Nedavno spektakularno osvajanje Kunduza, grada od 300.000 stanovnika na sjeveru Afganistana, što je najveći uspjeh talibana od američkog svrgavanja njihova režima 2001. godine, pokazuje da političke prilike u toj zemlji ne idu u dobrom smjeru.
Iako su savezničke snage nakon nekoliko dana ponovno uspostavile kontrolu nad tim gradom, više je nego jasno kako su u proteklom razdoblju talibani toliko ojačali da su se osilili napadati i velike gradove što im ranijih godina nije padalo na pamet.
Tako se nakon gotovo desetljeća i pol ratovanja s više od dva milijuna mrtvih te četverostruko više raseljenih, i dalje ne nazire kraj rata u toj zemlji koja ima i svoju vojsku, i vladu, i zapadne vojne snage kao potporu.
Međutim, očito je kako ni to, ni milijarde dolara uloženih u osposobljavanje afganistanske vojske i administracije, nije dovoljno kako bi se pacificirala ta zemlja.
Jedino što u toj državi ide naprijed je proizvodnja maka iz kojeg se dobija opijum.
Podaci Ujedinjenih naroda od prije godinu i pol govore da se u Afganistanu iz godine u godinu obaraju rekordi po površinama na kojima se uzgaja ta kultura.
Tako je 2013. makom bilo zasijano nevjerojatnih 209 tisuća hektara, što predstavlja 80 posto svjetske proizvodnje opijuma.
Od prodaje te droge financiraju se ne samo lokalne vlasti nego i talibani, a navodno u lancu za distribuciju opijuma svoj dio ima i tzv. Islamska država.
Tako je opijum posao proizvod koji omogućava ekonomski opstanak stotinama tisuća Afganistanaca, ali i izvor kojim se (barem jednim dijelom, tu je i nafta...) financiraju aktivnosti raznih terorističkih skupina od Afganistana do Sirije.
I to unatoč činjenici da su Sjedinjene Države u programe protiv droge uložile skoro 8 milijardi eura.
Poljoprivrednicima su nudili poticaje (novac) da u zamjenu za mak zasiju neke druge, legalne, kulture. Međutim, statistika je neumoljiva. Maka je više nego ikad.
S obzirom na to ne iznenađuje da je i ova 2015., u kojoj se očekivalo smirivanje stanja u Afganistanu, postala najsmrtonosnija i za savezničke snage i za same stanovnike.
Talibani su, kako vidimo, počeli zauzimati i velike gradove, nedavno su napadali jedan zatvor i oslobodili stotine svojih pristaša, ranijih mjeseci su poduzimali terorističke napade na savezničke baze i prostore za obuku afganistanskih novaka.
Sve to rezultira širenjem nesigurnosti u zemlji i smanjenjem povjerenja stanovništva u vladu u Kabulu koja ima sve manje utjecaja na razvoj događaja u zemlji.
Tako su i Kunduz, kad su ga preuzeli talibani, morali vraćati američki specijalci.
Pritom se dogodio i incident s raketiranjem bolnice Liječnika bez granica kada je poginulo 25 ljudi.
Amerikanci su na kraju priznali da su to učinili njihovi zrakoplovi, ali na poziv afganistanske vojske koja je tvrdila da su u bolnici smješteni talibani.
Tu je verziju potvrdio i američki zapovjednik u toj zemlji general John Campbell kazavši kako su upravo afganistanski vojnici tražili zračne udare tvrdeći da iz bolnice talibani otvaraju vatru na njihove vojnike i civile.
Međutim, predstavnik Liječnika bez granica opovrgava da su u bolnici bili talibani. Prije početka sukoba, kaže, svim zaraćenim stranama poslali su koordinate bolnice kako bi ih poštedjeli.
Na kraju su američki zrakoplovi raketirali bolnicu više od sat vremena svakih petnaest minuta. Poginulo je 12 djelatnika, deset pacijenata i troje djece.
Uz to, tvrdi, da je to raketiranje ratni zločin ako su bolnicu gađali namjerno (na poziv afganistanskih vlasti) a ne greškom, jer su imali točne koordinate i znali su što ciljaju.
Američki predsjednik Barack Obama zatražio je istragu o ovom incidentu, dok je njegov ministar obrane Ashton Carter izrazio žaljenje.
Ti zračni udari i inače su bili problematični tijekom prošlih godina kada su, valjda zbog pogrešnih podataka, stradavali nevini ljudi. Takve nesreće se u vojnom žargonu svrstavaju u rubriku „kolateralne štete“.
Dodatni problem u toj zemlji pojavio se zadnjih mjeseci s informacijom (koju je prije nekoliko dana potvrdilo UN-ovo povjerenstvo) da se i u Afganistanu počela širiti ideologija tzv. Islamske države i to na račun talibana.
Skupine te terorističke organizacije, prema izvješću, već postoje u čak 25 afganistanskih pokrajina.
Te su vijesti zabrinule i Kinu zbog činjenice da na zapadu svoju zemlje (uz granicu s Afganistanom) živi turkijska, muslimanska, manjina, Ujguri.
Vlasti u Pekingu boje se prelijevanja te ideologije na svoj teritorij te i financijski pomažu Kabulu kako bi osposobili svoju vojsku.
Mnogi drže kako su upavo vlasti u Kabulu jedan od najvećih problema za stabilizaciju te zemlje.
Prijašnja Karzaijeva ekipa morala je, nakon pritiska SAD-a, odstupiti zbog prevelike korupcije, nepotizma i umješanosti najviših dužnosnika u kriminal.
Poslije prošlogodišnjih izbora vlast su preuzela dva političara koja su tijekom predsjedničke utrke dospjela u drugi krug.
Nakon dugog natezanja i priča o krađi glasova, pronađeno je solomonsko rješenje; predsjednik je postao Ashraf Ghani a premijer Abdullah Abdullah.
Zanimljivo je kako je Ghani odmah nakon polaganja prisege ponudio pregovore talibanima.
"Za svaki problem talibana naći ćemo rješenje. Tražimo od seljana da zahtijevaju mir, a od imama da savjetuju talibane te, ako ne poslušaju, da prekinu veze s njima”, poručio je tada Ghani.
Iz te njegove poruke jasno je tko drži vlast u širokim afganistanskim prostranstvima izvan utvrđenih većih gradova.
Prošlotjedni napad na Kunduz samo je najnovija potvrda kako talibani više nisu zadovoljni vlašću nad periferijom. Žele i gradove.
To će im teško poći za rukom s obzirom da je uz afganistansku vojsku u toj zemlji i nadalje oko 12 i pol tisuća savezničkih vojnika s moćnim zrakoplovstvom.
Ta sila ipak nije dovoljna za pacifikaciju zemlje, a talibani su, pak, vojno preslabi da bi bitno ugrozili postojeće strukture.
Stoga će se status quo u Afganistanu, ne treba dvojiti, i nakon četrnaestogodišnjeg razornog rata, i dalje nastaviti. Nepoznanica je samo s kakvom žestinom.
