijela - opisala je kasnije Dina u svom stravičnom svjedočanstvu.
Ostala je potpuno nepomična satima, slušajući jauke ranjenih i gušeći se pod slojem zemlje koji su bageri počeli nabacivati preko živih i mrtvih. Pod okriljem noći, uspjela se iskopati iz gline i pobjeći. Dugo se skrivala, radeći u tvornici pod lažnim ukrajinskim imenom, a nakon rata njezino je svjedočenje na suđenjima u Kijevu i Darmstadtu bilo ključno za osudu nekoliko njemačkih oficira.
Sličnu je sudbinu izbjegla i mlada Jevgenija Bataševa koja je s 14-godišnjom prijateljicom uspjela nagovoriti vozača kamiona da ih prokrijumčari natrag u grad ispod hrpe krvave odjeće ukradene od žrtava.
Jevgenija Bataševa. Fotografija iz 1960-ih godina
Masovna ubojstva u Babinom Jaru nisu stala nakon dva krvava dana u rujnu. Klanac je ostao glavno stratište tijekom cijele njemačke okupacije Kijeva. Kroz sljedeće dvije godine, nacisti su ondje redovito dovodili i strijeljali Rome, sovjetske ratne zarobljenike, pacijente iz obližnje psihijatrijske bolnice Ivan Pavlov, ukrajinske borce otpora te slučajne prolaznike. Procjenjuje se da je ukupan broj žrtava premašio 100 tisuća ljudi različitih nacionalnosti i vjera.
U ljeto 1943. godine, kada je postalo jasno da Crvena armija nezadrživo napreduje i da će Kijev ubrzo pasti, nacisti su pokrenuli strogo povjerljivu operaciju poznatu kao Sonderaktion 1005. Naredbu za potpuno uništavanje svih dokaza o stravičnom genocidu izdao je vrh SS-a. Zapovjedništvo nad ovom prljavom operacijom dobio je upravo Paul Blobel, isti čovjek koji je dvije godine ranije i organizirao te nadgledao masovna ubojstva. Kako bi iskopali i spalili na desetke tisuća tijela koja su se već nalazila u različitim stadijima raspadanja, nacisti su noću u klanac dovodili tristotinjak zarobljenika iz obližnjeg radnog logora Sirecki. Ovi očajnici, s teškim metalnim okovima na nogama, danima su golim rukama i lopatama izvlačili ljigava tijela iz zemlje. Zatim su bili prisiljeni graditi goleme lomače koristeći materijal i nadgrobne spomenike ukradene s obližnjeg starog židovskog groblja. Na te mramorne spomenike slagali bi redove drva, pa redove leševa, dok se lomača ne bi uzdigla visoko poput dvokatnice.
Zatvorenik Jefim Vilkis svjedočio je zapadnim novinarima kako je svaka lomača progutala oko tisuću i pol tijela, a gorjela je neprekidno dva dana i jednu noć. Spaljivanje je trajalo 40 dana. Znajući da će po završetku posla nacisti pobiti sve radnike kako bi uklonili posljednje žive svjedoke svoga zločina, skupina logoraša odlučila se na očajnički korak. Organizirali su masovni bijeg krajem rujna 1943. godine. Pod okriljem guste magle navalili su na stražare, ali vatra iz njemačkih teških mitraljeza pokosila je veliku većinu. Spasilo se samo petnaestak ljudi koji su kasnije otkrili ove detalje sovjetskim obavještajcima.
Kada su sovjetske trupe konačno oslobodile Kijev 6. studenog 1943. godine, u klancu su zatekli samo sivi pepeo, smrvljene ljudske kosti i snažan smrad paljevine koji je još tjednima visio u zraku.
Ivan Janovič, koji je živio u blizini Babina Jara, 15. studenoga 1943. istražiteljima NKVD-a opisao je ono čemu je svjedočio već u prvim danima njemačke okupacije Kijeva.
- Nijemci su ušli u Kijev 19. rujna 1941., a već sljedećeg dana skupine sovjetskih ratnih zarobljenika počeli su odvoditi na strijeljanje u Babin Jar, koji se nalazi 800 do 1000 metara od moje kuće. Samo strijeljanje nisam vidio jer je područje bilo pod stražom i nikoga nisu puštali blizu. Čuli su se samo ljudski krici i rafali - ispričao je.
O strijeljanjima Židova koja su se u Babinu Jaru svjedočila je i Nadežda Gorbačova, stanovnica obližnje Tiraspoljske ulice.
- Dana 22. rujna 1941. vidjela sam kako je tijekom dana prema Babinu Jaru prošlo otprilike 40 teretnih kamiona. Na njima su bili Židovi - muškarci, žene, djeca, pa i majke s dojenčadi. Ja i još nekoliko žena iz naše kuće prišle smo bliže mjestu na kojem su ih iskrcavali. Posljednjih nekoliko desetaka metara morale smo puzati kako bismo vidjele što se događa. Vidjele smo kako su Nijemci, petnaestak metara od Babina Jara, naredili ljudima da se potpuno svuku, nakon čega su ih gole tjerali prema jarku i ondje strijeljali. Čuli su se rafali i pojedinačni pucnji. Vidjela sam kako bacaju dojenčad u jarugu. Mnogi su padali ranjeni, a neka su djeca još bila živa - svjedočila je.
Sličnu je sliku iznio i Leonid Ostrovski, sovjetski ratni zarobljenik koji je kasnije bio zatočen u logoru Sirecki. Svoj iskaz NKVD-u dao je 12. studenoga 1943.
- Nijemci su me uhitili u Kijevu 25. rujna 1941. i poslali u logor za ratne zarobljenike u Kerosinoj ulici, današnjoj Šoludenko. Od 28. rujna pa sve do mojeg izlaska iz logora 3. listopada, Židove mlađe od 16 i starije od 35 godina svakodnevno su ukrcavali na kamione i odvozili. Kamioni bi se ubrzo vraćali prazni, samo s njihovom odjećom, koja se potom spremala u posebne prostorije. Svima u logoru tada je postalo jasno da ih ne odvoze na rad, kako su Nijemci u početku tvrdili, nego na strijeljanje - rekao je Ostrovski.
Poimenični spisak 67 zatvorenika s napomenama o "specijalnom tretmanu"
Paul Blobel izveden je pred lice pravde tijekom Einsatzgruppen suđenja u Nürnbergu. Osuđen je na smrt vješanjem, a kazna je izvršena 1951. godine u zloglasnom zatvoru Landsberg. Friedrich Jeckeln obješen je još 1946. u Rigi nakon što ga je osudio sovjetski vojni sud, dok je Kurt Eberhard izvršio samoubojstvo u američkom zarobljeništvu izbjegavši suđenje. U samom Kijevu, petnaestorica nižih pripadnika njemačke policije proglašena su krivima, a dvanaestorica su javno obješena na gradskom trgu 1946. godine pred golemom gomilom naroda. Unatoč tim kaznama, golema većina pripadnika policijskih bataljuna nikada nije procesuirana i dočekali su duboku starost uživajući u slobodi.
Koliko su Ukrajinci sudjelovali u zločinima u Babinu Jaru, osobito u masovnim strijeljanjima 29. i 30. rujna 1941., i danas je tema povijesnih istraživanja. Poznato je da je ukrajinska policija u okupiranom Kijevu sudjelovala u pripremi i osiguranju takozvane "velike akcije", ali povjesničari upozoravaju da tu policiju ne treba poistovjećivati s ukrajinskim nacionalistima. U njezinim redovima bilo je članova OUN-a, ali i velik broj bivših sovjetskih ratnih zarobljenika koje su Nijemci regrutirali. Prema njemačkim izvješćima, 29. rujna na raspolaganje je stavljeno oko 300 ukrajinskih policajaca koji su dobro poznavali Kijev. Njihova je uloga uglavnom bila pomoćna: čuvali su i razvrstavali odjeću i osobne stvari oduzete Židovima prije strijeljanja, a neki su po gradu hvatali Židove i dovodili ih do kontrolnih točaka na prilazu Babinu Jaru. Prema poslijeratnim iskazima policajaca i svjedočenjima pripadnika Sonderkommande, same egzekucije u jaruzi provodili su Nijemci. Ukrajinski policajci dovodili su ljude do zone u koju civilima više nije bio dopušten pristup, dok su ih dalje prema mjestu strijeljanja vodili pripadnici Sonderkommande.
